Zdravstvo na koljenima
BUDUĆI da se događaji u stvarnom svijetu rijetko kad poklapaju s tlapnjama u koje bi hrvatski vlastodršci htjeli uvjeriti puk, uz najavu "zdravstvene reforme" Darka Milinovića izašao je i godišnji Indeks potrošnje Eurozdravlja, koju je izdao Health Consumer Powerhouse, a Hrvatska u njemu od 31 anketirane zemlje zauzima ekstremno visoko 29. mjesto!
Kako bi izgledala stvarna zdravstvena reforma u Hrvatskoj
Rezultati ankete posebno su zanimljivi ako se pogledaju pojedini indikatori po kojima se uspješnost zdravstvenih sustava mjerila. Hrvatska tu pokazuje loše ili iznimno loše rezultate u nekim vrlo bitnim područjima zdravstvene zaštite.
Nema drugog mišljenja, slab pristup specijalistima
Tako su kod nas gotovo pa nepostojeći moderni medicinski "fenomeni" kao što je pravo na drugo mišljenje, što pacijente dovodi u situaciju u kojoj je dijagnoza koju im postavi jedan liječnik izjednačena s prirodnim zakonom. Naravno da taj jedan liječnik, u hrvatskom zdravstvenom sustavu uzdignut na razinu božanstva, uopće ne mora imati pacijentovo zdravlje u svom interesu, ali izostanak kontrole putem drugog mišljenja prisiljava pacijenta da se pokori svakoj njegovoj riječi. Uostalom, ako osiguravateljske kuće kao Allianz u policama životnog osiguranja nude opciju traženja drugog liječničkog mišljenja iz Britanije, to je sasvim dobar pokazatelj sustava u Hrvatskoj.
Nadalje, loši su pokazatelji za pristup specijalistima. Za to je direktno kriv postojeći sustav u kojemu za bilo koji specijalistički pregled morate ići kod svog liječnika opće prakse, dobiti uputnicu, otići kod specijalista, dobiti dijagnozu i preporučenu terapiju, vratiti se kod svog liječnika, uzeti recept i tek onda podići terapiju. Takav sustav posebno je naporan za kronične bolesnike, a jednako tako pacijentima izostavlja mogućnost izbora. Istodobno je generator kako izgubljenog vremena, tako i troškova koji se na taj način nepotrebno gomilaju u zdravstvu.
Osiguranja i pacijenti
Povezano s troškovima i racionalizacijom usluge je nepostojanje osiguranja protiv štete koje bi morali plaćati zdravstveni subjekti. Postojeći sustav, u kojemu se šteta za greške pri liječenju naplaćuje direktno od bolnica, dokazano je loš. Kao prvo, pacijenti na napletu štete moraju čekati i po deset godina, zbog čega im se liječničke greške pretvaraju u daleko veću noćnu moru od one prouzrokovane samom štetom.
Nadalje, zdravstvo sustavom naplate, u sadašnjim okolnostima u kojima je budžet bolnica fiksiran, u slučaju naplete štete dovodi u opasno stanje, u kojemu bolnicama nad glavom vise ovrhe i neisplaćivanje plaća zaposlenima.
Konačno, izostankom osiguranja protiv štete gubi se bitan element samokontrole kod liječnika. Liječnik koji mora plaćati osiguranje protiv štete daleko će više paziti na svoje postupke od liječnika koji se za tako nešto ne mora brinuti. Unatoč vječnoj mantri o zdravstvu kao neprofitnoj i humanoj djelatnosti s jedne i krupnom kapitalu i opasnosti novca s druge strane, zdravstvo jest tržišna djelatnost, a novac i tržište su najbolji regulatori kontrole u današnjem društvu.
Kontrola izostaje i kod uključenosti pacijenata u proces liječenja. Hrvatska dobre indikatore ima samo u sektoru formalnih, zakonskih prva pacijenata. Dakle, na papiru je sve odlično. No, ne postoji uključenost organizacija pacijenata u proces odlučivanja. Takve organizacije također bi trebale služiti kao kontrolni mehanizam kvalitete usluge. Ne postoji ni katalog kvalitete pružatelja usluga, odnosno liste s kvalitativno poredanim bolnicama, liječnicima, specijalistima, što u konačnosti dovodi do toga da se liječnik, specijalist i bolnica izabiru na temelju toga koja je najbliža.
Mizerna situacija
Svi ovi indikatori direktno dovode do loših rezultata na područjima smrtnosti djece, stope preživljavanja kod raka na pet godina i smrti koje su se mogle izbjeći. Nije zgorega spomenuti ni izostanak odjela za mirno umiranje. Kod neizlječivih bolesti, kod kojih nije potrebno bolničko liječenje, pacijentima bi se trebalo osigurati odjele na kojima će moći umrijeti mirno, uz brigu bolničkog osoblja.
Budući da takvih odjela u Hrvatskoj nema, pacijenti s neizlječivim bolestima su vrlo često jednostavno pušteni da umru u svojim kućama. Pitanje je također koliko često liječnici kod iznimno teških bolesti, kao što su karcinomi, odluče ne praviti nepotrebne troškove i jednostavno prepustiti pacijente vlastitoj sudbini.
Naravno, lista problema hrvatskog zdravstva ne staje s indikatorima ankete HCP-a, ali upravo su ti indikatori odličan smjerokaz za identificiranje problema. Milinoviću je anketa došla u nezgodno vrijeme, budući da je netom prije nje najavio svoju "revolucionarnu" reformu zdravstva, koja niti je revolucionarna, niti je reforma, nego je samo nametanje novog harača najbolesnijima.
Dva desetljeća Andrije Hebranga dovela su hrvatsko zdravstvo na koljena i potrebno ga je temeljno reformirati. Točnije, potrebno je provesti dalekosežnu, opširnu i dugotrajno zadovoljavajuću reformu. Milinovićev prijedlog to ne radi. On se bavi samo plaćanjem u zdravstvu, dok stvarne probleme ne dira.
Kad bi se htjela provesti stvarna zdravstvena reforma, a ona je Hrvatskoj naprosto neophodna, moralo bi se vratiti dvadeset godina unazad, uzeti najbolje iz škole zdravlja Andrije Štampara, koju je Andrija Hebrang potpuno uništio, pa onda tu školu prilagoditi današnjim potrebama.
Foto: Index
