NE MOGU se zakleti da je to najsramotnija odluka Sabora, i vjerojatno i nije, ali stavljam ruku u vatru da je među prvih deset. Hrvatski parlament ovih je dana ratificirao sporazum o učlanjenju u NATO s tolikom većinom da ti stane dah. Svi za, jedino Dragutin Lesar protiv!

Nikada Sabor nije pokazao tako zastrašujuću jednodušnost i ako netko iskopa podatak koji to demantira spreman sam snositi zaslužene posljedice. Evo, mjesec dana klečanja na kukuruzu na ulaznim vratima sabornice, tako da svi zastupnici mogu uživati u poniženju besramnika koji ih je tako drsko oklevetao. Ali prije toga, dozvolite još jednu pakost pa makar me to stajalo još tjedan-dva klečanja na žitu. Ne, nećemo ići tako daleko pa ovih 99,9 posto glasova, to je tu negdje ako se ne varamo, uspoređivati sa standardnim albanskim prosjekom iz vremena Envera Hoxhe.

Ali, duboko sumnjam da bi ovaj postotak iz Hrvatske bio nadmašen u ijednoj od zemalja koje trenutno s obje šake lupaju na vrata NATO-a. Čak i u Gruziji, kojoj je na čelu jedan od najvećih američkih klonova, Saakašvili, ipak bi se našlo, brat bratu, barem dvojica-trojica koji bi bili protiv. U raspolućenoj, napola rusofilskoj Ukrajini barem desetak puta više. A u Makedoniji, izmučenoj grčkim pritiscima i ucjenama oko imena države, pretpostavljamo, negdje između.

A koji je Bog našem Lesaru da je tako zaplivao uz struju i uskopitnuo se protiv ulaska u NATO?

I sada se čovjeku postavi pitanje - a koji je Bog našem Lesaru da je tako zaplivao uz struju i uskopitnuo se protiv ulaska u NATO, ili barem protiv načina kako se to čini. Čovjek je, međutim, postavio tako logično pitanje da logičnije ne može biti. Zašto nam se, pita on, otvaraju vrata NATO-a, a zatvaraju vrata Europske unije, kada i o jednom i o drugome odlučuje manje-više isti krug zemalja. I, koliko god to zvučalo suvislo, nije dobio nikakav odgovor.

Ali je zato zasut čitavim kiperom ofucanih fraza, na prvome mjestu, kako reče Ivo Sanader, da NATO predstavlja prvorazredni garant mira, stabilnosti i demokracije u svijetu. Zadržimo se samo na miru, iako bi se i o ostalome dalo itekako govoriti. U svijetu se trenutno vode dva velika rata u koja je uključen NATO, u Afganistanu i u Iraku (gdje, doduše, na nastupa pod službenom zastavom). I što imamo. Imamo to da NATO ne samo što ne uspijeva tim dvjema zemljama donijeti mir, nego je krivac što je do rata ondje uopće i došlo.

To će reći da se pačao gdje mu nije mjesto, što i ne iznenađuje jer nikome živom nije zapravo ni jasno što je njegov posao. Dok je postojao sovjetski vojni lager , tu nije bilo dilema, dvije sile držale su jedna drugu na oku, ponekad i na nišanu, i to je to. Ali nakon što se raspao prosovjetski Varšavski ugovor, NATO više nije znao što bi sa sobom, pa je naprosto preuzeo omiljenu komunističku metodu izmišljanja neprijatelja. I više se nije znalo tko pije, a tko plaća.

Papskiji od Pape

Poznati američko-židovski profesor Ammiel Alcalay smatra da je nakon propasti SSSR-a NATO panično tražio novu "komunističku" opasnost i našao je u islamskom svijetu, ali tako selektivno da boli glava. Stari američki saveznik Saudijska Arabija puštena je na miru, iako se radi o jednoj od najmračnijih teokratskih država u muslimanskom svijetu. A na zub je stavljen Iran zbog navodne gradnje atomske bombe, iako je već odavno ima drugi vjerni američki saveznik Pakistan.

Zatim se oštrica NATO-a okrenula i prema Rusiji. Oko nje je počelo i traje do današnjih dana sistematsko blokovsko okruživanje kao da je riječ o reinkarniranom SSSR-u, iako je ona danas kapitalistička zemlja isto kao i SAD. A veliki deficit u njenom demokratskom uređenju sigurno nije veći nego u nizu američkih "naših kurvinih sinova" koje Amerikanci tradicionalno drže diljem svijeta. I sada se naš premijer našao da u tom tobožnjem novom svjetskom poretku, punom političkog kupleraja, vidi blaženstvo "kraja povijesti", a što je najgore na najboljemu je putu i da postane papskiji od Pape.

Jer, Barack Obama već je najavio novi kurs u odnosima s Rusijom i Iranom, pa čak i s fanatičnim afganistanskim Paštunima (koji čine etničku osnovicu talibana), ali naš Đokica iz Banskih dvora ništa od toga još ne uspijeva vidjeti. Štoviše, još se može dogoditi da Sanader ostane zadnji križar Bushovog preventivnog šibanja po svima koji ne prihvaćaju njegovu podinteligentnu doktrinu permanentnog "antiterorističkog rata".

U loša društva se uvijek ulazilo lakše nego u ona probranija i bolja

Eto, to je najkraći opis onoga kako hrvatski premijer vidi svijet danas i ulogu NATO-a u njemu, čemu niz dlaku ide i opozicija, ostajući samo na tome da malo zanovijeta oko procedure (ratificiranje ugovora o članstvu u NATO-u provedeno je običnom većinom, dok se za slanje i samo pet-šest hrvatskih vojnika u mirovne misije traži dvotrećinska većina).

A to će reći da je Dragutin Lesar, koliko god ga ignorirali, ipak posredno dobio odgovor na svoje pitanje. Pa, hoće nas u NATO, a neće u EU, jednostavno zato što se u loša društva uvijek ulazilo lakše nego u ona probranija i bolja.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Foto: Davor Pongračić/Cropix