JOSIP KREGAR pokušava ovih dana motivirati birače da izađu na drugi krug izbora za zagrebačkog gradonačelnika, vjerujući da je to formula za rušenje Milana Bandića. Posao bi mu uvelike bio olakšan da im je ponudio 26 milijuna kuna nagrade. Ljudi bi se u tom slučaju sigurno gurali u redovima pred biralištima, trgali se za izborne listiće, grozničavo ih gurali u kutije i nadali se da će upravo njihov listić biti dobitan. Baš kao što to ovih dana čine pred prodajnim mjestima Hrvatske Lutrije.

Pritom ih to ne bi ništa koštalo, a statističke šanse za dobitak bile bi veće nego za osvajanje jackpota. I premda bi na kraju, isto kao na lutriji, bio izvučen samo jedan dobitnik, opet statistički od toga bi na kraju imalo koristi mnogo više ljudi. Ne samo prijatelji i rodbina loto-milijunaša (kao i kvartovski mafijaši i reketari), nego i svi građani Zagreba kojima je dosta Bandićeva klijentelizma, rođačkih veza i kumova, afera i skandala, skupog života i urbanističkog nereda.

Vrijeme je za loto

Nažalost, od toga neće biti ništa. Zagrepčani više vjeruju u dobitak na lotu, nego na izborima. Vjerojatnije im zvuči 0,000000065 posto šansi da će dobiti 19 milijuna kuna, nego da će gradonačelnik Bandić izgubiti izbore. I zato se guraju pred prodajnim mjestima Hrvatske Lutrije, uplaćuju na desetke listića i smišljaju pobjedničku kombinaciju. U nedjelju se većina opet neće pojaviti na biralištima gdje se bira između dvije, a ne 15,380.937 mogućnosti. Misle da nema smisla.

Na Kregarovu žalost, ljudi više vjeruju u novac - pa i onaj u oblacima - nego u građanski angažman koji bi mogao dovesti do promjena koje navodno - ako je vjerovati statistikama - podržava četiri petine Zagrepčana. Ali u svojim dnevnim boravcima. Iz njih ih može izvući tek želja da uplate listić za loto i nadaju se najboljem. Šansa je 1:15 milijuna. Zvuči obećavajuće.

Prije deset godina, kad su dnevne novine u jeku krize izašle s nagradnim igrama i milijunskim dobicima, kad su ljudi u ponoć stajali pred kioscima kako bi kupili naramak novina s famoznim "strugalicama", poznati sociolog Josip Županov taj društveni fenomen nazvao je "potragom za blagom". Hrvatima se u neimaštini, kad pada životni standard i raste nezaposlenost, mnogo isplativiji čini se angažman za dobitke u nagradnim igrama - stanove, aute, milijune na lotu - nego angažman za osiguravanje egzistencije - pronalaska posla i boljeg života.

Ljudi vjeruju u sreću, a ne u politiku

Slično se ponavlja i ovih dana. U krizi sličnoj onoj 1999. godine, pomama za dobitkom na lotu trgnula je hrvatske građane iz letargije i natjerala ih da u stotinama tisuća pohrle prema kioscima lutrije i uplaćuju za jackpot koji nosi samo jedan dobitak. Prije nekoliko mjeseci gurali su se u redovima za karte za U2, a sada se guraju u redovima za igre na sreću. Dok je 15 tisuća ljudi u tri dana posjetilo Sajam poslova, 120 tisuća ljudi u četiri dana kupilo je kartu za koncert gdje je cijena karte u prosjeku bila 500 kuna.

Slično se događa u Zagrebu. Možemo malo karikirati pa zaključiti da je više ljudi uplatilo listić za višemilijunski jack pot, nego što ih je zaokružilo birački listić.

Ima istine u tvrdnji da jackpot bubri poput predizbornih obećanja koja se ispušu čim se proglasi pobjednik. Ali zašto onda ljudi svejedno vjeruju u sreću, a ne u politiku? Zar doista vjeruju da postoji veća šansa za dobitak?

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Foto: Vjekoslav Skledar, Goran Sebelić, Ranko Šuvar / CROPIX