POSLJEDNJIH mjeseci predsjednik Bjelorusije Lukašenko oslobodio je više od 120 političkih zatvorenika. U zadnjih godinu dana ta brojka penje se i preko 250 zatvorenika, uključujući neke opozicijske vođe. Ovdje se, naravno, ne radi o "demokratizaciji" Bjelorusije, već o "pragmatičnoj" politici predsjednika Lukašenka koji selektivnim ustupcima pokušava poboljšati ekonomski i diplomatski položaj zemlje.

Odnos Zapada prema Bjelorusiji

Takav zaokret u politici Minska povezuje se s dolaskom Donalda Trumpa na čelo SAD-a. Bjelorusija je i prije rata u Ukrajini, od 2020. godine, pod teretom sankcija nakon prosvjeda diljem zemlje koji su organizirani nakon izbora. Politički vrh Bjelorusije odlučio se na represivan način suočiti s prosvjednicima te su uhićeni mnogi politički opozicijski vođe.

Ključne sankcije koje su ekonomski pogodile Bjelorusiju su sankcije na izvoz kalija. Nakon toga Minsk se ponovno približio Rusiji, do te mjere da je cijela Bjelorusija postala vojni poligon za rusku vojsku, što je rezultiralo i invazijom na Ukrajinu koja je krenula i s teritorija Bjelorusije.

U tom trenutku Bjelorusija je postala "sukrivac" za invaziju na Ukrajinu te su praktički sve zemlje Europske unije prekinule odnose s Minskom. EU vlast u Minsku i dalje smatra nelegitimnom te su sankcije od strane EU prema Bjelorusiji i dalje na snazi.

Okretanje SAD-u

Međutim, svjestan geopolitičkih promjena, dolaskom predsjednika Trumpa na vlast, predsjednik Lukašenko pokušava tim kanalom barem "otopiti" odnose sa SAD-om i tako dijelom skinuti međunarodni pritisak. Zbog toga je, od trenutka kada je predsjednik Trump došao na čelo države do danas, Minsk oslobodio više od 250 političkih zatvorenika. Početkom studenog prošle godine predsjednik Trump imenovao je Johna Coalea kao specijalnog izaslanika za Bjelorusiju. Bjeloruski predsjednik tu je gestu "objeručke" prihvatio.

U zamjenu za ukidanje sankcija na izvoz kalija, Lukašenko je pokrenuo akciju "oslobađanja" političkih zatvorenika. Suštinski radi se o vrlo promišljenoj i opreznoj akciji. Zatvorenici su pušteni i odmah poslani u susjedne države: Litvu, Poljsku i Ukrajinu.

Oslobađanja su, naravno, selektivna - prioritet su imali vođe koji su privlačili međunarodnu pažnju. Osim toga, formalno se radilo o "pomilovanju" zatvorenika, iako su UN-ovi izvjestitelji isticali da se zapravo radilo o deportaciji. Prema pisanjima medija, mnogi od zatvorenika trebali su napisati "molbu", odnosno "pokajanje" da bi ih se oslobodilo. Dodatno, situacija se u zemlji za opoziciju nije ni po jednoj točki popravila, odnosno ovime se nije smanjio represivni aparat Minska.

EU ne popušta

U tom kontekstu, Europska unija nije popustila zbog ovih poteza Minska iako je pozdravila oslobađanje zatvorenika. Bjelorusija i dalje trpi sankcije, što se najviše vidi u odnosu sa susjedima - Litvom i Poljskom. Budući da Bjelorusija nema izlaz na more, iako je SAD ukinuo sankcije na izvoz kalija, Bjelorusija ne može koristiti luke: litavsku Klaipedu kao ni poljski Gdanjsk. Kalij se stoga izvozi preko ruskih baltičkih luka, što opet povećava ekonomsku ovisnost prema Rusiji.

Iako nije izgledno, špekulira se da bi Minsk preko SAD-a pokušao ispregovarati rutu preko Ukrajine, odnosno Odese, ali trenutno je to na razini znanstvene fantastike, barem dok traje rat.

Hapšenje Madura

Drugi ključan trenutak prilikom pokušaja otopljavanja odnosa sa SAD-om jesu nedavni događaji u Venezueli. Sam predsjednik Lukašenko pokazao je vidljive znakove uznemirenosti nakon uhićenja venezuelanskog predsjednika, prema dostupnim izvorima. Osim što je Lukašenko imao vrlo bliske odnose s Madurom, ovo uhićenje vidi i kao osobnu prijetnju.

Jasno je da u očima SAD-a oba režima dijele slične karakteristike: povezanost s Rusijom, manipulacije izborima i represija nad opozicijom. U prilog toj tezi ide i činjenica da se bjeloruski predsjednik obratio tek nakon pet dana od uhićenja. Izjava je prilično pažljivo formulirana te se ne može iščitati neprijateljstvo prema SAD-u, tek osuda samog postupka i zabrinutost.

Spomenuo je kako bi eventualna vojna intervencija mogla biti novi "Vijetnam" za SAD. Također, veliku važnost u izjavi dao je "izdaji" od strane ljudi iz bliskog kruga predsjednika Madura, što sugerira i na ugroženost režima u Minsku.

Nerealan scenarij

Službena linija režima smatra da je takav scenarij nemoguć u Bjelorusiji, prije svega jer se zasad predsjednik Trump ograničio svojom verzijom Monroeove doktrine na zapadnu hemisferu. I zaista, zbog ruske zaštite i svega što to nosi, "venezuelanski" scenarij teško je očekivati, niti je Bjelorusija po ičemu geopolitički ili ekonomski blizu Venezuele ili recimo Irana. S druge strane, što vjerojatno i zagovara dobar dio oporbe u Bjelorusiji, eventualno bi se mogao dogoditi "iranski" scenarij. Iako ni tu ne postoji velika vjerojatnost, realnije je da SAD uz podršku EU te neke "izdajničke" elemente unutar režima podrži bjelorusku opoziciju.

Šanse rastu ukoliko se procijeni da Rusija više nije toliko sposobna držati Bjelorusiju pod svojom kontrolom. Međutim, trenutno to nije izgledno jer je i dalje u Bjelorusiji stacioniran velik broj ruskih snaga, čak je i taktičko nuklearno oružje na bjeloruskom tlu. Ipak, samim time što se "zatvara krug" zemalja koje su djelovale kao savez, stvara se problem i Bjelorusiji, ali najviše Rusiji.

U tom kontekstu, sva zabrinutost vlasti u Minsku, ali i u Moskvi nije bez temelja. Stoga će na neki način pristup američkog predsjednika smanjiti manevarski prostor Minsku, a time i Moskvi kako bi dalje nastavio provoditi politiku pregovaranja s ciljem da se završi rat u Ukrajini.