U RIJECI su prosvjednici prekinu predstavu samo zato što je koreograf Izraelac. Da budem precizniji - Židov, jer ako ste rođeni 1952., kao Ohad Naharin u kibbutzu, teško da možete biti nešto drugo nego Židov. Dođu napola zakrabuljeni ispred kazališta, upadnu na predstavu poznatog svjetskog koreografa i idu napraviti nered sa svojim propalestinskim transparentima, megafonima i zviždaljkama.

Očekujem u slučaju tih divljaka koji su upali na predstavu jer je koreograf Židov, potpuno jednak pravosudni, ali i medijski tretman kakav su dobili divljaci koji su u Splitu u prostorijama Gradskog kotara Blatine upali pred nastup Folklornog društva iz Novog Sada.

Nema razlike. Ponavljam - nema razlike u ometanju nečijeg nastupa jer je Srbin, Židov ili Rom. A o tome se upravo i radi.

Događaje u Zagrebu ovdje neću spomenuti, jer koliko god je prosvjed zakrabuljenih u crnom neprihvatljiv, htjeli bismo i odgovore zašto se, uza tolike tisuće Srba na koje Hrvatska može biti ponosna, ide obilježavati (veliko)srpski akademik.

Oni koji su Split nazvali divljaštvom - šute oko Rijeke

Ono u Splitu je bilo divljaštvo, i slažemo se da je to divljaštvo koje Hrvatska ne smije tolerirati. Upasti onako na nastup gdje dolazi nešto umirovljenika i par mladih - neprihvatljivo je. Reakcije su bile brze, jasne i oštre. No, zanimljivo je da isti oni koji su događaje u Splitu nazvali divljaštvom, ekstremizmom pa i fašizmom, šute na gotovo jednak događaj u Rijeci, gdje divljaci idu prekidati predstavu samo zato što je koreograf pogrešnog državljanstva ili nacionalne pripadnosti. 

To je sada "prosvjed", to je sada "propalestinski". Imamo priličnu "gromku tišinu". Kako bi se to moderno reklo, imamo dvostruke konotacije, poglavito naše lijeve političke scene.

Zamislite reakcije da je koreograf bio Srbin

Uzmite drugu hipotetsku situaciju. Da je u Rijeci nastupao neki Srbin, recimo Rade Šerbedžija. Zamislite da ekipa dijelom zakrabuljenih ljudi upadne s transparentima, megafonima i cijelom ostalom skalamerijom spominjući Vukovar, Sarajevo i druga mjesta gdje su neki Srbi počinili zločine, Srbi s kojima Rade nema nikakve veze.

Kakva bi bila reakcija svih tih kojima su oko divljaštva u Splitu skakale žile na vratu, a oko divljaštva u Rijeci mudro šute? Tražila bi se u bijesu ostavka ministra, premijera, vikalo o ustašizaciji zemlje. S pravom bi se digli svi! Ali sada - šuti se. Jer je skupina divljaka ovaj put išla brojati ne srpska, nego židovska krvna zrnca.

Hrvatska je zemlja gdje se dosljednost ne cijeni. Desna politika voli "dvostruke konotacije", pa se osobni pozdrav izdajnika Pavelića proglašava "starim hrvatskim". Ali, nije da i lijeva politika i njeni pripadnici ne znaju pokazivati ista ponašanja. Tako je Split "divljaštvo", a Rijeka "prosvjed mladih aktivista". E pa, nije. Ili je oboje divljaštvo, ili je oboje prosvjed mladih aktivista.

Dvostruke konotacije, kažem, svojstvene su i onima finim, urbanim građanima koji su nazivno "protiv svakog nacionalizma", no uredno će se slatko smijati na kakav ružan, stereotipni vic o Hercegovcima, ali će na potpuno jednak stereotipni vic o Srbima uznemireno, treperavim glasom reći: "Kako možeš! To je nacionalna mržnja!"

Pravo na javni prosvjed imate. Pravo na ometanje umjetnika nemate

Pravo na javni prosvjed imate. Ako vam se ne sviđa koliko novca prima srpska zajednica u Hrvatskoj, slobodno vam je prosvjedovati ispred HDZ-a i DP-a, jer su oni izglasali Državni proračun. Za stvari za koje se troši proračunski novac imate i pravno javno pitati ili prozivati - pa, evo, pitati i Milorada Pupovca zašto se novac hrvatskih građana troši na izložbu Dejana Medakovića, a ne na, primjerice, velikog prijatelja Hrvatske, Stevana Dedijera, čovjeka koji zaslužuje tri izložbe.

Imate pravo javno reći Plenkoviću da vam se ne sviđa hrvatska politika prema Izraelu, pa čak i reći da Hrvatska treba priznati Palestinu. Imate pravo doći na Jelačić plac, na Korzo u Rijeci, na Rivu u Splitu i razviti transparente i iznositi kakva treba biti hrvatska politika prema Palestini. 

Ali jedno nemate: nemate pravo prekidati tuđe nastupe zato što vam se ne sviđa tko ih izvodi. Zato što vam se ne sviđaju njegova krvna zrnca. Onoga trenutka kada to radite, postajete šovinisti i postajete divljaci. A ovo nije i neće biti zemlja šovinista i divljaka.

Upadanje na predstavu čovjeku koji širi umjetnost i želi mir

Ohad Naharin je Izraelac, Židov. Čovjek je, makar je nebitno za ovu temu, antiratno raspoložen, čovjek je koji javno izraelsku Vladu naziva kriminalnom i uspoređuje je s mafijom. 

Ohad Naharin je umjetnik, koreograf, čovjek koji glazbom i pokretom slavi čovjeka, koji slavi ljepotu svijeta. Jedan je od onih dragih čudaka bez kojih bi svijet bio lošiji. Čovjek je to koji priča tijelom, koji jednim pokretom zna reći više nego što mnogi u pola života kažu. On nam nudi sklad čovjeka, pokreta i glazbe, nudi trenutak kad te umjetnost na tren učini boljim nego što jesi. Trenutak kada svijet sažet na pozornici kazališta postaje bolje mjesto.

Ohad Naharin je jedan od onih koji vidi Bliski istok u kojem zajedno, bez mržnje i strepnje, žive i Židovi i Palestinci. Jedan je od onih koji svojim radom pokazuju kako bi svijet bio bolji da se manje maršira u vojničkim čizmama, a više u ritmu glazbe.

Nema boljih i gorih divljaka, nema vaših i naših divljaka

Prekidati i ometati nastup srpskog folklora, ljudi koji su došli u nas svirati i pjevati, i prekidati izvedbu izraelskog umjetnika, to je isto! Nema boljih i gorih divljaka. Nema "vaših" i "naših" divljaka. Svi ti divljaci jednako broje tuđa krvna zrnca i jednako gaze po gostu, po umjetnosti i po pristojnosti. Svi divljaci gaze po onome što Hrvatska jest, a to je pristojna i uljuđena zemlja za one koji su došli pjevati, plesati i svirati, ali ljuti neprijatelj onima koji bi nas pokorili, svejedno tko to bio.

Za pravosudni sustav i politiku mora biti kristalno jasno: jednako mora vrijediti bio na sceni Hrvat, Srbin, Židov, Rom ili bilo tko peti. Svako drugo mjerenje krivo je mjerenje. 

Da bude sasvim jasno: apsolutno me nije briga je li divljak s lijeva ili desna, divljak je divljak. Što je učinio, neka za to odgovara. Kako je, uostalom, Đole pjevao: "tu su paragrafi pa zagrabi, nek' isto je i đavolu i đakonu".

Onaj tko za tuđe divljaštvo traži kaznu, a za svoje opravdanje, ne stoji na strani pravednika nego na strani farizeja, na strani dvoličnosti. A dvoličnost nam ne treba. Ako želimo biti pristojna država, prvo trebamo naučiti jednu jednostavnu stvar: pravila vrijede za sve ili ne vrijede ni za koga. Pa kako u Splitu, tako i u Rijeci.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala