SUMMIT u Parizu prije tri dana u organizaciji francuskog predsjednika Macrona, okupio je oko 35 zemalja u tzv. Koaliciji voljnih. Između ostalih, sudjelovali su ukrajinski predsjednik, britanski premijer, njemački kancelar te američki izaslanici kao predstavnici administracije predsjednika SAD-a. Cilj je bio finalizirati sigurnosne garancije za Ukrajinu nakon eventualnog primirja s Rusijom, kako bi se spriječila buduća invazija te ojačao Kijev u pregovorima.

Ključne točke deklaracije

Na summitu su potpisane dvije deklaracije. Prvo je opća deklaracija koalicije koju je podržao SAD. Ona obvezuje članice na političke i pravne garancije suvereniteta Ukrajine u skladu s Poveljom UN-a. Osim toga ona uključuje dugoročnu vojnu i financijsku pomoć, obuku i brzi odgovor na buduće prijetnje. Druga deklaracija je trilateralna između Francuske, Velike Britanije i Ukrajine. U njoj se izričito spominje raspoređivanje snaga nakon primirja s uspostavom baza za obuku, logistiku, skladištenje oružja itd.

To znači da ne bi sve zemlje sudjelovale u slanju kopnenih snaga. Tu bi prednjačile Francuska i Velika Britanija. SAD bi pružao logističku podršku, a ostale zemlje kao npr. Njemačka, Poljska i Italija bi bile podrška u zraku, na moru, logistici, ali bez slanja kopnenih trupa. Sama deklaracija nije formalni pakt kao NATO – radi se o neobvezujućem dogovoru temeljenom na dobroj volji.

Veličine snaga i ruski stav

Većina izvora govori da bi se radilo o raspoređivanju 10 – 30 tisuća zapadnog osoblja, dok su ranije spekulacije išle do 60 tisuća. Sve u svemu, ove brojke nisu dovoljne kako bi zaustavile izravan sukob s Rusijom, za što bi trebalo 150 – 200 tisuća vojnika, već za stabilizaciju, obuku i interne patrole.

Što se tiče Rusije, Moskva ima vrlo oštar stav po pitanju prisutnosti zapadnih snaga u Ukrajini. Kremlj je više puta najavio kako neće prihvatiti takvu opciju, odnosno da Rusija inzistira na vojnoj neutralnosti Ukrajine i odsustvu stranih baza. Na kraju krajeva to je jedan od ključnih razloga zbog čega je Rusija odlučila i pokrenuti invaziju. Međutim, podrška koaliciji od strane SAD-a bi mogla značiti da bi se tu nešto moglo promijeniti.

Zanimljiva analiza Oleksija Arestoviča

U tom kontekstu vrlo je zanimljiva teza bivšeg savjetnika ukrajinskog predsjednika - Oleksija Arestoviča. Iako se radi o neupitno kontroverznoj osobi, Arestovič je ranije često u svojim objavama zauzimao ulogu "proroka". Tako je još 2019. godine najavio rusku invaziju, a zatim je nakon što je smijenjen najavio sukob predsjednika Zelenskog i generala Zalužnog.

Također je među prvima spominjao mogućnost da se general Zalužni politički aktivira. Također, govorio je, a što je tada bilo vrlo nepopularno u ukrajinskoj javnosti, o nužnosti ustupanja teritorija Rusiji kako bi se postiglo primirje.

Jednostavno, Arestovič je osoba koja svojim kanalima dolazi do nekih saznanja, informacija koje nisu dostupne široj javnosti. U tom kontekstu je zanimljiva i njegova posljednja teza koja se vrlo brzo proširila Telegram kanalima.

Zapadne snage za unutarnju stabilnost?

Prema njegovim izjavama, zapadne snage u Ukrajini ne bi služile za odvraćanje Rusije, već za sprječavanje eventualnog građanskog rata u Ukrajini, posebno tijekom budućih izbora. Druga glavna aktivnost zapadnih snaga u Ukrajini bi bila kontrola i nadzor nad ukrajinskom vojskom, kako bi se spriječilo eventualno kršenje primirja.

Zanimljivo, Arestovič je situaciju u postratnoj Ukrajini usporedio s BiH. Spomenuo je kako Zapad strahuje od otprilike 1,5 milijuna komada automatskog oružja, milijun ratnih veterana, očitog nedostatka zakona te političkih i društvenih izazova.

Činjenica da bi Zapad rasporedio "tek" 15 - 30 tisuća vojnika i ostalog osoblja ide u prilog toj tezi. S ovim brojem ljudi, Zapad tek može osigurati patrole koje bi osigurale da idući izbori u Ukrajini prođu mirno ili da eventualno kontroliraju grupe naoružanih ljudi koji bi se odmetnuli od službene vojske.

Ozbiljan potencijal za unutarnji sukob

Prema Arestoviču, ali o tome je pričao i general Zalužni te drugi analitičari, postoji ozbiljan potencijal za građanski sukob. Također, postoji i opasnost od raskola unutar vojske.

Dodatno, Zapad očito želi biti siguran kako Ukrajina neće politizirati primirje, na način da će podizati napetosti eventualnim kršenjem sporazuma, kao što je bio slučaj s Minskim sporazumima, kada su obje strane kršile primirje. Jednostavno se sada troši enormna količina resursa kako bi se uspostavilo primirje te se želi isključiti svaka mogućnost da se novo primirje, ako se postigne, naruši.

Daleko od dogovora

Ipak, trenutno pariška deklaracija ima ulogu slanja važnog signala jedinstva Zapada i pokušaj da se ojača pozicija Kijeva u pregovorima. Pravi test za dogovor tek će uslijediti u idućem razdoblju, kada se opet pojavljuje Rusija u pregovorima.

Trenutno nije jasno hoće li Rusija prihvatiti ovu mogućnost, jedino što trenutno daje naznake jest pozicija SAD-a koja je podržala deklaraciju znajući stav Rusije. To opet znači da je za provedbu deklaracije potrebna diplomatska moć SAD-a da se to provede u dogovoru s Rusijom.

Ukoliko to "prođe" to će značiti da Rusija zaista ne vidi opasnost od prisutnosti zapadnih snaga u Ukrajini, što bi onda moglo ići u prilog Arestovičevoj tezi.