Foto: Press

SLOBODNA DALMACIJA u izdanju od ponedjeljka odbila je tiskati tekst Borisa Dežulovića, komentatora povratnika u medij u kojemu je ponikao. Dežulovićev tekst je, prema saznanjima Indexa, cenzuriran zbog teme koju obrađuje - lik i djelo Miroslava Kutle.

Međutim, kako u internetskom dobu malošto može doista ostati skriveno, zabranjena Dežulovićeva kolumna vrlo se brzo pojavila na portalu H-alter, odakle je prenosimo u cijelosti.

Slučaj građanina Saše S.

Prije neke dvije godine Riječanin Saša Srdoč došao je na originalnu zamisao da proda tuđu imovinu. Plan je bio toliko jednostavan da mu nije bilo jasno kako se toga nitko prije njega nije dosjetio. Odštampao je onda dovitljivi Saša lažne obrasce, punomoći, ugovore i izvode iz zemljišnih knjiga, napravio javnobilježnički pečat i dao oglas da prodaje susjedovu garažu. Ruka ruci, kupac potpisao ugovor i isplatio desetak hiljada eura. Dok je shvatio da garaža nije Sašina, ovaj je već u zemlju propao.

Uspio je Saša tako zajebati još par ljudi prije nego su ga prošle godine uhvatili. Na suđenju koje je završilo ovih dana osuđen je na sedam godina zatvora. Sedam godina imat će sitni prevarant Saša Srdoč da razmisli gdje je pogriješio. A pogriješio je suštinski samo u jednoj stvari: prodavao je tuđe garaže, umjesto da prodaje cijele tuđe zgrade, državne tvrtke, tvorničke gigante i trgovačke lance.

Da je bio samo malo ambiciozniji, pa krivotvorenom dokumentacijom umjesto neke trošne garaže u Škurinju onom čovjeku prodao, štajaznam, riječko brodogradilište 3. maj, Novi list, naftni terminal Omišalj ili cijelu Jadroliniju  zajedno s flotom od pedeset trajekata, Saša Srdoč bio bi ugledni poslovni čovjek, menadžer godine i dragi gost društvenih događanja. Da se barem sjetio pa organizirao u Rijeci neki krizni štab, zauzeo skladišta oružja i naoružao prijatelje iz kvarta, pa preuzeo vlast u gradu i stao hapsiti riječke Srbe, mogao ih je u istoj onoj jebenoj garaži mučiti sumpornom kiselinom, voditi na opatijski lungomare, likvidirati i bacati u more - i za sve to dobio bi samo jednu godinu zatvora više nego što je dobio zato što je par ljudi zajebao za garaže i garsonijere.

U zemlji Hrvata nesretnog su sitnog prevaranta Sašu Srdoča slobode stajali zapravo manjak ambicije i gotovo franjevačka skromnost.

Istih dana dok mu je sutkinja riječkog suda izricala kaznu, Vrhovni je sud razmatrao slučaj drugog jednog prevaranta, povijesnom presudom Županijskog suda u Zagrebu - baš tako je pisalo u novinama, "povijesna presuda" - osuđenom na tri godine zatvora. Tip je radio zapravo isto što i Saša, krivotvorio dokumente i prodavao tuđe, ali je iz nekog razloga osuđen samo na tri godine zatvora. Časni je Vrhovni sud stoga izmijenio presudu i - smanjio mu kaznu za četiri mjeseca. Tip se zove Miroslav Kutle.

Čita Saša u riječkom zatvoru tu vijest i ne ide mu u glavu zašto je on dobio sedam godina, dakle dva i pol puta više od Kutle. Osim što taj tip nije prodavao garažu, nego podrum, nije bilo bitne razlike: sklopio je cesijski ugovor sa zagrebačkim ugostiteljskim poduzećem Gradski podrum i preuzeo njegova potraživanja od dobavljača, onda odštampao lažne obrasce, punomoći, ugovore i izvode iz poslovnih knjiga, dopisivao na njih nule i napumpao potraživanja, pa tako preuzeo cijelu firmu.

Nesretni Riječanin zajebao čovjeka za garažu i dobio punih sedam godina, a Kutle zajebao cijeli grad Zagreb i hrvatsku državu, pa dobio manje od tri. I još kažu da je presuda Kutli historijska. Mali, anonimni prevarant dobio dva i pol puta više, a povijest mu zaboravila ime već na polovici jedne marginalne novinske kolumne. Do kraja teksta više se nije ni pojavio. Historija je ponekad baš dvolična kurva.

Izricanje pravorijeka Vrhovnog suda o povijesnoj presudi Miroslavu Kutli, s druge strane, bez daha je pratila cijela država. Gotovo dvadeset godina nakon glasovite privatizacije hrvatskog gospodarstva, izrečena je prva pravomoćna presuda za tu pljačku stoljeća, najveću u suvremenoj povijesti kriminala i bolje organiziranu od Olimpijade u Pekingu, u kojoj je dobro naoružana banda pokrala više-manje cijelu imovinu jedne manje europske države.

Cjelokupna naklada nacionalne valute, promijenjena u drugoj državi u njemačke marke, goleme javne kompanije, tvornički giganti, poljoprivredni kombinati, hotelski kompleksi, novinske kuće, trgovački lanci i kulturno-povijesni spomenici, kilometri morske obale, milijuni hektara državnog zemljišta, ukupni gradski budžeti i kompletne državne rezerve žitarica, sve je završilo u rukama članova besprizorne bande - dijelio se noću u garažama i gradskim podrumima plijen od pljačke, kome hotel, kome novine, kome ministarstvo, kome gotovina - i od svega toga, od cijele privatizacijske pljačke od koje se Hrvatska nije oporavila do dana današnjeg, niti će sljedećih dvadeset godina, strašni je sud na kraju osudio jednog člana bande na dvije godine i osam mjeseci zatvora.

Da su mu uza sve one tvornice, trgovine i robne kuće negdje u tvorničkom dimnjaku našli sakriven jedan gram marihuane, dobio bi dvostruko više.

Slučaj hrvatske privatizacije time je manje-više zaključen. Kad Miroslav Kutle sutra - dobro, prekosutra - izađe iz zatvora, zbog svih financijskih malverzacija suvremene nam povijesti, u hrvatskim će kazamatima ostati još samo jedan osuđeni lopov, onaj riječki mastermind, kako se zove, hohštapler dva i pol puta gori od Kutle, kojega je zbog manjka ambicije i upravo franjevačke skromnosti povijest zaboravila još tamo u prethodnom stupcu.