JASER Arafat, rođen kao Mohammed Abdel Rahman Abdel Raouf Arafat al-Qudwa al-Husseini 24. kolovoza 1929. u Kairu (prema nekim izvorima u Jeruzalemu ili Gazi), umro je 11. studenoga 2004. u francuskom Clamartu kraj Pariza.

Kao predsjednik Organizacije za oslobođenje Palestine (PLO) od 1969. do 2004., predsjednik Palestinske nacionalne vlasti (PNA) od 1994. do 2004. i suosnivač Fataha krajem 1950-ih, Arafat je bio najpoznatija figura palestinskog nacionalizma. Za jedne simbol otpora i borbe za samoodređenje, za druge terorist i prepreka miru.

Rani život i formiranje aktivista

Arafat je odrastao u Kairu u obitelji trgovca podrijetlom iz Gaze, s korijenima u uglednoj jeruzalemskoj obitelji al-Husseini. Majka mu je umrla kad je imao četiri godine, a djetinjstvo je proveo između Egipta i Palestine.

Studirao je građevinsko inženjerstvo na Sveučilištu kralja Fuada (danas Sveučilište u Kairu), gdje je 1950-ih postao aktivan u Palestinskom studentskom savezu i kratko bio povezan s Muslimanskim bratstvom. Nakon što je 1956. diplomirao, radio je kao inženjer u Kuvajtu, gdje je s drugim palestinskim izbjeglicama 1959. osnovao Fatah - sekularni pokret koji je zagovarao oružanu borbu protiv Izraela.

Uspon PLO-a i oružana borba

Organizacija za oslobođenje Palestine (PLO) osnovana je 1964. pod pokroviteljstvom Arapske lige. Nakon izraelskog poraza arapskih snaga u Šestodnevnom ratu 1967. i bitke kod Karameha 1968., Fatah je stekao veliki ugled, a Arafat 1969. postaje predsjednik PLO-a.

Iz Jordanije je PLO organizirao napade na Izrael, što je dovelo do sukoba s jordanskom vojskom i protjerivanja palestinskih boraca 1970. u događajima poznatima kao Crni rujan. Arafat se potom premjestio u Libanon, gdje je PLO izgradio gotovo paralelnu državu, sve do izraelske invazije 1982., nakon koje se povukao u Tunis.

Napadi povezani s palestinskim militantnim skupinama, poput masakra na Olimpijadi u Münchenu 1972. koji je izvela frakcija Crni rujan, doveli su do globalne osude i pokušaja atentata na Arafata. Iako nikada nije osobno preuzeo odgovornost za takve napade, Zapad ga je dugo smatrao simbolom palestinskog terorizma.

Diplomatija i Nobelova nagrada

Arafatov politički zaokret dogodio se krajem 1980-ih. U govoru Ujedinjenim narodima 1988. PLO je priznao pravo Izraela na postojanje, osudio terorizam i proglasio neovisnost Države Palestine. To je otvorilo put mirovnim pregovorima koji su kulminirali Sporazumima iz Osla 1993., postignutima u tajnosti u Norveškoj.

PLO je priznao Izrael, dok je Izrael priznao PLO kao legitimnog predstavnika palestinskog naroda i dopustio uspostavu Palestinske samouprave (PNA). Arafat se 1994. vratio u Gazu kao predsjednik PNA, a iste godine dobio je Nobelovu nagradu za mir zajedno s izraelskim premijerom Yitzhakom Rabinom i ministrom vanjskih poslova Shimonom Peresom.

No, proces mira usporio se nakon atentata na Rabina 1995., dok su pregovori u Camp Davidu 2000. propali, što je dovelo do novog vala nasilja.

Intifade i kraj života

Prva intifada (1987.-1993.) ojačala je Arafatovu poziciju, ali druga intifada (2000.-2005.) ozbiljno ju je oslabila. Izraelski premijer Ariel Sharon optužio ga je za poticanje nasilja, a izraelske snage 2002. stavile su njegov stožer u Ramallahu pod opsadu.

Ondje je Arafat proveo posljednje godine života, sve više izoliran i bolestan. U listopadu 2004. prebačen je u vojnu bolnicu kraj Pariza, gdje je umro 11. studenoga iste godine. Službeni uzrok smrti bio je moždani udar nakon ozbiljnih zdravstvenih komplikacija, a istrage o mogućem trovanju polonijem-210 nisu dale konačne dokaze - francuske i ruske analize 2013.-2015. nisu potvrdile trovanje.

Nasljeđe

Arafat je za Palestince ostao „Abu Ammar" – otac nacije, simbol borbe i jedinstva. Bio je oženjen Suhom Tawil od 1991. i imao kćer Zahwu, rođenu 1995. Nakon njegove smrti vodstvo je preuzeo Mahmoud Abbas, no podjele između Fataha i Hamasa, kao i neostvarena palestinska država, nastavile su obilježavati politiku regije.

Arafatovo nasljeđe ostaje duboko podijeljeno: heroj i mučenik za jedne, korumpirani autokrat i propuštena prilika za druge – ali neizbrisiva figura u povijesti Bliskog istoka.