VUK VUKOVIĆ, ekonomist i voditelj Ekonomskog savjeta udruge Glas poduzetnika, već dulje vrijeme, kao i ova udruga, naglašava da Nacionalni plan oporavka nije usmjeren na pomoć privatnom sektoru, kao i da se mora mijenjati. UGP je tražio korjenite promjene plana i to kroz pet osnovnih prijedloga: Kreirati modele pomoći građanima koji su ostali bez posla zbog pandemije, implementirati potpore privatnim tvrtkama, porezno rasteretiti pogođene sektora, ulagati u obnovljivu energiju te osigurati potpunu transparentnost postupka dodjele sredstava.

UGP smatra da je realno da će nakon prihvata ovog Plana dogoditi neefikasna raspodjela sredstava iz Europske unije. S takvom distribucijom sredstava ne možemo očekivati nikakav snažan ekonomski oporavak ni održiv ekonomski rast.

O detaljima Nacionalnog plana oporavka smo s Vukovićem razgovarali za vrijeme dok je u saboru trajala rasprava o sažetku tog Plana. Upravo u vrijeme kada je ovaj razgovor završen, saborska većina prihvatila je informaciju o sažetku Nacrta Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (NPOO) do 2026., dokumenta koji sadrži projekte ukupno vrijedne više od 49 milijardi kuna.

Danas većinom slušamo kritike, od manjih pa do onih žešćih, da je ovaj Plan zapravo put u propast Hrvatske. No ima li u tom dokumentu i nešto dobro?

Ima u smislu da su neke stvari koje postoje u programu, a koje se tiču dodatne vrijednosti, zapravo dobre. Dobre su sve one stvari koje jamče najveću dodatnu vrijednost i one koje jamče povrat investicija. Isto tako dobro je da su grantovi okrenuti prema tvrtkama koje se nalaze u problemima. Poanta je da se taj novac distribuira upravo ondje gdje on stvara najveću dodatnu vrijednost kasnije. To je zapravo osnova.

S druge strane, upravo takvih projekata je apsolutno premalo, kao i projekata koji su okrenuti prema privatnom sektoru. To čak nije samo moja kritika, to nije samo kritika udruge Glas poduzetnika, nego, usudio bih se reći, to je kritika koja dolazi od gotovo cijelog poslovnog sektora. 

To nas dovodi do sljedećeg pitanja. Je li ovo, po vama, nacionalni program oporavka javnog i državnog sektora ili govorimo o oporavku cjelokupne hrvatske ekonomije?

Pa da. O tome se radi. Umjesto da je fokus na privatnom sektoru, program je fokusiran na javni sektor. Odnosno, da se ispravim, to čak nije ni javni sektor, nego je fokus na projektima koji su vladi stajali godinama sa strane i koji bi se inače financirali iz proračuna. Njima su ti projekti prepisani iz ranijih perioda i sada će biti u fokusu. Ne kažem da ti projekti ne bi trebali biti, jer bi trebali, no stvar je u tome da bi se trebali financirati iz drugih izvora. Ne iz konkretno ovog koji bi trebao biti osmišljen da pokrene ne samo oporavak gospodarstva nego da i napokon riješi neke od gorućih problema u državi. No to ovdje ne vidimo, u ovom programu toga nema.

Ok je podupiranje javnog sektora, ali pričamo o hrvatskoj ekonomiji, pričamo o poreznim reformama, depolitizaciji pravosuđa i rješavanju ogromnih nagomilanih problema. Uostalom, Europska unija je naglasak na ovom programu stavila na reformama, a mi smo to napravili ne samo loše nego i vrlo, vrlo neobećavajuće.

Premijer Andrej Plenković je govoreći o Planu oporavka naglasio kako će se on fuzirati s nečim što naziva Nacionalni program reformi. U teoriji znamo što to znači, no što to znači konkretno u praksi? Kakvo fuziranje, kakve reforme?

Zapravo je stvar u tome kako oni vide reforme, kako ih oni shvaćaju, a što zapravo reforme jesu. Ono što je u njihovom Planu oporavka - to nisu prave reforme. Naprimjer, spominje se uvođenje digitalizacije. Ok za digitalizaciju, ali to nije reforma. To je u najmanju ruku poboljšavanje nekog sustava, no to nije reforma. Pogotovo ne onakve reforme kakve nam trebaju. One reforme koje će riješiti ključne probleme u društvu. Toga nema.   

To s reformama napravili su, naravno, perfidno. Europska komisija će tražiti reforme, a naša vlada će imati spreman odgovor da provode reforme. U tom birokratskom svijetu reforma je jedna kućica u formularu koja se označuje i koju će naši prekrižiti, a europski birokrati će reći "ok, opravdano je, možete dobiti sredstva".  Tako će to nažalost izgledati u praksi. Nažalost. S druge strane je šteta da nismo primorani na stvarne reforme koje zaista mogu pomoći hrvatskoj ekonomiji, a ne ove "reforme" kojima se zadovoljava neki birokratski standard.

Ok, nemamo stvarne reforme, ali imamo novac. I što sad?

Imamo to da će se novac slijevati kroz javni sektor u privatni. Naravno, za javne projekte trebate dobavljače, one koji to i rade. E sad, kako ništa nismo napravili po pitanju suštinskih reformi, postavlja se pitanje koje će tvrtke dobivati takve natječaje. To je već odavno suština problema. Upravo vi otkrivate najviše takvih afera oko namještanja javnih natječaja. Tih priča će, bojim se, biti sve više i bojim se da bi taj novac mogao završiti u politički povezanim tvrtkama.

Kada poslove dobivaju tvrtke koje su politički uvezane, ne možemo imati pozitivan ekonomski rast. Štoviše, dokazano je, imat ćeš samo negativne posljedice. Taj novac neće završiti u potrošnji, kako je i zamišljeno i kako bi trebao, nego se dijeli međusobno, a dio odlazi na offshore račune.

Mislite li da je, s ovom vlasti i dosadašnjom praksom vladanja te najavama iz Europe o strožoj kontroli dobivenog novca, moguća potpuna transparentnost dodjele i korištenja sredstava iz Nacionalnog plana oporavka? Pri tome mislim i na praćenje utroška i učinaka za svaki realizirani projekt. Naime, već godinama postoje instrumenti povećanja transparentnosti, ali koji se ne poštuju - zašto bi sada stvar možda mogla biti drugačija?

Osobno nisam optimist da će se to i dogoditi. No nedavno smo bili na sastanku s predstavnicima Europske komisije koji su nam objasnili kako ovog puta upravo oni, kroz Program, imaju malo veću diskrecijsku moć na neodobravanje sredstava ako stvari nisu napravljene onako kako treba. Od toga da sve nije bilo transparentno ili da se nije ostvario krajnji cilj... Takva najava ipak daje nekakvu dozu optimizma. Posebno ako će to tako i raditi.  

S druge strane, jasno je da, kada se za stolom nađu dvije birokracije, one međusobno vrlo brzo nađu zajednički jezik u smislu kako omogućiti pojedini projekt ili projekte. To je ono što me brine, da će hrpa takvih "manjkavih" projekata proći. Isto tako, bitno je naglasiti kako Europska komisija ima određene mehanizme, no oni ne mogu pojedinu vladu nagovoriti da nešto uradi ako to ne želi.  

Što se tiče same transparentnosti, to je upravo jedan od osnovnih zahtjeva UGP-a jer smo tražili da se omogući uvid u svaku financijsku stavku. Želimo vidjeti svaku kunu od tih 12 posto BDP-a koje će biti dodijeljene.

Kada ste već spomenuli ulogu Europske komisije, ako se ne varam, glavne preporuke bile su da osnovni smjer tijeka novca treba ići uglavnom u "zeleno i digitalno"? Koliko je tu digitalno, a koliko zeleno?

Ako se gleda po nekim općenitim kategorijama, onda možemo reći da ima i "zelenog" i "digitalnog". No kad se uđe u to, u pojedine projekte, onda se vidi da nije baš tako. Meni osobno, ako već pričamo, recimo, o zelenoj tranziciji, najviše bi imalo smisla da svakoj kući damo subvencije za izgradnju solarnih panela. To je puno bolja ekonomska politika jer bi se dizala potrošnja, a građani bi imali direktnu korist i to bi doslovno bila zelena politika. No naravno da to neće tako ići.

Bojim se da će sva ova nekakva hrvatska zelena politika otići na vjetroelektrane i slične projekte. A znamo za aferu Vjetroelektrane, Josipu Rimac i kako je to sve ispalo. Bojim se da je to ta zelena politika kako je oni vide. No, da. Valja biti iskren da to nije samo slučaj u Hrvatskoj, ima toga i u Europskoj uniji. Upravo su se te zelene politike najviše zloupotrebljavale. Opet, kada gledamo digitalizaciju, opet se vraćamo na osnovno pitanje, a to je: Koje tvrtke to rade? Kako će biti izabrane?

Detektirali smo glavne probleme, no što bi trebalo da ovaj Plan uspije?

Treba učiniti ono osnovno. Promijeniti projekte tako da se naglasak s javnog sektora stavi na privatni sektor. Konkretno, takve projekte koji bi mogli proći europsku proceduru davali su i UGP i Hrvatska udruga poslodavaca. Kroz takve projekte najviše bi se pomoglo građanima i povećala bi se potrošnja, što je zapravo i osnovna ideja. Povećanje potrošnje nudi i najbrži izlaz iz krize. S ovakvim Planom i javnim investicijama, bojim se da ćemo najmanje osjetiti na potrošnji jer sam uvjeren da će država za ove projekte, na kraju, morati dizati poreze.

Druga bitna stvar da bi plan uspio je ono što smo već razgovarali - transparentnost. I to apsolutna transparentnost gdje bi bila vidljiva svaka stavka.

Kako ćemo nakon nekoliko godina moći reći je li Plan oporavka uspio ili nije? Postoje li mjerljivi ciljevi?

Postoje ciljevi. Da. No ti su ciljevi po projektima. Na primjer, je li se ili nije izgradilo stotinu kilometara ceste. To je definirano, no to je po meni manje bitna stvar.