O PREDSJEDNIKU Srbije Aleksandru Vučiću kolaju razne priče. Na primjer, jedni kažu da je srpski predsjednik čitao beletristiku nakon završene srednje škole, makar nekoliko knjiga, drugi sumnjaju da je ikad išta pročitao, a ima ih koji tvrde da se Vučić cijelog života ravnao prema narodnim poslovicama.

Prve dvije tvrdnje su nesumnjivo čista špekulacija jer kako bi netko od običnog puka, primjerice iz Hrvatske, mogao doznati je li Vučić čitao ili nije te voli li uopće beletristiku. Međutim, ova treća konstatacija bi mogla biti točna ako se prisjetimo geneze njegova političkog djelovanja (upravo cijeli njegov život izuzev eventualno osnovne i srednje škole) i povežemo je s poslovicom „čovjek uči na svojim greškama“.

Vulpes pilum mutat, non mores

Treba se prisjetiti što je Vučić pričao i radio devedesetih godina prošlog stoljeća, kakve je ideje promovirao i s kakvim se programima predstavljao narodima u regiji, a onda sve to opet upakirati u današnja događanja i eto odgovora za čitatelje koji nisu učili latinski jezik i pojma nemaju kakvo značenje ima gornji podnaslov.

A gornji se podnaslov doslovno prevodi na hrvatski jezik kao: „vuk dlaku mijenja, ćud nikad“. Još jedna poslovica. Dvije poslovice koje nisu nikakva špekulacija o karakternim crtama i ponašanju gospodina Vučića. Naprotiv. Ipak, u objašnjavanju postavljene teze uvijek je najbolje krenuti od početka. 

Početak  

Kao pripadnik Srpske radikalne stranke, Vučić je bez ustezanja promovirao velikodržavni projekt ili ideju „Velike Srbije“. U tako projiciranoj Srbiji mladog i neiskusnog političara srpske ekstremne desnice, svoje bi mjesto našli veliki dijelovi Hrvatske, cijela Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Sjeverna Makedonija (Vojvodina i Kosovo su tada kao autonomne pokrajine ionako bile u sastavu Srbije). Prema radikalnom razumijevanju demokracije, samoopredjeljenja i očuvanja identiteta, u novonastaloj državi imali bi svoje mjesto svi koji misle poput njih.

Ostali bi nestali. Na ovaj ili onaj način. Možda bi vremenska distanca od spomenutih događaja mogla izbrisati sjećanja kod nekih ljudi, tko se i kako tada ponašao, ali ostali su materijalni dokazi. Video i audiozapisi. Premda danas postoji i nešto što se zove fotomontaža ili montaža zvuka, teško je, gotovo nemoguće, kalašnjikov prikazati kao kišobran, a zalaganje za „zapadnu srpsku granicu Karlovac-Karlobag-Virovitica“ pogrešno protumačenom izjavom čovjeka koji se zalagao za mirna rješenja prijepora.  

Nestao i uskrsnuo

Nakon pada velikosrpskog režima u Beogradu, Vučić je nekoliko godina bio nestao s regijskog radara političkog i javnog angažiranja. Bilo ga je u javnosti i nije ga bilo. Kada se pojavljivao, teško da se iz blijedih govora moglo naslutiti što se događa u njegovoj radikalnoj glavi. Vjerojatno je bubnjalo od izručenja ljudi osumnjičenih za ratne zločine Kaznenom sudu u Den Haagu, presuda, svjedočanstava o zlodjelima, pogromima, genocidima, a sve u ime velikodržavne ideje koju je tako strastveno promovirao. Onda je uskrsnuo kroz novoosnovanu Srpsku naprednu stranku (SNS).

Imao sam ga priliku vidjeti dva puta osobno. Upravo od uskrsnuća. Jednom u Podgorici, kada je prošao na par metara od mene. Bio je u društvu tadašnjeg predsjednika SNS-a, također bivšeg radikala, Tomislava Nikolića. Kasnije sam čuo da je u Podgorici došao tražiti podršku za smjenu korumpirane (lopovske) vlasti Borisa Tadića te da su iza posjeta stajali i Amerikanci i Europljani. Podupirali su ga. Njega. Vučića. Radikala. Ratnog huškača. Ništa mi nije bilo jasno.

Drugi put je prošao pored mene na Markovom trgu u Zagrebu u veljači 2018. godine. Imao sam gore nekakvih diplomatskih zaduženja tog dana. Došao je u Zagreb kao mirotvorac. On. Vučić. Radikal. Ratni huškač. Amerikanci i Europljani, osobito Nijemci, zadovoljno su trljali ruke. Ovoga puta mi je sve bilo jasno.  

Vučić je u međuvremenu radio na sebi. Uviđajući katastrofalne greške bivšeg režima kojem je i sam pripadao, naravno kao manje bitna figura, Vučić je razumio da mu je za ostvarenje zacrtanih ciljeva neophodna podrška Zapada.

Srpskim lobistima na važnim američkim i europskim adresama odlučivanja upumpavane su velike sume dolara i eura. I gle čuda, od primitivnog balkanskog nacionalista i radikala postao je državnik od formata (snebivao se da prizna ono što su o njemu pričali u kuloarima briselske administracije, a brci mu se smijali kad bi čuo hvalospjeve o sebi), političar koji promovira pomirenje i napredak regije, faktor stabilnosti na Zapadnom Balkanu.

Omiljeni Srbin njemačke kancelarke Angele Merkel. Washington i Bruxelles su bili uvjereni da će Vučić voditi Srbiju ka članstvu u NATO i EU, što bi je definitivno udaljilo od Ruske Federacije.

Preobražaj ili kontinuitet

Sve je izgledalo nestvarno lijepo za kreatore zapadne politike na jugoistoku Europe. Najveća država Zapadnog Balkana spremna na suradnju, zatvaranje pristupa obali Jadrana Ruskoj Federaciji prijemom Crne Gore i Albanije u NATO, moguće, što da ne, i povijesno pomirenje Srba i Hrvata, Srba i Albanaca, Makedonaca i Grka, Bošnjaka i Srba, Crnogoraca i… S kim su ono Crnogorci u svađi… s Japanom, naravno, jer Kraljevina Crna Gora još nije potpisala primirje s Japanom nakon Rusko-japanskog rata…

Ima li još netko da je u svađi u toj zabiti koju moramo braniti od upada nepozvanih gostiju jer ipak je u pitanju „europski meki trbuh“, diskutirali su optimistično euroatlantski eksperti. A onda je glavni zavrtanj u „savršeno“ konstruiranom stroju odjednom popustio, bez nekog jasnog razloga, barem za odgovorne konstruktore u SAD-u i EU. Ne razumiju oni da je to bila samo prosta radikalska ćud koja je riješila naučiti pameti prevrtljivog naprednjaka. 

Vučić je odlučio prvo srediti svoje dvorište. Kako mu se ne bi prigovaralo da je njegov SNS previše desno, stvorio je niz ekstremno desnih, klero-nacionalističkih partija i pokreta te tako pozicionirao SNS kao partiju centra. Gotovo svi mediji u Srbiji stavljeni su pod njegovu direktnu ili indirektnu kontrolu.

Zatim je na red došla Srpska pravoslavna crkva (SPC). Javna je tajna da je patrijarh srpski Porfirije i prije ustoličenja bio favorit predsjednika Vučića za mjesto prvog čovjeka SPC-a. Porfirijeve kontemplacije o odnosu crkve i države, gdje kaže da između te dvije institucije postoji međusobno prožimanje te da ne treba zaboraviti činjenicu da je prvi kralj bio jedan brat, a prvi arhiepiskop autokefalne crkve drugi brat, što je „kod koji je utisnut u srpski narod“, jasno govore o tome koliko je današnji SPC neovisan od srpskog državnog vrha, odnosno Vučića.

Nakon kompletne homogenizacije društva, srpski državni brod je okrenut ka Moskvi i agendi „ruskog svijeta“, koja se Vučića jako dojmila kao nešto najsličnije onome što je cijelog političkog života zagovarao i od čega nikada nije odustao, ideji „Velike Srbije“. Naravno, program je morao biti nazvan drugačije kako se ne bi izazvala sumnja kod zapadnih partnera.

Njegov ministar za senzacionalističke objave i provokacije Vulin, koji je u vladi Srbije bio formalno zadužen za policiju, vojsku, a odnedavno tajnu policiju, među prvima je uskliknuo: „Srpski svet“! Nakon usklika preostalo je još samo, po potrebi, zapaliti i ugasiti požare, prije svih u Crnoj Gori, pa Bosni i Hercegovini, entitetu Republika Srpska, a posljednji koji je recentno buknuo na Kosovu prijetio je razbuktavanjem po cijelom Balkanskom poluotoku.

Tragični događaji iz Osnovne škole „Vladislav Ribnikar“ u Beogradu, kada su nastradala nevina djeca, pokrenuli su prosvjede i u samoj Srbiji. Piroman Vučić je u nervozi, uznemiren brojem ljudi na beogradskim ulicama, palio i gasio po regiji gdje je mogao i gdje je stigao, u namjeri da skrene pozornost svojih građana s bijesa i revolta prosvjednika zbog sveprisutnog nasilja u javnom diskursu Srbije.

Reakcija koja se dugo čekala

Zapad više nije imao izbora. Morao je, izgleda, ozbiljno uzeti u razmatranje gore navedenu latinsku poslovicu o vuku i ćudi. Prvo je bivši ministar za objave i provokacije, a trenutni direktor Sigurnosno-informativne agencije (BIA), Aleksandar Vulin, stavljen pod sankcije SAD-a zbog širenja ruskog utjecaja, korupcije, trgovine oružjem, narkoticima i još koječega, a potom je stiglo otvoreno pismo visokih dužnosnika Europskog parlamenta te američkog Kongresa i Senata, u kome se ističe potreba za drastičnom promjenom odnosa Zapada prema aktualnoj politici Srbije. Traži se „zaoštravanje odnosa prema zvaničnom Beogradu, jer trenutni pristup ne funkcionira“. Sada i oni pozivaju dužnosnike SAD-a, Velike Britanije i EU da se uče na greškama iz prošlosti i ne vode politiku čiji je centar Beograd. 

Možda je za predsjednika Vučića pismo koje je najavilo promjene politike Zapada prema njemu iznenađenje, ali za diplomate i dobre poznavatelje međunarodnih odnosa svakako nije. Na pretresima u Senatu i Predstavničkom domu Kongresa o Zapadnom Balkanu, koji su održani tijekom svibnja i rujna, unatoč lobističkim naporima, mnogi su utjecajni kongresmeni i senatori primijetili neučinkovitost višegodišnje američke i EU agende kada je riječ o Srbiji.

Postavlja se pitanje hoće li Vučić na Zapadu uspjeti zadržati poziciju „omiljenog diktatora“, koju je stekao samo zato što su mnogi u Washingtonu i Bruxellesu smatrali da na srpskoj političkoj sceni ne postoji prihvatljiva alternativa za njega.

Sva je prilika da to ovisi o stupnju njegove neodoljive potrebe za podmetanjem vatre i promatranjem požara do trenutka kada ga odluči ugasiti, opet zbog neke svojstvene, neodoljive potrebe. 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala