HRVATSKA se prazni, pa čak ni turizam ne može naći radnike u jeku sezone. Zašto se Hrvatska prazni, zašto radnici daju otkaz i kao Hrvati radije rade u Njemačkoj nego u zemlji svojih predaka? Očito je da kod mnogih ljudi u globaliziranom svijetu patriotizam postaje sve manje bitan. No što im je onda bitno? Novac postaje najvažniji, ali i način na koji je država organizirana. A rijetko tko je zadovoljan funkcioniranjem naše države. U globalizaciji zbog koje granice nestaju i patriotizam iščezava, zašto bi netko živio u državi u kojoj se rodio ako su plaće niske, a država loše funkcionira? A ako država loše funkcionira, koliko se brzo prilagođava? E to je naš najveći problem.

Hrvatska je zemlja najsporijih i najnedostatnijih reformi

Hrvatska je zemlja najsporijih i najnedostatnijih reformi, a jedna od po meni najpotrebnijih reformi tiče se odnosa javnog i privatnog sektora. Prije koju godinu s kolegom Vukovićem objavio sam članak u kojem smo se fokusirali na apsurd u ekonomiji rada. U korumpiranim europskim zemljama u državnom i javnom sektoru plaće su veće, a rizik posla je manji - manji rizik u državnom sektoru znači da se znatno teže može dobiti otkaz.

U ekonomiji je to očit apsurd jer, primjerice, u financijama ima razloga zbog kojih dionice moraju imati veći očekivani prirast od obveznica - zato što su dionice rizičnije od obveznica i mogući su znatniji padovi cijena. Takvu anomaliju i apsurd koji postoje u javnom i državnom sektoru u korumpiranim zemljama - da možeš imati veću plaću, a manji rizik posla - moguće je održavati samo ako je zemlja izolirana pa zaposlenici privatnog sektora teže mogu naći posao u inozemstvu.

Otkako je Hrvatska ušla u EU, taj problem je riješen pa danas svaki radnik u privatnom sektoru može dati otkaz i otići na Zapad. U srednjem vijeku kmet koji bi pokušao pobjeći, bio bi raščerečen. Ta su vremena prošla i zabranjeno je mitraljezom pucati po autobusu radnika koji odlaze u Njemačku. A neki bi to rado činili. I gle čuda, malo-pomalo privatni sektor, uz liječnike iz javnog sektora, počeo je curiti na Zapad. U međuvremenu curenje je zamijenio stampedo. Koliko će Hrvatska ljudi izgubiti u privatnom sektoru, teško je reći, ali katastrofa je moguća. Danas smo svjedoci apsurdne situacije u kojoj iz turističke Hrvatske bježe i konobari. Što nam je činiti ako ne želimo promijeniti kvote za strane radnike?

Zanimljivo je kako smo humani samo prema radnicima u jednom sektoru - državnom

Do prije koju godinu mnogi u Hrvatskoj smatrali su da je nepotrebno zaposlene u državnom sektoru, takozvane uhljebe, bolje ne otpuštati jer bi oni tada teško našli novi posao. Zanimljivo kako smo humani samo prema radnicima u jednom sektoru, jasno, onom državnom. Ipak, posao se u Hrvatskoj teško nalazio samo donedavno, ali sada više ne.

Hrvatska trenutno ima divnu priliku riješiti se viška zaposlenih u državnom i javnom sektoru koji bi uz prekvalifikacije dobili priliku naći posao u privatnom sektoru, recimo upravo u građevini ili ugostiteljstvu. Neka sami biraju. Dakle, ova stravična emigracija u Hrvatskoj, gdje nestaju sela i gradovi, posebno u Slavoniji, uistinu je izvrstan povod da konačno stvorimo državu u kojoj će radnici u rizičnijem sektoru, onom privatnom, imati i veće plaće.

Na Zapad odlaze liječnici, ali ne i zaposlenici državnih agencija

A da bismo to postigli, moramo rapidno povećati plaće u privatnom sektoru i mnogima u državnom sektoru dati otkaz ili smanjiti plaće, pa ako su nezadovoljni, pružimo im šansu da nađu bolje plaćen posao u graditeljstvu ili turizmu gdje se radnici traže, ali se, nažalost, čak i radi, što bi za neke bio neviđen šok. No po medijima se već govori o potrebi linearnog povećanja plaća u javnom i državnom sektoru.

Definitivno se moraju promijeniti plaće u javnom sektoru, ali nipošto ne svima jednako. Liječnici odlaze na Zapad, a ne zaposlenici državnih agencija. Stoga onima koji najviše odlaze treba ponuditi puno veće plaće kako bismo ih mogli zadržati. Naprotiv, da ne bismo opteretili proračun, nemalom broju u državnom sektoru treba dati otkaz ili im značajno smanjiti plaću. Jednom zauvijek bi i šefovi sindikata trebali naučiti da rizičniji sektor mora imati i veće plaće. A ako vam smeta što su ondje veće plaće, dajte otkaz i odite tamo. Samo sumnjam da ćemo vidjeti kolone takvih prebjega.

Drugi način brzog nalaženja osoblja u turizmu je ponuditi studentima da rade preko ljeta. Neka rade 8 sati dnevno pa neka imaju prilike i uživati. Neka se i država angažira i ponudi, primjerice, stipendije studentima koji tako žele pomoći državi.

Odakle možemo dobiti useljenike?

Na duge staze, snažne i rapidne reforme su nužne da bi se mnogi od onih koji su otišli na Zapad možda jednom i vratili. Jasno, neki su otišli i ne žele se više vratiti pa je pametno istražiti možemo li dobiti buduće hrvatske državljane iz Ukrajine, Rusije i sličnih zemalja. Makar je logično da većina ljudi iz tih zemalja želi na Zapad, baš kao i naši državljani, sigurno je da bi manji postotak emigranata iz tih zemalja ipak radije došao kod nas, a ne kod Nijemaca.

A mali postotak njihovih emigranata možda je i dovoljan za nas jer smo ipak mala zemlja. Imajmo u vidu da i istraživanja u najelitnijim znanstvenim časopisima, kao što je Science, pokazuju da je bolje uzimati kao imigrante one koji su sociološki, religijski i jezično bliži starosjediocima jer je brzina asimilacije i integracije veća. Dakako, možemo se mi i zaigrati pa primati i ljudoždere ili stanovnike zemalja koje imaju ebolu, no je li pametno pokazati takvu neograničenu toleranciju? Možemo mi primati svakoga, ali nam se lako može dogoditi da, primjerice, dobijemo zagovornike Islamske države Hrvatske, kao što su u Belgiji dobili poklonike Islamske države Belgije. Brzina asimiliranja je za nas, narod slabe demografije, vrlo važna jer ako mi njih ne stignemo asimilirati, oni će nas.

**Autor je profesor fizike na Građevinskom fakultetu u Rijeci. Ekspert je za interdisciplinarnu znanost, teoriju mreža i teoriju igara, imigracije i korupciju.