TAMAN kad su studenti i đaci doveli režim u očaj i bacili ga na koljena – čemu smo kao metafori svjedočili u sceni klečanja ravnatelja najelitnije novosadske gimnazije pred zaključanim vratima svoje institucije - vlastima je u zadnji čas pružena ruka, odnosno šaka. Šaka spasa. Naravno da ta šaka nije crvena, ali je... tamnožuta.

Na dan kad je režim, ne znajući što bi drugo, posegnuo za zimskim odmorom i prekidom nastave u osnovnim i srednjim školama tjedan dana ranije, s idejom da se pobunjenu mladež rastjera bez policije, vođa oporbenjaka Dragan Đilas noću se na ulici potukao s mladim aktivistima SNS-a koji su lijepili plakate protiv njega. U pravo vrijeme, rekli bi cinici.

Trebali ste sljedeće jutro vidjeti lica predstavnika vlasti, kao da ih je netko polužive izvukao iz bunara. U sumorna, ugašena i blijeda lica koja smo gledali posljednjih tjedana jurnula je krv, a u oči im se vratio isti onaj luđački sjaj.

No ako stvar pogledamo iz drugog kuta, akcija lijepljenja plakata mladeži SNS-a bila je i jedinstvena prilika za Đilasa da se, barem kroz incident, vrati u fokus javnosti iz koje su i on i oporba koju predvodi bili počišćeni studentskim prosvjedom. Tako su Vučić i Đilas uspostavili spasonosni savez šaljući poruku da nikome sa strane neće dozvoliti da im naruši kohabitaciju i zauzme politički prostor u kojem bi, nakon detoksikacije, trebala niknuti neka drugačija i bolja Srbija.

Đilasu građanski otpor smeta barem onoliko koliko i Vučiću

Jer ako netko misli da Đilasu ne smeta građanski otpor koji predvode studenti, makar onoliko koliko smeta Vučiću, onda ne poznaje čovjeka. To je lik koji se praktički niotkuda 2004. pojavio kao Tadićev favorit i u narednih 10 godina zgrnuo ozbiljno blago.

Do Đinđićeve smrti taj se nije smio uhvatiti za kvaku Demokratske stranke jer je Zoran vrlo brzo i lako pročitao tu njušku. Pošto je ubio svog političkog oca Borisa, likvidirao je i "majku" - Demokratsku stranku, pretvarajući je u jednu od svojih sporednih nekretnina, i to sa stečajnim upraviteljima do dana današnjeg.

Onako ohol, arogantan, okrutan i predatorski nasilan, on cijelo desetljeće predstavlja fotorobota lidera oporbe kojeg bi poželjela svaka vlast. Drugi najveći strah Aleksandra Vučića, poslije straha za sopstvenu vlast, jest strah za vlastitu oporbu, onu na čelu s Đilasom. Jer čovjek je ostavio toliko otisaka na "mjestima zločina" u proteklih deset godina da se, za razliku od studentarije, s njim nije nimalo teško nositi.

Odmah su se počele otvarati ladice i vaditi davne prijave za nasilje u obitelji koje je potpisivala njegova bivša supruga kad je tukući nju dohvatio i njenog oca, koji ju je došao zaštititi.

Vučić i Đilas imaju isti cilj

Dalje je uslijedilo beznadno dokazivanje tko je koga napao, je li Đilas aktiviste ili oni njega, s idejom da dobro poznati, beskrajni i jalovi medijski lavež na relaciji vlast-opozicija perpetuira unedogled. Iako će vam se možda na prvi pogled učiniti da ćemo tu imati dvije žestoko zavađene strane, budite sigurni da je njihov cilj samo jedan - da se iza kulisa, u mraku i svečanoj tišini božićnih i novogodišnjih praznika "pridavi" zajednički neprijatelj.

Tada će Vučić i Đilas, Ana i Marinika na miru moći jedni drugima poželjeti sretnu novu 2025. Naravno, bez krvave šake umjesto broja pet na čestitki.

Tako se studentski prosvjed vrlo brzo našao u svojevrsnom medijskom limbu, iz kojeg neće biti lako naći izlaz. Na probu su stavljene njihova kreativnost i ingenioznost, ali i čvrstina organizacije i vjera u ideale koje crna rupa reality Srbije dosad nije uspjela usisati u svoj mrak.

Neka ih čuvaju i griju stihovi njihovog sugrađanina koji je ipak više volio pjevati u jednoj većoj varoši, 80 kilometara od Novog Sada: "I čitav plen da skupe / pa ne mogu da vas kupe / da vam mladost kao sitan kusur odbroje..."

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala