ANICA DJAMIĆ već je tri godine hrvatska veleposlanica u Ukrajini. Jednu joj je, kako kaže, pojeo covid, a sad je zadesio i rat. Zbog ruskog granatiranja Kijeva veleposlanstvo je premješteno u Lavov, odakle nam se danas javila. Prvo smo je pitali kakvo je trenutno stanje u gradu.

"Lavov je do prije dva dana bio relativno mirno mjesto. Međutim, ja sam govorila da u Ukrajini nema sigurnog mjesta jer vidjevši kako ratne operacije napreduju, bila sam gotovo sigurna da će doći do zapada Ukrajine, a Lavov se nalazi na zapadu. Mi smo bili prošle noći u skloništu, ove noći u skloništu, možda ćemo i iduće, nekad i preko dana bude uzbuna. Da smo sigurni - nismo."

Čujete li detonacije, pucnjavu?

Kada je po noći jučer bilo granatiranje, čuli smo detonacije, bilo je neugodno. Prošle noći nije bilo ništa. Ujutro sam se odmah informirala, zanimalo me zna li se što je oštećeno, rekli su da nema podataka pa pretpostavljam da je to bila neka preventivna uzbuna.

Kakvo je stanje u gradu? Je li porušen?

Ne, nije porušen. Grad živi nekim svojim životom, puno je više ljudi nego što je uobičajeno. Inače, Lavov je pun turista koji počinju dolaziti oko Uskrsa do desetog mjeseca, to je taj ritam. Izvan sezone su, naravno, niže cijene, kad je stanje normalno i kad bude manje ljudi. Ali ovoga puta kad sam došla u Lavov, vidjela sam jako puno ljudi, naravno, tu su i diplomati, novinari, svi koji imaju nešto za vidjeti ili čuti u ovome gradu.

Gdje je veleposlanstvo sada smješteno?

Mi smo trenutno u prostorijama udruge Bila Hrvatska, oni su nas primili u Porohovoj veži, što znači toranj za barut. To je jedna jako stara građevina, bila je obrambena kula i mi zasad tamo imamo svoj ured, a najsigurniji kontakt s nama je preko Ministarstva vanjskih poslova ili izravno, preko mene.

Što je sa zgradom veleposlanstva u Kijevu? Je li srušena, oštećena, imate li informacije?

Nemamo o tome podatke, a koliko znamo, sve je u redu.

Jesu li svi hrvatski državljani koji su trenutno u Ukrajini u sigurnim zonama?

Dio hrvatskih državljana odlučio je ostati, što znači da čekaju jer im je u gradovima još mirno. To su obično ljudi koji imaju kombinirane hrvatsko-ukrajinske obitelji tako da je jasno da žele ostati uz svoju obitelj, a tu ste i vi novinari. Onog trenutka kad stupite na teritorij Ukrajine, vi ste također na našem popisu.

Ima li hrvatskih državljana u gradovima u kojima je baš teško stanje?

U Černihivu je hrvatska državljanka sa sestrom. Černihiv je teško stradao. Stupili smo u kontakt s gospođom, ali nije mogla dugo razgovarati jer su ostali bez struje i vode, ne mogu ni napuniti mobitel. Inače sam ih preporučila kolegi Ukrajincu koji je tamo u teritorijalnoj obrani. On mi je obećao da će ih posjetiti, opskrbiti hranom i svim što treba. Vidite da se dovijamo na najrazličitije načine.

Javljaju li vam se ljudi koji se u Ukrajinu dolaze boriti iz Hrvatske?

Ne, ne, ne.

Imate li plan u slučaju nastavka ruskih napada?

Pa, gledajte, mi se konzultiramo s Ministarstvom vanjskih poslova i Uredom premijera, ali se i horizontalno konzultiramo mi veleposlanici koji smo ovdje. Nas iz zemalja Europske unije ima šest: Francuska, koja predsjeda, Italija, Mađarska, Litva, Latvija i Hrvatska. Svi smo u Lavovu, a još iz ostatka svijeta ima šest-sedam veleposlanika. Naravno da smo u dnevnom kontaktu, bilateralno ili u grupi. Ispitujemo kakvo je raspoloženje, kako vidimo situaciju i, uglavnom, ja sam zasad tu. Puno je lakše raditi dok sam tu jer mogu doći do raznih kontakata. Naš je zadatak primarno izvlačiti građane koji se odluče otići i također usmjeravati humanitarnu pomoć ne samo u Lavov nego u Kijev i druge gradove u kojima je potrebna. To je puno lakše odavde.

Na koji način veleposlanstvo pomaže u izvlačenju ljudi?

Za one koji su redovno otišli, to je bila redovna procedura. Sada su potrebne neke posebne vještine i kontakti.

Koliko je hrvatskih državljana sada u Ukrajini?

Mi računamo dvadesetak ljudi, a u tom broju su i novinari.

A koliko ih je otišlo?

Nažalost, taj podatak vam mogu naknadno dati. Imamo dvije kategorije ljudi: hrvatske državljane, kao vi i ja. Uz njih su često i članovi njihovih obitelji koji su ukrajinski državljani, ali ih izvlačimo na račun ovoga koji je hrvatski državljanin. To bi sve bila jedna kategorija. Druga kategorija su građani Ukrajine koji su nam se javljali, bilo po poznanstvu ili po specifičnim vezama koje imaju s Hrvatskom zato što tamo odlaze na odmor. I oni su nam se javljali i molili da ih izvučemo. Dakle, uz hrvatske državljane, vodimo računa i o ukrajinskim državljanima.

Što diplomati s kojima razgovarate misle, kakav rasplet očekujete?

Mi smo svi pod velikim upitnikom. Ne znamo jer smo na početku svi bili sigurni da će Putin zauzeti istočne pokrajine, da će stati i pregovarati. To se nije dogodilo, žarišta su buknula svuda, vidimo do koje se mjere gradovi razaraju. Nažalost, ne znamo slijedi li daljnji napad, a u tom slučaju bi se izmjestila veleposlanstva.

Imate li rezervnu lokaciju, razgovarate li o tome?

Razgovaramo o tome, ali zasad mogu reći da Zagreb nije opcija. Za mene.

Koliko je ljudi u veleposlanstvu osim vas?

Imamo četiri lokalna djelatnika koji su ostali u Kijevu i rade online, troje nas diplomata i jedan djelatnik sigurnosti. Ponavljam, lakše je biti tu nego gledati iz Hrvatske, jer kad ste tu, vi mobilizirate snagu i energiju da rješavate pitanja koja su pred vama. Rasterećena sam od bilo kakvog straha, možda će se on i dogoditi, nisam nikakav nadčovjek, ali od početka rata do sada ja strah uopće nisam osjetila. Fokusiram se, gledam, svaki dan nam je drugačiji, pojavi se neki novi problem koji treba rješavati i mislim da se svi kolege tako osjećaju.