KAD JE KUBLAJ-KAN 5. svibnja 1260. proglašen velikim kanom Mongolskog Carstva, činilo se da preuzima najmoćniju političku tvorevinu tadašnjeg svijeta. Mongolska vlast protezala se od istočne Europe do Koreje, od stepa središnje Azije do granica Bliskog istoka i Kine. No njegov dolazak na vrh nije bio samo trenutak trijumfa. Bio je to i početak jedne velike promjene: Mongolsko Carstvo više nikada neće funkcionirati kao jedinstvena sila kakvu je stvorio Džingis-kan.

Kublaj je bio unuk Džingis-kana i sin Toluja, jednog od Džingisovih sinova. Rođen je 1215., u svijetu koji se još oblikovao pod naletima mongolskih osvajanja. Za razliku od slike Mongola kao isključivo stepskih ratnika, Kublaj je vrlo rano pokazao interes za kinesku administraciju, učenjake i način upravljanja. To će kasnije postati jedna od ključnih osobina njegove vladavine.

Nasljedstvo koje je bilo preveliko za jednog čovjeka

Kriza je počela nakon smrti velikog kana Möngkea 1259. godine. Mongolska elita nije imala jednostavan i automatski mehanizam nasljeđivanja. Veliki kan morao je biti potvrđen na kurultaju, velikom vijeću mongolskih prvaka, no u praksi je odlučivala kombinacija obiteljskog prestiža, vojne snage i političkih saveza.

Kublaj je 1260. sazvao vlastiti kurultaj i ondje bio proglašen velikim kanom. Problem je bio u tome što njegov mlađi brat Arik Boke nije priznao taj izbor. I on je imao snažnu potporu dijela mongolske aristokracije, osobito onih koji su željeli zadržati tradicionalno središte vlasti u Mongoliji i Karakorumu. Tako je borba za prijestolje vrlo brzo postala građanski rat unutar obitelji Džingis-kana.

Rat između Kublaja i Arika Bokea trajao je do 1264. godine. Kublaj je na kraju pobijedio, ali pobjeda je imala visoku cijenu. Autoritet velikog kana više nije bio neupitan. Drugi dijelovi golemog carstva, poput Zlatne Horde na zapadu i Ilkanata u Perziji, nastavili su formalno priznavati njegov ugled, ali su u stvarnosti sve više djelovali samostalno.

Mongolski vladar koji je postao kineski car

Kublaj je shvatio nešto što mnogi njegovi prethodnici nisu morali: carstvo se više nije moglo održati samo konjicom, strahom i plijenom. Ako želi vladati Kinom, mora vladati i kao kineski car. Zato je postupno prihvatio kineske administrativne obrasce, okružio se savjetnicima i premjestio središte svoje vlasti prema današnjem Pekingu.

Godine 1271. proglasio je dinastiju Yuan. Time nije bio samo mongolski kan, nego i car u kineskom političkom smislu. Osam godina kasnije, 1279., njegove su snage dovršile osvajanje dinastije Song. Kublaj-kan tada je postao prvi ne-hanski vladar koji je zavladao cijelom Kinom.

Njegova vladavina nije bila samo vojna. U njegovo doba razvijali su se trgovina, prometne veze, državna uprava i kontakti između Istoka i Zapada. Upravo u njegovu carstvu boravio je i Marko Polo, čiji će opisi kasnije snažno oblikovati europsku predodžbu o bogatstvu i čudima Azije.

Moć i granice jednog velikog vladara

Kublaj je bio jedan od najuspješnijih vladara mongolskog svijeta, ali i simbol njegove transformacije. Pod njim Mongoli više nisu bili samo nomadska osvajačka sila. Postali su vladari jedne od najstarijih civilizacija svijeta, s birokracijom, prijestolnicom, dvorskim ceremonijalom i imperijalnom ideologijom.

No upravo je ta promjena udaljila Kublaja od dijela mongolske elite. Za tradicionaliste je previše nalikovao kineskom caru, a premalo stepskom kanu. Za Kineze je pak ostao strani vladar. Njegova vlast bila je golema, ali nikada jednostavna.

Kublaj-kan umro je 1294. godine. Iza sebe je ostavio Yuan, dinastiju koja će u Kini potrajati do 1368., ali i Mongolsko Carstvo koje je već za njegova života bilo podijeljeno na više stvarno samostalnih kanata. Zato je 5. svibnja 1260. povijesno važan datum, ali ne samo zato što je jedan moćni vladar došao na prijestolje. To je bio trenutak u kojem je Mongolsko Carstvo dobilo novog velikog kana, ali i trenutak u kojem je postalo jasno da se stari svijet Džingis-kana raspada.