Screenshot: Google Maps, Facebook (Osnovna škola Josipa Pupačića, Omiš)

REAKCIJE nekih hrvatskih nastavnika na nedavno otkrivene slučajeve zapošljavanja uz pomoć rodbinske veze u školi Josipa Pupačića u Omišu, još su jednom razotkrile razmjere i ukorijenjenost rodijačko-nepotističkog mentalnog sklopa u Hrvata.

>> DOBAR POSAO U OMIŠU Nisu znali čijeg sina uhljebiti u školu pa su probali zaposliti obojicu

Komentari, među kojima ima mnogo onih u kojima se neskriveno podržava nepotizam, osvanuli su na Facebook profilu grupe Nastavnici organizirano. Na njemu je jedan član grupe podijelio članak u kojem se kritizira činjenica da su u omiškoj školi prvo na natječaju odabrana dvojica sinova dvojice nastavnika tjelesne kulture iz iste škole, da bi potom posao učiteljice engleskog jezika dobila Josipa Gudelj, kći nastavnice engleskog jezika Viktorije Gudelj. Ona je prošla na natječaju iako je završila učiteljski fakultet s pojačanim engleskim, što znači da je imala slabije kvalifikacije od kandidata koji su završili studij engleskog na filozofskom fakultetu.

Na brojne upite o zapošljavanju i poništenju natječaja u slučaju dvojice sinova, ravnateljica Davorka Deur nije uopće htjela odgovarati, a u jednom slučaju čak je uvrijedila novinare rekavši da nemaju kompetencija shvatiti proceduralnu pogrešku koja je navodno dovela do poništenja.

Mnogi nastavnici u svojim su komentarima izrazili negodovanje zbog takvog načina zapošljavanja s kojim se suočavaju brojni mladi ljudi koji su završili fakultete da bi potom proveli godine na burzi prijavljujući se i odlazeći uzaludno na stotine lažiranih natječaja i razgovora za posao. Neki natječaji u hrvatskim državnim ustanovama toliko su očito namješteni da je već iz objavljenih potrebnih kvalifikacija jasno da su uređeni za neku određenu osobu. Drugi su manje očiti, no oni koji su odbijeni ponekad kroz svoje kanale doznaju da je mjesto dobila osoba čiji rođak ondje radi ili netko tko je preporučen po političkoj liniji, nerijetko čak i s lošijim kvalifikacijama. Takav tretman, očekivano, doživljavaju kao kontinuirano ponižavanje pa mnogi od njih odustaju od potrage za poslom u struci ili odlaze u inozemstvo.

Što je loše u preporuci roditelja?

No nažalost, među članovima udruge Nastavnici organizirano, našao se nemali broj onih koji su pokazali veliko razumijevanje za zapošljavanje prema rodbinskom ključu. Neki od njih čak su otvoreno objavili svoje racionalizacije, odnosno opravdanja.

Tako primjerice jedna nastavnica komentira:

"Što je tu sporno? Žena je stručna za to radno mjesto i to je najbitnije. A sad čija je kćer je apsolutno nebitno."

Jedna druga članica grupe kaže:

"Jedno retoričko pitanje, ako si ti kao radnik, čovjek, nastavnik dao pola svog života jednoj školi, poučavanju, zašto tvoje dijete ne bi imalo prednost kad se traži nekoga u toj školi? Možda nije skroz fer, ali s druge strane i je, ako imaš 2 stručnjaka s istom diplomom, zašto ne bi ovaj imao prednost? I nije to samo u školstvu, npr. kod nas postoje cijele glumačke dinastije, slikarske..., a to se radi i vani."

Treća je napisala:

"..Koga uzeti? Nekog koga uopće ne poznaješ, ili nekog za kog ti netko garantira da je dobar? Nekog politički ili nekog tko je tu s tobom 30 godina radio. E sad... razmislite, koga bi vi uzeli? Dijete od kolege kojeg znate cijeli radni vijek / ili nekog koga uopće ne znate/ ili nekog kojeg vam naredi političar?"

Četvrta piše:

"...Uvijek ima iznimki, ali ovaj slučaj natezati po novinama je dno novinarstva. Žena zadovoljava uvjete, a ravnateljica stoji iza svoje odluke da je između nje i ostalih 9 izabrala nju. Zakon ničim nije povrijeđen."

U sličnom duhu napisano je još mnogo komentara za koje sve ovdje nema mjesta.

Podržavaju nepotizam, a uče našu djecu

Navedeni i nenavedeni komentari otkrivaju više zastrašujućih činjenica:

1)    Neki nastavnici očito ne razumiju razliku između privatnih kompanija i javnog sektora. Primjerice, gore spomenuta usporedba nastavnika s umjetnicima je apsurdna jer nastavnici mogu loše raditi svoj posao, a da ih ravnatelji, roditelji i drugi nastavnici koji su im pomogli da dobiju posao ipak štite, baš kao i sindikati. Bez štete za sebe, o trošku države. Vlasnik privatne kompanije ili ravnatelj privatne škole zaposlit će manje kvalificiranog radnika ili nastavnika na svoju odgovornost, riskirajući opstanak svojeg vlastitog posla. Slično vrijedi i za umjetnike. Oni ne mogu postati uspješni umjetnici zahvaljujući svojim roditeljima, osim što mogu naslijediti njihove talente. A samo neznalica će kupiti nečiju sliku samo zato što je nečiji sin.

2)    Iako očito podržavaju sustav uhljebljivanja, koji je samo jedan od oblika korupcije, ti isti nastavnici vjerojatno bi se teško uvrijedili kada bismo ih nazvali uhljebima.

3)    Neki članovi grupe očito ne poznaju pravila javnog natječaja po kojima bi se osoba trebala birati prema kvalifikacijama, a ne po rodbinskim vezama i preporukama. Suprotno tvrdnjama jedne članice udruge, ovo posljednje itekako je kršenje zakona.

4)    Neki od uključenih nastavnika očito svojom voljom propuštaju uočiti činjenicu da se na natječaj javilo više kandidata koji su vjerojatno imali bolji CV, prije svega onih koji su završili engleski na filozofskom fakultetu, što znači da su ga zasigurno bolje znali od osobe koja je završila učiteljski.

5)    Nastavnici koji hvale princip preporuka propuštaju uočiti da će roditelji biti najmanje objektivni kada su u pitanju njihova djeca. To što je roditelj sam nastavnik i što preporučuje svoje dijete, nikako nije garancija da ono zaista ima potrebne kvalitete.

6)    Na kraju, ali ne i najmanje važno, ti isti nastavnici poučavaju i odgajaju našu djecu. Kakve ishode i kakvo društvo možemo očekivati s takvim nastavnicima? Društvo u kojem nije grijeh prepisivati, kupovati diplome, sudjelovati u nepotizmu i korupciji?

Zanimljivo je da pritom većina građana u Hrvatskoj smatra da je korupcija naš problem broj jedan, što je u skladu s činjenicom da smo na ljestvici percipirane korupcije među 180 zemalja na vrlo visokom 49. mjestu i da se iz godine u godinu samo uspinjemo ili stagniramo.

Naravno, može izgledati potpuno prirodno da roditelji pokušaju pomoći djeci da pronađu posao u zemlji u kojoj to nije ni najmanje lako. No s druge strane istraživanja su pokazala da 2/3 mladih smatra da se posao u Hrvatskoj dobiva preko veze ili preko stranačke podobnosti te da je to jedan od glavnih razloga odlaska mladih u inozemstvo.