HINA je nedavno objavila članak u kojem tematizira dolazak radnika iz Nepala i drugih azijskih zemalja u Hrvatsku, a u kojem se plasiraju u negativnom kontekstu i teze o tome da će Hrvatska u bližoj budućnosti postati poput Njemačke i Austrije po broju migranata. Pritom ih se naziva "strancima" te govori o mogućnosti da Hrvatska postane "prevladavajuće useljenička zemlja".

S druge strane, zaboravlja se da su i Austrija i Njemačka ekonomski daleko uspješnije zemlje od Hrvatske, o čemu uostalom svjedoči i masovno iseljavanje građana Hrvatske u te zemlje, čiji ekonomski uspjeh ovisi i o radnicima koji su u njih došli živjeti iz drugih zemalja. 

Hrvatska i dalje ima negativan migracijski saldo

Prema podacima iz Popisa stanovništva od prošle godine, migracijski saldo u Hrvatskoj i dalje je u negativnoj zoni, ali je smanjen u odnosu na godine kada je ušla u Europsku uniju.

Državni zavod za statistiku (DZS) ljetos je objavio priopćenje o tome navodeći da se u 2021. u Republiku Hrvatsku iz inozemstva se doselilo 35.912 osoba, a u inozemstvo su se odselile 40.424 osobe. Saldo migracije stanovništva Republike Hrvatske s inozemstvom bio je negativan i iznosio je -4512.

"U 2021. iz inozemstva se doselilo 29.6% hrvatskih državljana i 70.4% stranaca, a odselilo se 64.2% hrvatskih državljana i 35.8% stranaca. U ukupnom broju doseljenih i odseljenih osoba znatan je udio stranaca u okviru izdanih dozvola za boravak i rad. Od ukupnog broja doseljenih osoba u Republiku Hrvatsku, 22.4% osoba doselilo se iz Bosne i Hercegovine. Od ukupnog broja odseljenih osoba iz Republike Hrvatske, najviše osoba odselilo se u Njemačku (32.3%).

S obzirom na spolnu strukturu, u ukupnom broju doseljenih osoba iz inozemstva, veći je bio udio muškaraca (72.7%). U ukupnom broju odseljenih osoba u inozemstvo, također je bio veći udio muškaraca (63.5%). Najveći broj odseljenih osoba u inozemstvo bio je u dobi od 20 do 39 godina (45.9%).

U ukupnom broju doseljenih osoba iz inozemstva u Republiku Hrvatsku u 2021., najveći su udio imali Grad Zagreb (23.4%) i Splitsko-dalmatinska županija (10.0%). Prema ukupnom broju odseljenih osoba iz Republike Hrvatske u inozemstvo, na prvome je mjestu bio Grad Zagreb (18.3%), slijedile su Splitsko-dalmatinska županija (8.5%) i Primorsko-goranska županija (7.8%)", navodi DZS.

Sve više radnika iz Nepala, Kine, Filipina, Indije...

Također, u Hrvatskoj je danas registrirano 815 Kineza, 429 Nepalaca, 275 Indijaca, 350 Filipinaca, 141 Brazilac, 25 Kirgistanaca, 31 Kazahstanac, 25 Kenijaca… 

To su, naravno, nepotpuni podaci, ali je i u svakodnevici sve vidljivije kako radnici iz Azije rade neke poslove koje su do prije godinu dana radili radnici iz Hrvatske i država nastalih raspadom Jugoslavije koje još nisu u Europskoj uniji. U Zagrebu su dostavljači Glova i vozači Bolta sve više doseljenici iz Azije, a mediji izvještavaju i o tome da hrvatski turizam i građevinarstvo sve više ovise o radnicima iz, primjerice, Nepala.

Riječ je zapravo o uobičajenim pojavama u globaliziranom svijetu te procesima koje su neke starije članice Europske unije odavno prošle. Nacionalistički alarmizam u svemu tome može proizvesti samo dodatno probleme i ksenofobiju. O širenju teorija zavjere poput one o dirigiranoj zamjeni stanovništva u Europi da ne govorimo.

Drago Župarić-Iljić: Kada usporedite ekonomske parametre, jasno je zašto ljudi iz Azije dolaze raditi u Hrvatsku

O svemu tome razgovarali smo s Dragom Župarić-Iljićem, docentom s Odsjeka za sociologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Župarić je doktorirao na temi Utjecaj promjena u okolišu na nastanak (ne)dobrovoljnih migracija te je niz godina radio na Institutu za migracije i narodnosti u Zagrebu. Objavio je više znanstvenih radova koji se bave tematikom migracija.

Službeni podaci govore da u Hrvatsku dolazi sve više radnika, naprimjer, iz Nepala, s Filipina. Zašto bi netko s drugog kraja svijeta došao raditi u Hrvatsku?

"Migraciju svake vrste prvenstveno treba gledati kao strategiju prostorne mobilnosti u svrhu ostvarenja veće uzlazne socio-ekonomske mobilnosti, dakle višeg statusa, boljeg standarda i kvalitete života. Sve češće se radi o potrazi za sigurnošću za puko preživljavanje, a često je prisutno i oboje simultano. Siromaštvo, posebno ono ekstremno, u pravilu znači smrt ili patnju", objašnjava Župarić-Iljić.

"Kada usporedite bilo koji ekonomski parametar, razinu prosječne plaće Hrvatske i Nepala ili Filipina, ili BDP po glavi stanovnika, jasno je da se Hrvatska čini bitno boljom poslovnom i životnom solucijom za mnoge s područja središnje i jugoistočne Azije", dodaje.

"Kućanstva nastoje povećati svoje šanse za preživljavanje"

Ovaj stručnjak za migracije napominje i da nije sve u razlikama u plaćama na tržištu rada te "ponekad kućanstva nastoje diversificirati svoje izvore prihoda, svoje šanse za preživljavanje, zbog čega neke obitelji doslovno šalju u migraciju svoje mlađe članove, investiraju u njih da bi preživjeli na novčanim doznakama koje im šalju nazad, i kao zalog za ostale članove da ih jednom povuku za sobom u sanjanu Europu, u bolju budućnost".

U Njemačkoj su na početku mislili da će gastarbajteri (kako i samo ime kaže) biti tu samo privremeno. Život je pokazao da je to bila potpuno pogrešna pretpostavka. Trebamo li, dakle, očekivati da će svi ljudi koji dolaze iz Azije u Hrvatsku otići doma ili će neki od njih ostati ovdje, pitali smo.

"Kako kaže naslov jednog filma na tu temu: "Tražili smo radnike, a došli su nam ljudi". Možda je ta iluzija prije pedesetak godina počivala na pretpostavci bogatijeg Zapada kako će se s vremenom događati ujednačeniji razvoj svijeta pa bi i opcija povratka u države porijekla bila izgledna, no politička nestabilnost, loše ekonomije i besperspektivnost, slabe države, periferizacija mnogih područja, pa i unutar same Europe, ljude motivira i tjera na bolje, na dalje", kaže Župarić-Iljić.

Napominje da u nekom kratkoročnom razdoblju Hrvatska može profitirati od imigrantske radne snage, jednostavno jer u nekim sektorima druge opcije nema. 

"Bosance, Albance, Makedonce i Srbe od prije desetak godina su na građevinskim skelama, u brodogradnji, u turizmu, zamijenili zidari, zavarivači, kožari, konobari, dostavljači iz daljih azijskih zemalja", kaže.

Preduvjeti za ostanak: spajanje obitelji i dozvola za stalni boravak

"Osim garancije posla i plaće, dva su bitna tehnička preduvjeta da bi oni ovdje i ostali – mogućnost spajanja obitelji te dozvola stalnog boravka. Pošto Republika Hrvatska ima načina da im o(ne)mogući i jedno i drugo, očekujem da će dio njih ostati dok im traju radne dozvole, a potom pokušati cirkulirati dalje unutar Schengena. Ako se uspiju priženiti, možda ostanu dulje", objašnjava Župarić-Iljić.

Spominje i da već sad imamo pojavu toga da je nekima od njih Hrvatska samo stepenica i odskočna daska za daljnja prosperitetnija i uređenija zapadna tržišta rada. 

"Kao uostalom i našem domaćem potplaćenom ili neplaćenom radniku. I jednima i drugima olakšava to što u inozemstvu postoje mreže sunarodnjaka koje im mogu pomoći kod dolaska, nalaska smještaja i posla", napominje ovaj sociolog.

Pitali smo je li Hrvatska u određenoj prednosti kada je riječ o useljavanju jer može pogledati kako su se ti procesi odigravali u zemljama zapadne Europe i izbjeći brojne greške koje su tamo počinjene, poput getoizacije.

"Hrvatska se može ugledati na primjere useljavanja stranih radnika i implikacija koje to sa sobom nosi, no čini se da to nije trenutno u fokusu vlasti, nego se zbog velikih potreba za radnom snagom, stvar odvija po nekom znatno relaksiranijem, laissez-faire principu, primamo sve koji žele doći. To je dakako dobro i za poslodavce i za radnike do mjere u kojoj zaista dobiju radnike koji znaju raditi posao na koji su pozvani, ili ako ne znaju, da budu obučeni za to, i koji neće ubrzo napustiti taj posao, kao i Hrvatsku, jer se ne snalaze ovdje", objašnjava naš sugovornik.

Problematični stambeni i radni uvjeti za dio radnika iz Azije

Kaže da još nisu urađena ekstenzivna istraživanja na ovu temu. Ali razloga za brigu već ima.

"Mapiranje terena upućuje da osim niza problematičnih stambenih i radnih uvjeta za neke od tih radnika, što se odnosi na loše sanitarne uvjete i prekrcane spavaonice, neisplate plaća, manje plaće od obećanih, arbitrarno ukidanje radnih i boravišnih dozvola, ne postoji, dakle, nikakva smislena i sustavna integracijska politika i mjere koje bi ponudile tim stranim radnicima bilo kakav dodatni sadržaj izvan njihovog radnog vremena", otkriva nam Župarić-Iljić.

"Bez obzira što se neki od njih sami organiziraju za druženja, proslave praznika, i slično, teško je za očekivati da će sami uspjeti nadvladati getoiziranost, marginalizaciju i samoizoliranost u kojoj se nalaze, ako i mi kao društvo ne pružimo ruku za upoznati se. Bez kontakta nema ni istinske prilagodbe i integracije", ističe on.

"Rat je nekome bio brat, a tranzicija rođo"

Jedan od razloga za iseljavanje iz Hrvatske je i neprimjereno ponašanje poslodavaca prema radnicima dok nedostatak radne snage nije bio problem. Ljudima je bilo dosta "gazdi". Kako će se u tome snaći strani radnici? Očekuje li i njih ista situacija u kojima se neće poštivati njihova prava?

"Rat je nekome bio brat, a tranzicija rođo. Teško se držati neke poslovne etike i osobnog morala kada je profit na prvom mjestu, čak ispred boga i domovine u koje se kunu", odgovara Župarić-Iljić.

Nije baš optimističan kada je riječ o odnosu poslodavaca prema stranim radnicima.

"Strani radnici mogu očekivati i lošije uvjete rada nego domaći radnici u prekarnom položaju, jer njih ne štiti državljanski status od mjera potencijalnog prekida boravka i protjerivanja iz zemlje. Uz to, vezanost boravišne vize za poslodavca, nepoznavanje jezika i pravnih normi iz radnog zakonodavstva, u praksi neostvarena mogućnost sindikalnog udruživanja i izostanak solidarizacije domaćih radnika sa strancima, sve su to faktori koji ih stavljaju u još nepovoljniji položaj nego domaćeg radnika", predviđa ovaj sociolog.

Učenje jezika

Dodaje da je to manje pitanje nekih kulturnih razlika i drugačije radne etike, što su prenosili neki mediji kao ilustraciju nekompetentnosti stranih radnika. 

"Dakako da i to postoji i treba se adresirati, ali rješenja opet moraju doći od sustava, primjerice, omogućiti dokvalifikaciju i prekvalifikaciju, osposobiti ih kroz treninge i obuke, pratiti ih kroz sustav mentoriranja, paralelno ih učiti poslu i jeziku. Poslodavci nisu uvijek skloni tome, to im je trošak, ako ne nađu adekvatnog, lako ga zamijene za novog radnika", objašnjava. 

Župarić-Iljić smatra da državni sustav kvota za zapošljavanje stranaca ukazuje kako nam fali ne samo radnika koji rade teške poslove koje domaći radnici neće nego i IT stručnjaka, inženjera, kirurga, ali i radnica za neatraktivne poslove sobarica, kuharica, njegovateljica. 

"Možda se privremeni boravak i radna viza za digitalne nomade koji vlada promiče i potiče čini kao high-tech mokri san više klase i političkih elita, no teško je ne složiti se kako je važna interakcija tehnologije i talenta u privlačenju i zadržavanju kreativnih ljudi i time poticanju gospodarskog rasta. No, profit ne bi smio biti jedini kriterij selektivne migracijske politike, a kršenje ljudskih i radnih prava migranata treba uvijek biti sankcionirano", upozorava.

"Dio populacije je sklon strane radnike vidjeti kao ugrozu"

U javnosti se već stvara narativ o tome da će uskoro četvrtina stanovništva RH biti stranci. To bi mogla biti podloga za nekakav budući rast ksenofobije u hrvatskom društvu.

"Nisam još stekao taj dojam, no istraživanja jasno ukazuju da su domicilni ljudi uglavnom skloni preuveličavati brojke i udjele stranaca u svojim društvima. Kao što je dio populacije sklon vidjeti ih sigurnosnom, ekonomskom, kulturnom ugrozom", kaže ovaj stručnjak za migracije.

"Dakako, postavlja se pitanje tko nam zapravo smeta? Možda nemamo ništa protiv visokih, plavih, bogatih Šveđana koji troše partijajući po obali, ali nas grize što mršavi, tamnoputi dostavljač ima problem od prve dostaviti nam naručenu hranu, ili što sluša "svoju muziku" u taksiju. To su ta neka licemjerja, animoziteti i distance koja svatko pojedinačno u sebi mora rastakati", upozorava.

"Teorija kontakta kaže da upoznatost s predmetom stava, tj. osobom koja je pred nama, može smanjiti predrasudu - jednostavno dobivamo više informacija i percipirani rizik, prijetnja se smanjuje. No, ponekad predrasuda kontaktom može i ojačati, ali pravi je problem utvarati si da nam naše zamišljanje "nas" kao nekog homogenog kolektiva, monolitne nacije, daje za pravo da druge, "njih" gledamo i tretiramo inferiornima", smatra Župarić-Iljić.

Odgovornost institucija i medija

To se događa i u institucijama, kao i u nekim medijima.

"Jednako je velik problem kada se službenici u institucijama postavljaju na takav način, ili pak određeni stručnjaci koji kao opinion-makeri u svemu ovome vide svojevrsnu teoriju zavjere, projektiranu agendu globalnih i lokalnih elita da se ostvari planska zamjena stanovništva", upozorava Župarić-Iljić.

"Onda su valjda po toj logici i naši građani u Njemačkoj, Irskoj, Kanadi plutajući projektili i spavači koji čekaju da drugdje uspostave Hrvatistan kad se ukaže prilika?" postavlja retoričko pitanje.

Kako bismo mogli izbjeći povećanje ksenofobije u Hrvata?

"Kontakt, dijalog, informiranje, senzibilizacija, edukacija i provedba antidiskriminacijskog zakona mogući je put izvan tog mentaliteta opsadnog stanja", kaže ovaj sociolog.

Useljenici neće čarobno riješiti demografski problem Hrvatske

S obzirom na demografske trendove, ali i ekonomski kontekst Europske unije, u kojoj centar privlači radnu snagu periferije, trebamo li očekivati da će za opstojnost Hrvatske biti ključni neki budući, hajdemo to tako reći, Nepalo-Hrvati ili Filipino-Hrvati?

"Možda bismo voljeli vjerovati u to, ali realnost je surovija. Naši vodeći demografi ukazuju da imigracija sama ne može biti panaceja za deficite naše demografske slike, kao ni za anomalije našeg društva i države. Dubina demografskog pada zbog prirodne depopulacije ne može ni u nekom srednjoročnom razdoblju biti nadoknađena visokim stopama imigracije, čak i ako bismo pretpostavili da bi se strani radnici zadržali, naturalizirali i integrirali", ističe Župarić-Iljić.

Budući dokumenti i strategije demografskog, društvenog, prostornog i gospodarskog razvoja Hrvatske morat će uzeti u obzir niz politika i mjera, od kojih je migracijska samo jedan kotačić u pokušaju revitalizacije ekonomske i populacijske slike Hrvatske, smatra on.

"Već je svima znano što nam treba, gotovo zvuči kao floskula, nasušne strukturne mjere poput zaštite socijalnih i radnih prava, protektivnog djelovanja države i sindikata za suzbijanje prekarnog rada, osmišljavanje održivog modela stambene politike, poticanje pronatalitetnih i obiteljskih mjera, ali i šire gledano - investicije, racionalizacija državne uprave, suzbijanje korupcije i klijentelizma, decentralizacija, obnova, reforme u školstvu, zdravstvu, socijali. I nitko ovo neće dovesti u pitanje, neki će pokušati predložiti konkretne korake za rješenja, no rijetki će to onda pokušati i implementirati", smatra Župarić-Iljić.

"Ali tko smo to zapravo mi kao društvo i kao nacija, kako sami sebe vidimo i doživljavamo kao korisnici ovih i ovakvih politika i mjera? Ne samo da nema konsenzusa oko ovoga nego se ni ne postavlja kao pitanje, tj. izostaje posve iz javne rasprave", upozorava. 

Povratak dijaspore je "neostvareni nacionalistički mit"

Ovaj stručnjak za migracije se pita sljedeće: "Zašto je glavno usmjerenje dosadašnjih strateških dokumenata oko migracija vlade RH bilo uokvirivanje migracije kao sigurnosnog ili humanitarnog problema, kao i to da je glavna imigracijska mjera dosad bile poticanje i promicanje povratnika iz dijaspore, što se uvijek dosad pokazalo kao neostvareni nacionalistički mit, čak i kad ih pokušavamo potkupiti za povratak i ulaganja u Hrvatsku?"

Drugim riječima, ideja da će hrvatska dijaspora doći u tolikim brojevima živjeti u Hrvatsku da riješi postojeći demografski problem je laž.

Župarić-Iljić nastavlja. "Sve dok jašemo na nefunkcionalnom mitu o povratku i etnonacionalnoj homogenosti, postojat će strah od Drugih i otpor ka istinski demokratskom, tolerantnom i progresivnom društvu."

"Stalno se priča o migraciji, no pravo je pitanje kako i zašto ovdje ostati. Ako sami stvorimo uvjete za dobar život i ostanak, u jednom otvorenijem i raznolikijem društvu, tek onda možemo očekivati da ćemo i nekom drugom biti privlačni za dolazak i ostanak", zaključuje Drago Župarić-Iljić.