Foto: Guliver images/Getty

SIRIJAC koji živi u Aleppu sa ženom i šestero djece za CNN je ispričao kako izgleda život u gradu u kojem se posljednjih mjeseci vode najteže bitke u petogodišnjem sirijskom konfliktu. On je otvorio dušu, a novinar CNN-a njegove je riječi preveo s arapskog.

Obitelj je 2012. pobjegla prvo na sjever, a zatim na zapad Sirije. Nisu uspjeli pobjeći od rata i razaranja, stoga su se vratili u Aleppo, gdje svaki dan provode ne znajući hoće li ga preživjeti.

"Jako mi je teško objasniti djeci, pogotovo najmlađima koji su se rodili prije rata, što se točno događa oko njih. Pričam im priče o bitkama u susjedstvu koje se vode između dobra i zla, pričam im o revoluciji i našim zahtjevima za slobodom.

Rekao sam im za demonstracije koje su se odvijale na ulicama grada kada smo od predsjednika Bašara al Assada tražili da ode te kako je nakon toga njegova vojska izašla s tenkovima i vojnim avionima. Zbog čega je više od polovice ljudi pobjeglo.

Nakon pet godina ovoga, djeci više nije čudno čuti avione. Neki od njih vrište, neki plaču, a neki se smiju. No, svi me oni pitaju - tko nas bombardira, zašto i dokad će to trajati. Odakle dolaze avioni i piloti koji ih voze.

Moja kćer, koja ima pet godina, rodila se u ovom ratu i uopće ne zna kako izgleda normalan život. Ona zna samo kako izgledaju razrušene ulice, kuće bez zidova i stropova, sa spaljenim drvećem oko njih. Nikad me nije pitala da odemo u park, na igralište ili u kazalište, u Aleppu je sve to nestalo još prije nego se rodila.

Sve za što znaju je bombardiranje

Sve što ona zna je da ljudi umiru od bombardiranja. Ona čak ne razumije što je to prirodna smrt. Kada je jedan susjed preminuo, pitala me – je li to zbog granata? Rekao sam ne. Onda od tenkova? Ili od šrapnela. I na to sam joj odgovorio da nije. Ostala je u čudu. Bilo je teško objasniti joj da ljudi umiru i prirodnom smrću.

Najstariji sin Ibrahim ima deset godina. Ranjen je u nogu i trbuh, jedva je preživio. I danas se boji svakog glasnog ili neobičnog zvuka. Njemu svaka buka zvuči kao bombardiranje u kojem je ranjen.  Jednom sam ga pokušao voziti na motoru, iskočio je s njega jer se prepao zvuka, mislio je da je to novo bombardiranje.

Ne prođe niti sat vremena da se ne javim svojoj obitelji, samo tako mogu znati da su dobro.  Živjeti u Aleppu znači da ste stalno u opasnosti. Taj put kada mi je sin ranjen išao je u dućan u našoj ulici gdje živimo. Trgovinu su bombardirali iz zraka u trenutku kada je Ibrahim bio tamo.

Ubrzo sam shvatio da napadaju našu četvrt. Jurio sam kući i tek onda shvatio da se Ibrahim nije vratio iz trgovine. Tražio sam ga barem sat vremena, prekopavao cigle i ruševine, nisam ga mogao naći. Zatim smo krenuli tražiti po bolnicama i našli smo ga na hitnom odjelu. Nisam mogao vjerovati da sam ga našao živog.

Djeca znaju tko je krivac

Ležao je prekriven prašinom i krvlju, imao je otvorene range na nogama i trbuhu. Operirali su ga i nakon nekoliko sati više nije bio u kritičnom stanju, probudio se iz anestezije. Plakao je i govorio nepovezane rečenice. Pokušali smo ga utješiti. Rekli smo mu da je sveu redu te da je on sada veliki junak jer je sve preživio.

Nije me pitao tko je bombardirao trgovinu, znao je da je za to kriv Assadov režim. I prije je vidio mnogo djecu u istoj situaciji u kojoj je on tada bio. Jedno vrijeme nije osjećao noge i brinuo se hoće li moći hodati. Bio je uvjeren će mu liječnici morati amputirati nogu.

Uvjeravali smo ga da to nije istina, ali nije nam povjerovao", ispričao je otac za CNN.