SUTRA se održava drugi krug predsjedničkih izbora u Turskoj, a pobjeda protukandidata trenutnom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoganu bi mogla označiti povratak vanjske politike te države na tijesnu suradnju i koordinaciju s članicama NATO saveza. Barem tako misle analitičari iz SAD-a i EU.

Protukandidat Erdoganu je Kemal Kilicdaroglu, vođa oporbe sastavljene od šest stranaka koji nudi povratak na kemalizam, svojevrsnu tursku nacionalnu ideologiju koju je uspostavio "otac države" Mustafa Kemal Ataturk.

Sukob je to oko samih principa moderne Turske. Kemalizam se zalaže za sekularnu, demokratsku i parlamentarnu državu, a Erdoganovu vladavinu su obilježili postupno ukidanje sekularizma te zamjena parlamentarnog sustava predsjedničkim. Od nekoć relativno demokratske države stvorio je autoritativan režim u kojem predsjednik kadrovira po ključnim državnim institucijama.

To su unutrašnja pitanja, ali imaju utjecaj i na geopolitičkom planu. Iako su kemalisti, kojima pripada Kilicdaroglu, poznati po nacionalizmu kao i Erdogan, principi unutrašnjeg ustrojstva države se razlikuju, kao i principi vođenja vanjske politike.

Sukob oko "duše" Turske, Erdogan je uništio Ataturkovo nasljeđe

Velik dio Ataturkovog nasljeđa je okretanje Turske prema Zapadu. Bila je ključna članica NATO saveza u doba Hladnog rata jer je obavljala funkciju čuvara Crnog mora, u kojem je SSSR imao snažnu prisutnost. 1987. se prijavila i za puno članstvo u EU. Unatoč povremenim, ali ozbiljnim bilateralnim problemima s Grčkom, smatrana je čvrstim saveznikom SAD-a i država Zapadne Europe.

Turska je i prije Erdogana bila daleko od unutrašnjeg uređenja liberalnih demokracija. Nakon raspada Osmanskog Carstva, koje je bilo multietničko i multireligijsko, Ataturk i kemalisti su provodili politike turkizacije, progona i genocida nad nacionalnim manjinama da bi stvorili etničku državu.

S druge strane se ipak nastojalo stvoriti moderno društvo utemeljeno na odvojenosti vjerske i državne vlasti, s jednakim pravima žena i muškaraca, u kojem se vlast mijenja na slobodnim izvorima. Paradoksalno, takvo unutardržavno uređenje je osiguravala vojska, često narušavajući demokratske principe pod argumentom njihovog očuvanja.

Erdogan je postepeno ukidao Tursku uspostavljenu na kemalističkim principima. Osim što ju je promijenio na unutrašnjem planu, isto je napravio na vanjskopolitičkom. Turska tako više nije čvrsti saveznik kolektivnog Zapada, iako je još članica NATO saveza, i sve više surađuje s Rusijom i Kinom.

Na regionalnom planu je stvorena interesna zona Turske, koja se proteže od BIH na zapadu do Turkmenistana na istoku. Utjecaj se proteže na Azerbajdžan, Siriju, Sjevernu Afriku, pa čak i Supsaharsku Afriku.

Zahvaljujući Osmanskom Carstvu, kojem je prostor današnje Turske bio središte, može iskoristiti imperijalno nasljeđe. Turska je postala jedna od vodećih sila u svojoj regiji, a dobrim je dijelom za to odgovoran impresivan ekonomski uspon posljednjih desetljeća.

Ipak, on se posljednjih godina ispuhao, a zemlja se trenutno bori s velikim stopama inflacije. Veliki gospodarski rast od 2001. do 2013. je Erdoganu donio veliku popularnost u narodu i pomogao da osigura vlast, ali posljednjih godina se taj rast ispuhao.

Erdogan je na izborima pobijedio u idealno vrijeme i to mu je osiguralo vlast

Prvo desetljeće 21. stoljeća je Turska prolazila kroz svojevrsnu ekonomsku renesansu. Tada je počeo veliki val stranih investicija iz zemalja Zapadne Europe i SAD-a. To je dovelo do snažnog rasta standarda, a promjene nabolje su bile najvidljivije oko Istanbula.

2003. Erdogan postaje premijer, u savršenom trenutku da politički profitira na plodovima ekonomskog rasta. Bilo je to vrijeme kada su kompanije iz SAD-a i Zapadne Europe počele masovno ulagati u outsourcing, tj. otvarati proizvodne pogone u državama s nižim troškovima rada. Najpopularnije odredište je bila Kina, ali dio kolača je imala i Turska.

Ekonomski procvat je počeo upravo godinu prije nego što je Erdogan došao na vlast i pratio je globalni trend premještanja proizvodnje u države s niskim troškovima rada. To je bila velika prilika za Tursku, velikim dijelom i iskorištena.

Nominalno je BDP narastao s 240 milijardi dolara 2002. na 681 milijardu dolara 2007., kada su održani novi izbori. Zajedno s ekonomskim rastom su došla i osjetna poboljšanja kvalitete života. Očekivani životni vijek je u tim godinama narastao sa 71 godine na 73 godine, rasli su plaće i prihodi kućanstava, prosječno je BDP po stanovniku rastao 5.8 posto godišnje.

Na izborima 2007. Erdoganova Stranka pravde i razvoja dobiva 47 posto glasova, što joj osigurava siguran broj mjesta u parlamentu.

Kriza 2008. je jako pogodila Tursku, ali je uslijedio brz oporavak. Gospodarstvo se oporavilo već 2010. pa je već 2011. nastavljen intenzivan rast, s rastom BDP-a od čak 9.7 posto u toj godini. Održani parlamentarni izbori 2011. su utvrdili vlast Erdogana i njegove stranke, s čak 50 posto glasova.

Turska je postala gospodarska sila

Od 2013. ekonomski rast usporava, ali je u međuvremenu Turska već postala gospodarstvo respektabilne veličine. Postala je država važna za metaloprerađivačku, tekstilnu i automobilsku industriju, ali i kod proizvodnje strojeva.

U 2021. je ostvarila trideset milijardi dolara izvoza automobila, automobilskih dijelova, brodova, traktora i drugih prijevoznih sredstava. Ta grupa čini najveći dio izvoza, preko 13 posto. Izvoz strojeva je podjednako važan, s udjelom od 10 posto. 5 posto ukupnog izvoza otpada na elektroniku.

Glavna izvozna odredišta su Njemačka, SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo i Italija. Na Rusiju otpada tek 2.5 posto izvoza, ali je važna za uvoz fosilnih goriva (nafte i plina) i metala, s udjelom u uvozu od 8 posto.

Spada u dvadeset najvećih nacionalnih ekonomija na svijetu, s ukupnim BDP-om od 815 milijardi dolara godišnje. To je malo više nego ukupni BDP Švicarske i za 200 milijardi manje od Nizozemske. Realno se još uvijek radi o srednje razvijenoj ekonomiji, ali koja ima 85 milijuna stanovnika.

Prestao je period snažnog ekonomskog rasta, a Erdogan je dobio apsolutnu vlast

Ali 2013. počinju problemi za Tursku. Gospodarski rast pada, nacionalna valuta sve manje vrijedi, a sve kulminira stopom inflacije od čak 85 posto u listopadu 2022.

Izvoz je u periodu od 2013. do 2019. narastao za manje od 15 posto, što je zamjetno manji rast nego u periodu od 2007. do 2013., a pogotovo nego u ranijim godinama. Za usporedbu, u periodu od 2002. do 2008. je narastao s 37.6 milijardi dolara na 139 milijardi dolara.

Indirektni krivac bi mogao biti upravo Erdogan, tj. njegov autokratski način vladavine, nepotizam i inzistiranje na neortodoksnim ekonomskim politikama. Točnije, on možda nije uzrok ekonomskih problema, ali ih je pogoršao.

2017. je održan referendum o ustavnim promjenama kojim je predloženo nekoliko izmjena Ustava Republike Turske, s ciljem ukidanja parlamentarnog sustava vlasti i uvođenja predsjedničkog sustava. Referendum je prošao, a Erdogan je dobio odriješene ruke da preuzme sve institucije vlasti. Time je uništio nasljeđe Ataturka.

Odlučeno je da predsjednik ima ovlast vladanja dekretom, da može uvoditi izvanredno stanje i raspustiti parlament, imenovati više suce, ministre, potpredsjednika i druge visoke dužnosnike, među kojima su guverner centralne banke i čelnik državne statističke agencije.

Turska lira vrijedi sve manje

Otkako je preuzeo kontrolu nad većinom institucija u Turskoj, uništio je pravilo odvojenosti fiskalnih i monetarnih vlasti. 2018. je postavio svog zeta za ministra financija. Praktički je ukinuo nezavisnost središnje banke, s pozicija je uklonio ljude koji su reformama osigurali prijašnji ekonomski rast Turske i postavio je sebi poslušne.

Nacionalna valuta, turska lira, gubi na vrijednosti. Početkom 2017. se 1 euro mijenjao za 3.5 turskih lira, početkom 2018. je vrijedio tečaj 1 euro = 4.5 lira, a početkom 2019. je već trebalo više izdvojiti od 6 lira za 1 euro.

Ali to nije ni blizu toliko katastrofalno kao slabljenje od kraja 2021. do početka 2023. Trenutno 1 euro vrijedi 21 tursku liru, a još sredinom 2021. se za 1 euro moglo dobiti 10 lira. Potpuni je to gubitak vrijednosti turske nacionalne valute.

Rekordan rast cijena

Inflacija se u travnju smanjila na 43.7 posto na godišnjoj razini, s rekordnih 85 posto u listopadu 2021. To je isključivo efekt pada cijena plina i nafte na svjetskom tržištu, što pojeftinjuje energente. Dodatno, pad je čisto iluzoran jer se radi o usporedbi cijena u mjesecu ove godine s cijenama istog mjeseca prošle. Na mjesečnoj razini su cijene u travnju bile veće za 2.39 posto nego cijene u ožujku.

Ali Erdogan inzistira na politici smanjivanja kamatnih stopa središnje banke u vrijeme visoke inflacije, što je protivno svakoj ekonomskoj logici.

Erdogan svoje politike niskih referentnih kamatnih stopa u situaciji kada inflacija u zemlji divlja opisuje kao "ekonomski rat za nezavisnost". O tome da zapravo on kontrolira monetarnu politiku Turske svjedoči činjenica da je od sredine 2019. smijenio tri guvernera središnje banke.

Rezultati izbora će odrediti sudbinu Turske - mogu je vratiti na put Ataturka ili učvrstiti Erdoganovu vlast

Bijes građana Turske zbog visokog rasta cijena je povećao nedavni potres, koji je razotkrio brojne probleme s držanim i regionalnim vlastima. Ironično, dva velika turska potresa 1999., u kojima je poginulo preko 17 tisuća ljudi, i posljedična loša reakcija državnih vlasti su pomogli Erdoganu u političkom usponu. Sada bi on mogao osjetiti političku cijenu potresa koji se dogodio ove godine, u kojemu je stradalo daleko više ljudi i nakon kojega je reakcija državnih vlasti bila neadekvatna.

Drugi krug turskih izbora će odlučiti kakva će Turska biti u narednim godinama, a s obzirom na rast njenog geopolitičkog utjecaja u regiji, to je jako važno pitanje. Zbog same veličine, neupitno je da će Turska nastaviti utjecati na širu regiju, a bitno je hoće li tim utjecajem upravljati Erdogan ili Kilicdaroglu. Rezultat njihovog sukoba će odrediti hoće li biti sekularna ili vjerska država, demokratska ili totalitarna, i hoće li svoj utjecaj širiti prisilom ili suradnjom. 

Geopolitički su ovo najvažniji izbori u 2023. godini

Mnogi svjetski mediji ističu važnost ovih izbora. The Washington Post još se u siječnju pojavio s naslovom "Najvažniji svjetski izbori 2023. bit će u Turskoj", a britanski trust mozgova Chatham House ubrojio je izbore u Turskoj među "tri najvažnija događaja čiji se rezultati očekuju u svijetu ove godine". The Economist je izbore u Turskoj proglasio "najvažnijim izborima na svijetu".

Turski znanstvenik i predavač na više međunarodnih sveučilišta Sedat Laciner, koji je zbog kritika Erdoganovog režima proveo sedam godina u zatvoru, za Modern Diplomacy pisao je kako su u posljednje vrijeme učestale tvrdnje da se Turska svakim danom udaljava od Zapada i približava Rusiji, podsjetivši na brojne susrete Putina i Erdogana.

Dodaje da su ovi izbori važni za globalni položaj Turske.

"Strateški položaj Turske uvijek je bio od najveće važnosti u globalnoj politici. Graniči s nekoliko regija i ima potencijal utjecati na ravnotežu snaga u nekima od najkritičnijih zemljopisnih područja. Kao nacija s najdužom obalom Crnog mora, Turska igra ključnu ulogu u Ukrajinskom ratu i u odnosima između Rusije i Zapada", napisao je.

"Određeni komentatori u zapadnim prijestolnicama tvrde da bi, ako dođe do promjene vlasti u Ankari, problemi između Turske i Zapada bili riješeni. Moje gledište je drugačije jer vjerujem da određena pitanja proizlaze iz inherentnih strukturnih čimbenika, koji su neovisni o bilo kakvim vladinim promjenama. 

Iako se može predvidjeti da bi promjena u vladi potencijalno mogla ublažiti napetosti i pružiti priliku za obnavljanje odnosa između Zapada i Ankare, treba napomenuti da bi svaki početni pozitivni učinak mogao biti prolazan. Vjerojatno će se pojaviti novi izazovi i sukobi, čak i s promjenom vlasti u Turskoj.

Predstojeći izbori imat će značajne posljedice, ne samo za Tursku nego i za globalnu politiku. Posljedice izbora predstavljaju jedinstvenu priliku za Zapad i Tursku da obnove svoje odnose i počnu iznova. S druge strane, Rusija i Kina pozorno prate ishod izbora, a na njihovu politiku prema Turskoj utjecat će bilo kakve promjene u vladi u Ankari", napisao je.

"Čak i ako se odnosi sa Zapadom poprave, okretanje Turske prema Zapadu bit će ograničeno"

Politico ove izbore naziva najvažnijima u 2023. godini te navodi kako će snažno utjecati na sigurnost u Europi i na Bliskom istoku. U analitičkom tekstu Politica navodi se da će izbor turskog naroda definirati ulogu Turske u NATO savezu, njezin odnos s SAD-om, Europskom unijom i Rusijom, migracijsku politiku, ulogu Ankare u ratu u Ukrajini...

Turska oporba uvjerena je da može odmrznuti pregovore o pristupanju Europskoj uniji, koji su u zastoju od 2018. zbog demokratskog nazadovanja zemlje, uvođenjem liberalizirajućih reformi u smislu vladavine prava, medijskih sloboda i depolitizacije pravosuđa.

CNN podsjeća kako su na vrhuncu predizborne kampanje Erdogan i ruski predsjednik Vladimir Putin otvorili prvu tursku nuklearnu elektranu na virtualnoj ceremoniji, u potezu koji je dodatno povezao dva crnomorska susjeda.

Onur Isco, asistent profesora međunarodnih odnosa na Sveučilištu Bilkent u Ankari, za CNN je rekao kako će, ako pobijedi, oporba prvo popraviti odnose sa Zapadom.

"Ali čak i ako se odnosi sa Zapadom poprave, okretanje Turske prema Zapadu bit će ograničeno s obzirom na to koliko su tursko i rusko gospodarstvo postali duboko isprepleteni, posebno u pogledu energije", rekao je.

"Zemljopisna blizina Rusije Turskoj, kao i njezini gospodarski interesi u Ankari, vjerojatno će značiti da bi vođa drugačiji od Erdogana i dalje održavao dobre odnose s Rusijom, dok bi čvrsto usidrio Tursku unutar njezinih zapadnih demokratskih saveza", kazao je Murat Somer, profesor političkih znanosti na Sveučilištu Koc u Istanbulu.