Foto: Getty Images/Index

TEORIJA koja zasad najbolje opisuje zašto je 2016. bila tako grozna kaže: "David Bowie bio je ljepilo koje je držalo svijet zajedno, a on je umro u siječnju". Crni humor na stranu, ali na kraju 2016. godine zaista se teško oteti dojmu da je u zadnjoj vrtnji Zemlje oko Sunca nešto definitivno pošlo po zlu.

Sve je počelo ni tjedan dana nakon Nove godine: 6. siječnja Sjeverna Koreja uspješno je detonirala hidrogensku bombu i tako potvrdila da se jedan od najluđih diktatorskih režima u povijesti uspješno opremio najopasnijim oružjem u povijesti. A to je bio tek početak.

Tako je 22. ožujka Europu šokirao napad džihadista Islamske države na Bruxelles, u kojem je ubijeno 32 ljudi i ranjeno njih 300-injak. Par mjeseci kasnije, točnije 12. lipnja, naoružani manijak gotovo identičnih motiva napao je noćni klub Pulse u Orlandu, te ubio 49 ljudi i ranio njih 53.

Samo desetak dana kasnije uslijedio je prvi od golemih političkih šokova koji su iznenadili cijeli svijet - Velika Britanija je na referendumu odlučila napustiti Europsku uniju. Bio je to jedan od prvih signala da svijet ulazi u fazu u kojoj činjenice o stvarnosti postaju puno manje važne od dojmova, mišljenja, strahova i paranoja. "Ljudima je u ovom zemlji dosta stručnjaka", ispalio je u kampanji jedan od vođa pokreta za Brexit, Michael Gove. I dok su ga liberali ismijavali uvjereni u propast referenduma o Brexitu, malo tko se zapitao je li moguće da je taj uštogljeni čovječuljak u pravu.

Činjenice? Kog briga za činjenice kad imaš uvjerenja

Nažalost, Gove je bio u pravu, a to je s druge strane Atlantskog oceana nekoliko mjeseci potvrđeno senzacionalnom i za mnoge potpuno neočekivanom pobjedom Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima. Čovjek koji je još 90-ih masovno percipiran kao propala zvijezda iz svijeta biznisa koja se svojim negledljivim reality showovima bori za opstanak na javnoj sceni postat će predsjednik SAD-a, odnosno jedan od najmoćnijih ljudi na svijetu.

Baš kao i u kampanji za Brexit, i u Americi se pokazalo da velik dio biračkog tijela fakti uopće ne zanimaju. Politika identiteta postala je dominantna, pa je tako postalo bitno samo ono što kažu "naši", a po definiciji je sve ono što kažu "njihovi" potpuno pogrešno. Činjenice nisu postale tek manje važne, postale su potpuno nebitne. Sam je to najbolje sažeo Donald Trump osobno kad je na jednom od svojih predizbornih skupova kazao: "Mogao bih upucati nekoga nasred Pete avenije i ne bih izgubio nijednog birača".

Teroristički masakri širom Europe i svijeta

U međuvremenu, teroristički napadi na svjetske prijestolnice nisu posustajali, baš naprotiv, pa su tako islamistički teroristi 28. lipnja napali aerodrom u Istanbulu, pri čemu su ubili 45 osoba a njih 230 ranili. Mira nije bilo ni u SAD-u, pa je tako nakon serije policijskih ubojstava crnaca uslijedio još jedan masakr: 7. srpnja je na prosvjedu protiv policijske brutalnosti u Dallasu hicima iz snajperske puške ubijeno čak pet policajaca, a sedam ih je ranjeno. Od 11. rujna 2001. američka policija nije pretrpjela takve gubitke u jednom danu.

Samo tjedan dana nakon toga Europu je pogodio najstrašniji teroristički napad ove godine. Džihadist inspiriran ideologijom Islamske države se šleperom od 19 tona zaletio među ljude koji su slavili Dan pada Bastilje u Nici, te ubio čak 86 ljudi, a ozlijedio njih 434.

Erdoganova čistka nakon neuspjelog puča

Nije prošao ni jedan cijeli dan, a svijet je uzdrmala nova dramatična vijest - u Turskoj se dogodio pokušaj vojnog puča. Vlast tvrdolinijaškog premijera Erdogana pokušali su svrgnuti njegovi protivnici s jakim vezama u vojsci, ali bezuspješno. Da je puč propao postalo je jasno u njegovih prvih 12 sati, a potom je krenula Erdoganova osveta i to ne samo prema pučistima, nego prema svima onima koji ga se usuđuju kritizirati, kako u Turskoj tako i izvan nje. Erdoganova čistka dosad je zahvatila više od 125 tisuća ljudi, među njima na tisuće sudaca, sveučilišnih profesora, novinara… Neprikosnoveni vođa Turske iskoristio je puč i za nastavak obračuna s Kurdima, najvećim narodom na svijetu koji nema vlastitu državu.

Krvavi pad Alepa

Kraj godine obilježio je pad sirijskog grada Alepa, čiji je istočni dio bio utvrda pobunjenika protiv Asadova režima sve dok se u priču nisu ozbiljnije upleli Rusi i Iranci - ovi prvi bespoštednom kampanjom zračnih napada koji nisu štedjeli ni civile, a ovi drugi slanjem prekaljenih boraca Hezbollaha na teren. Prema procjenama Sirijske mreže za ljudska prava (koju uvažava i UN), Asadov režim je uz pomoć Rusa i proiranskih snaga u Siriji ubio više civila i od samih barbara Islamske države.

Godina Vladimira Putina

Uz to, Brexit i silovit rast desničarskih populističkih pokreta širom Europe mogu se slobodno smatrati početkom kraja Europske unije, što je još jedan od glavnih ciljeva Vladimira Putina, koji ne može smisliti ideju ujedinjene Europe. Tomu je itekako pridonio i nedavni teroristički napad na Berlin, u kojem je islamist koji je prisegao na vjernost Islamskoj državi kamionom na božićnom sajmu ubio 12 i ranio 48 ljudi.

Ključnu ulogu u oblikovanju političkih događaja u 2016. odigrao je i val migranata koji su u Europu nastavili dolaziti u stotinama tisuća - većina njih je bježala od rata u Siriji i Iraku, ali velik broj onih koji su pristigli u Europu iz Pakistana, Afganistana i Sjeverne Afrike došli su osigurati bolje živote sebi i svojim obiteljima. Nekontrolirani ulazak velikog broja ljudi u Europi podigao je razine straha, paranoje pa i ksenofobije širom kontinenta. Činjenica da su islamisti u terorističkim napadima širom Europe pobili na stotine ljudi samo je dala dodatno gorivo toj vatri, jer su mnogi koji ne razumiju porijeklo islamističkog terorizma, vodeći se linijom manjeg otpora, odlučili nepoželjnima proglasiti sve muslimane, ne shvaćajući da su upravo muslimani najveće žrtve radikalnog islamizma.

Sve je to u savršenom skladu sa svijetom u kojem je donošenje odluka utemeljenima u paranoičnim teorijama zavjera postalo pravilo, a ne izuzetak. Lažne vijesti čitale su se više od medija koji se, uz sve svoje pogreške, ipak trude objavljivati istinu, pa stoga nije ni čudno da je u oksfordski riječnik ove godine uvršten izraz "post-truth". Da ne bi bilo zabune, na svijetu je oduvijek bilo ljudi kojima su vlastita uvjerenja draža od svima dostupnih činjenica, ali 2016. je godina u kojoj su takvi ljudi i sami shvatili da su u većini.

Razloga za optimizam ipak ima, ali...

Postoji, naravno, i optimističniji način gledanja na 2016. godinu. Statistički gledano, u povijesti čovječanstva na svijetu nikad nije bilo manje gladnih i siromašnih, stopa smrtnosti majki i djece pri porodu nikad nije bila manja, a prosječno očekivano trajanje ljudskog života širom svijeta dodatno se produljio zahvaljujući novim otkrićima u znanosti i medicini. Više o pozitivnim globalnim trendovima možete saznati u sjajnoj knjizi kognitivnog znanstvenika Stevena Pinkera "Better angels of our nature".

Tješite se, možda bude i gore

Naravno, sve to je mala utjeha za sve one koji sa zabrinutošću gledaju na rast desnog populizma širom Europe ali i svijeta, rastući globalni utjecaj Vladimira Putina i predsjednikovanje Donalda Trumpa koji, između ostalog, negira i postojanje klimatskih promjena uzrokovanih ljudskom aktivnošću.

U jednu stvar možemo biti sigurni: Koliko god da nam se 2016. možda činila groznom na geopolitičkom i sigurnosnom planu, nema razloga vjerovati da sljedeća godina neće biti još gora.