PRAŠKO proljeće naziv je za kratkotrajno razdoblje političkih i društvenih reformi u Čehoslovačkoj 1968. godine, koje je predvodio Aleksandar Dubček. Sve je započelo njegovim izborom za prvog tajnika Komunističke partije 5. siječnja 1968., a završilo invazijom sovjetskih i savezničkih trupa u noći s 20. na 21. kolovoza iste godine.

U tih nekoliko mjeseci otvorila se nada da bi se socijalizam mogao reformirati i približiti demokratskim vrijednostima, no ta je nada ubrzo ugušena tenkovima Varšavskog pakta.

Korijeni promjena: postupna liberalizacija i kulturni zamah

Praško proljeće nije nastalo iznenada. Još tijekom 1960-ih u Čehoslovačkoj se osjećalo popuštanje rigidne staljinističke kontrole. Pojavljivale su se prve kritike u kulturnim krugovima, a osobito su važni bili Kongres pisaca 1967. i istupi intelektualaca poput Milana Kundere i Ludvíka Vaculíka. Oni su tražili veću slobodu izražavanja, manje cenzure i otvoreniju društvenu klimu. Takvi su zahtjevi stvorili podlogu za reforme koje je uskoro pokušao provesti Dubček.

"Socijalizam s ljudskim licem"

Po dolasku na vlast Dubček je najavio "Akcijski program" čiji je cilj bio stvaranje "socijalizma s ljudskim licem". U praksi je to značilo ublažavanje cenzure, dopuštanje slobodnijeg govora i pisanja, olakšavanje putovanja na Zapad, ograničavanje rada tajnih službi, ali i postupnu ekonomsku decentralizaciju koja je trebala otvoriti prostor tržišnim mehanizmima.

Jedna od važnijih mjera bila je i federalizacija države, kojom su Češka i Slovačka dobile ravnopravniji položaj. Sve to građanima je ulijevalo nadu da je moguć drukčiji socijalizam, manje autoritaran i bliži demokratskim idealima.

Sovjetski odgovor i invazija

Za Moskvu su Dubčekove reforme bile neprihvatljive. Iako su vođeni brojni pregovori, a postignute su i privremene deklaracije o suradnji, sovjetsko vodstvo na čelu s Leonidom Brežnjevom nije bilo spremno tolerirati liberalizaciju koja je mogla ugroziti jedinstvo socijalističkog bloka.

Tako je u noći između 20. i 21. kolovoza 1968. u Čehoslovačku ušlo više od pola milijuna vojnika i na tisuće tenkova iz Sovjetskog Saveza, Poljske, Mađarske i Bugarske.

Invaziji se građani nisu suprotstavili oružjem, nego civilnim otporom. Na ulicama su organizirali blokade, zbunjivali vojnike pogrešnim putokazima, a simbolični otpor utjelovile su slike tenkova ukrašenih cvijećem. Unatoč hrabrosti, moćna vojna sila brzo je slomila reformističke težnje. Sam Dubček je već sljedeći dan odveden u Moskvu, gdje je pod pritiskom morao potpisati sporazum kojim se odustajalo od većine reformi.

Posljedice i razdoblje "normalizacije"

Nakon invazije započelo je razdoblje poznato kao "normalizacija". Aleksandar Dubček je smijenjen, a na čelo države došao je Gustáv Husák koji je sustavno ukidao sve reforme. Vratila se stroga cenzura, ponovno su jačale ovlasti tajnih službi, a liberalni intelektualci i političari bili su marginalizirani, proganjani ili prisiljeni na šutnju.

Jedina reforma koja je preživjela sovjetsku intervenciju bila je federalizacija zemlje, kojom su formalno uspostavljene Češka i Slovačka socijalistička republika.

Kulturni i politički utjecaj

Iako je ugušeno, Praško proljeće ostavilo je snažan trag. U kulturnom smislu nadahnulo je književnike, glazbenike i pjesnike, a posebno se pamti pjesnik i kantautor Karel Kryl. U političkom smislu, događaji iz 1968. pokazali su granice sovjetskog sustava, ali su istodobno posijali sjeme budućih promjena. Neki povjesničari smatraju da su iskustva Praškog proljeća utjecala i na kasnije Gorbačovljeve reforme, poznate kao glasnost i perestrojka.

Sjećanje na to razdoblje obilježili su i tragični činovi otpora, poput samospaljivanja studenta Jana Palacha u siječnju 1969., koje je postalo simbol potisnute češke i slovačke slobode. U kolektivnom sjećanju naroda Praško proljeće ostalo je kao preteča Baršunaste revolucije 1989., kada je Čehoslovačka konačno raskinula s komunizmom.