TOMISLAV Tomašević, kako se to formalno kaže, gradonačelnik Grada Zagreba, pobijedio bi ne jednog, nego sve desne kandidate s 80% u prvom krugu. Ne zato što je Tomislav Tomašević neki genijalac političke misli, u rangu Churchilla ili Kennedyja, nego zato što mu je nasuprot politička šaka jada.

Lokalni izbori u Zagrebu su bili, podsjetimo se, ove godine. Tomašević je skoro dobio u prvom krugu, imao je 47,59%. Iza njega je bila Marija Selak Raspudić. HDZ i partneri dobili su nešto ispod 13%. A znate li koliko je dobio najjači kandidat desnice, Tomislav Jonjić? Nešto ispod 6,5 %!

Galerija

Nitko s desnice, pa ni formalno demokršćanski HDZ, nije uspio ući u drugi krug. Zagreb je birao između Tomaševića, dakle zelene ljevice, i Selak Raspudić, neovisne kandidatkinje koju možemo svrstati među liberale. HDZ sa svom svojom stranačkom mašinerijom nije bio ni blizu, a desnica još i dalje.

Thompson izvikuje prazne parole

I onda slušamo Thompsona koji je jučer uoči izvođenja Bojne Čavoglave pozvao na smjenu Tomislava Tomaševića i platforme Možemo na izborima. Poručio je da se, kako je rekao, ne radi o njemu ni o jednom koncertu, nego o "napadu na Domovinski rat i temelje hrvatske države".

Desnica je zdušno prihvatila poziv, pa evo već danas imamo skupinu koja se okupila ispred stana Tomislava Tomaševića, uz pjevanje Čavoglava (i reklame za hemoroide, jer nisu platili YouTube premium). Na društvenim mrežama je počelo oduševljenje novim dobom, u kojemu će Zagrebom vladati desnica, i koja će ponuditi Zagrebu... Ponuditi... Ponuditi što, točno? Pavelićev pozdrav? 

Realno, desnica nema nikoga – i nema što ponuditi Zagrebu. Thompson izvikuje prazne parole.

Sukob Thompson-Tomašević jako odgovara obojici

Realno, sukob Tomašević - Thompson koristi i jednome i drugome. Ne zato što se vole, ne zato što imaju zajednički marketinški tim, nego zato što se savršeno nadopunjuju.
Da je zagrebački gradonačelnik oko Thompsonova koncerta reagirao kako su to učinili gradonačelnik Varaždina ili gradonačelnica Rijeke, u stilu "nije moja glazba, ali nije moje da zabranjujem", ne bi se dogodilo ništa. Koncert, nekoliko vijesti, i gotovo.

Ovako je Thompson dobio ulogu žrtve, s njime i desnica ulogu žrtve, a u politici je to najisplativija uloga. Kad si žrtva, ne moraš ništa dokazivati. Samo ponavljaš kako te progone.

S druge strane, Thompsonov napad Tomaševiću dolazi kao naručen. Taj napad mobilizira lijevo i centrističko biračko tijelo. Aktivira obranu njihovih simboličkih granica: antifašizam, strah od klizanja u ustaštvo, priče o pobijeđenima i pobjednicima Drugog svjetskog rata... Tomašević time prestaje biti gradonačelnik s komunalnim problemima i postaje branik od povratka u prošlost. A to mu sasvim odgovara, jer komunalne probleme ionako ne rješava osobito uspješno.

Znate li tko gubi? SDP. Dok se drugi tuku simbolima, SDP ostaje bez uloge, bez emocije i bez publike, a odavno su ostali i bez programa i bez prepoznatljivog lidera. Siniša Hajdaš Dončić, čovjek koji pokazuje tetovaže i govori da će biti premijer, jednostavno nije lider.

Možda zvuči neobično, ali Marko Perković Thompson je danas najveći saveznik Možemo u borbi za najjaču stranku ljevice. Jednostavno je. Thompson dobiva punu Arenu i narativ progona, Tomislav Tomašević dobiva mobilizaciju birača i vlastiti narativ ugroženosti.

Desnica u Zagrebu je terapijska grupa s pristupom Internetu

Gdje je u svemu tome desnica? Nema je. Izbori su bili prije pola godine i građani su odlučili. Zagrebačka desnica politički ne postoji. Postoji samo kao digitalna pojava: na društvenim mrežama, u statusima, esejima o vlastitoj povijesnoj važnosti, memeovima o gradonačelniku i kolažima s fotografijama aktivista i aktivistica Možemo. To nije politika, to je terapijska grupa s pristupom internetu.

Zagreb povijesno nije desni grad, a pogotovo nije grad za bukačku, identitetsku, vječno uvrijeđenu hrvatsku desnicu. I nije problem u Zagrebu. Problem je u desnici. Što je ta desnica, konkretno, napravila da bi se imala pravo nadati ikakvom uspjehu? Koju je politiku ponudila, koji je gradski problem ozbiljno artikulirala, koji je sloj birača pokušala razumjeti? Kome se obraća kada nagovori 10 ili sto njih da se u crnim jaknama šetaju po gradu?

Koga uopće misli kandidirati? Nekoga tko, stanujući kod mame i tate, pod anonimnim profilom riga vatru po društvenim mrežama? Ili nekog ražalovanog HDZ-ovca koji je odustao od vladajućih ne iz ideoloških razloga, nego zbog povrijeđenog osobnog statusa i propuštenih sinekura?

To nije desna alternativa. To nije ni desna opozicija. To je politički dekor, nužan Tomaševiću i Možemo da se imaju prema kome određivati, ali potpuno nesposoban da ikada preuzme vlast.

Zamislimo da su za dva mjeseca lokalni izbori

Imamo Lex šerif. Ukratko, HDZ je uredio sustav tako da su gradonačelnici smjenjivi tek u teoriji. No, ostavimo to po strani i zamislimo da Tomašević sutra da ostavku i kaže - idemo na nove izbore, biramo ponovno gradonačelnika. Zamislite razgovor s našom desnicom:

Što mislite o jačoj integraciji željeznice u gradski prijevoz?

Mi smo za dom spremni!

Kako ćete riješiti problem padajućih fasada!

U suverenoj Hrvatskoj smo i za dom spremni!

Kako mislite riješiti probleme loše sistematizacije radnih mjesta u Holdingu!

Neće nama Beograd više naređivati! Za dom spremni!

Zašto hrvatska desnica opsesivno ponavlja "Za dom spremni"? Ne zato što je to snažno, nego zato što nema ništa drugo. To je posljednja verbalna imovina jedne politike bez sadržaja. Kad nemaš rješenje za promet, stanovanje, javne financije i radne odnose, vraćaš se pokliču. Kad nemaš budućnost, kopaš po prošlosti. 

Imaju li što reći o vanjskoj politici? Nemaju. O gospodarstvu? Ne ozbiljno. Ionako bi se brzo našli na linijama koje su im ideološki neugodne. Povijesno, i to vrijedi podsjetiti, NDH je razvijala nešto što se zvalo "hrvatski socijalizam".

Kamo sreće da imamo suvremenu desnicu

Kamo sreće da Hrvatska ima desnicu koja zna što hoće, koja ima program, misao i cilj. Modernu desnicu tatcherskog ili reaganovskog tipa. Ali nema. Ima tek skupinu ljudi koji bi, kao i uvijek u ovim krajevima, da sjaše Murta kako bi uzjahao Kurta. Da imenuju svoje direktore i da javne novce dobivaju njihove udruge, a ne udruge onih drugih.

U ovom stoljeću hrvatska desnica nema nijednu novu rečenicu. Tako, na prvi pogled neobično ali politički sasvim logično, sav taj dernek i cirkus ne ruši gradsku lijevu vlast, nego je učvršćuje. 

Svaki povratak u 1941. gura birače ravno u zagrljaj onih koji barem glume da žive u 2025., makar pritom Zagreb vodili kombinacijom komunalnog improviziranja, zelene ideologije i salonskog degrowtha.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala