MOGAO bih vam, da me ovako iznenada pitate, navesti barem pedeset razloga zbog kojih je dobro imati djecu. Od emotivnih razloga tipa ljubavi i da na nekoga imaš biti ponosan, do onih šaljivijih, da možeš sebi kupiti sve Lego komplete za koje nisi imao novca u djetinjstvu s obrazloženjem: "Ma to je za maloga…"

Vjerujem da biste i vi koji ovo čitate, a većinom ste, kako bi narod rekao, odrasli i oženjeni ljudi, našli još barem sto argumenata zašto je dobro imati djecu – od pomalo filozofskog produljenja vrste pa do sasvim konkretne pomoći u poljoprivrednim radovima kad više ne budete u snazi.

Ali nitko od nas, da se nađemo nas sto i mudrujemo cijelu večer uz hranu i alkohol, ne bi se sjetio onoga što je ministar demografije i useljeništva Ivan Šipić (Domovinski pokret) jučer izjavio - treba imati djecu da bi nosila državi oružje na ramenu!

Ministar koji nije za pušku nositi laprdao bi o tuđoj djeci

Proćelavi lik u srednjim godinama, s podbratkom i previše kila da bi ikakvu pušku nosio, vidi demografiju kao priliku da država dobije vojnike. Da rađate djecu državi kako bi čuvala guzicu proćelavog buci-buci ministra Šipića i njemu sličnih likova!

Konkretno, ministar Ivan Šipić je rekao: "Treba čuvati Dalmatinsku zagoru i jug, kao što treba imati i vojnike i hrabre ratnike, ali tko će nositi oružje na ramenu ako ne bude djece? Tko će to čuvati našu domovinu ako ne budemo ulagali u naše obitelji." Opširnije ovdje.

Ovakva izjava je, ako išta napisano o stresu vrijedi papira na kojemu je tiskano, dovoljan razlog da vam se kao ženi u naredna tri mjeseca jajnici spontano podvežu...

Kome normalnome se rađanje djece u glavi vezuje uz puške i vojsku?

Nije ministar rekao da radite djecu kako bi vam obitelj bila sretnija, nije ministar rekao da radite djecu kako biste se sami razvili i duhovno i kao osoba, nije čak ni rekao kako je dobro imati narednu generaciju jer netko treba plaćati mirovinsko za vas… Odmah je njemu u glavi da se djeca rađaju za državu, za vojsku, za ni manje ni više nego ratnike – u doba prljavih ratova gdje vas dron pošalje stvoritelju prije nego što ste uopće shvatili što se događa.

Nije se sjetio da se rađaju da budu majstori, znanstvenici, obrtnici ili nastavnici? To je malo previše za glavu ministra Domovinskog pokreta, za kojeg bi neki drugi pušku morali držati?

Radite djecu da bi vlast HDZ-DP imala koga poslati na granice! Nakon što je dobrim dijelom zahvaljujući upravo toj vlasti milijun građana otišlo! Nakon ovakvih izjava ministra bar će još par autobusa potencijalnih majki otići prema zapadu, u države gdje im djecu neće gledati kao živu silu na regrutnom popisu. I da se razumijemo – ovakva izjava ministra nema nikakve veze s časnim poslom vojnika. Posao vojnika je danas posao profesionalca kao i svaki drugi. Životni poziv.

Samo totalitarni sustavi gledaju na djecu kao na resurs države

Znate li tko gleda na djecu kao na državni resurs? Totalitarni sustavi. I lijevi i desni. Samo takvi sustavi promoviraju rađanje djece da bi političari imali vojnike za svoje "strateške planove". Nacistička Njemačka prva, cijeli programi "uzgoja" djece za državu. Rumunjska je za Ceaușescua bila opsjednuta povećanjem broja djece na sve moguće načine kako bi bilo puno novih vojnika. Danas je u tom nizu Sjeverna Koreja – od vrtićke dobi djecu odgaja država i više su državna nego vaša…

Ikonografija totalitarnih sustava, onih najgorih s obje strane političkog spektra, često prikazuje plakate i snima propagandne filmove u kojima se djeca pokazuju kao blago države, kao imovina države, kao vrijednost same države. Uz grbove, zastave i sliku dragog vođe.

Za razliku od toga, demokratska zapadna društva djecu će prikazati uz obitelj, uz trpezu, uz božićnu jelku ili u igri. Djeca su uz roditelje, uz baku i djeda, ne uz državu u kojoj sredovječni proćelavi muškarci koji nisu za pušku laprdaju o vojnicima i ratnicima. Demokratska društva, pa recimo i ona koja su konzervativna, pomalo tradicijska - djecu stavljaju u kontekst obitelji, ne popisa imovine države.

Njemu se priviđaju puške, neprijatelji, vojska koja stupa

Mi imamo ministra demografije koji demografiju ne vidi kao pitanje obitelji, obrazovanja, životnog standarda ili, ne daj Bože, sreće. Ne. On vidi djecu kao buduće nosače oružja. Ne kao buduće majstore, medicinske sestre, informatičare ili one koji će možda jednom u životu imati priliku reći "život mi je dobar", nego kao pješačku pričuvu za njegovo brbljanje.

U šupljoj glavi ministra kad kažeš "demografija", automatski čuješ bubanj, postrojavanje i neki junački juriš. Samo što zaboravlja da 2025. nitko više ne čeka juriš. Osim ako planira jurišati na trgovački centar kad krene akcija za pelene. To ministrovo nije demografska politika, to je mobilizacijski poziv.

Ivan Šipić, taj sredovječni lik koji ne bi pušku mogao nositi, ovu glupost ne kaže u nekom povijesnom kontekstu, ni u vojarni, ni u muzeju Domovinskog rata. To je službena državna politika, politika na koju je on, tako misaono inferioran, ponosan. Za njega i Domovinski pokret djeca su budući čuvari teritorija koji država nije u stanju sačuvati na normalan način – ekonomijom, školstvom, zdravstvom, pa čak ni javnim WC-ima gdje možete nasljedniku staviti čistu pelenu.

Pa da malo podučimo te naše vladajuće. Djeca nisu investicija u vojsku, nego u budućnost. A ako vam kad govorite o budućnosti na pamet padne jedino puška, onda ste vjerojatno osoba koja nikad nije sastavila Lego set bez pomoći.

Djeca nisu ovce za popis

Ne treba ovoj zemlji ministar demografije koji će brojiti djecu kao ovce za popis. Treba joj ministar koji zna zašto djeca ne dolaze. Koji zna koliko košta najam stana. Koji zna kako izgleda mjesecima čekati pedijatra. Koji zna da mladi ne bježe jer im se ide, nego jer ne vide budućnost. Ako ministar vidi kao ideju budućnosti pušku na ramenu - nitko u toj njegovoj budućnosti ne želi biti.

Sam ministar Ivan Šipić po službenoj biografiji ima - dvoje djece. Pa, ministre, već si prošao pedesetu i ako već mašeš tuđom maternicom kao državnom zastavom, onda - skini gaće i kreni! Dvoje ti nije ni za proširenu reprodukciju. Nije red naređivati bez osobnog primjera. Jer lako je s govornice govoriti kako treba djece, a doma - tišina, dvoje, taman za obiteljski popust u lunaparku.

Kad jednu državu svedeš na to da djecu vidi kao zalihu za budući rov, a ne kao slobodna bića koja bi možda željela život, koja bi željela biti što već god žele u životu - ne samo da ne dobiješ vojsku. Ne dobiješ ni narod.

Ali ministar Ivan Šipić je prevelika budaletina da bi to shvatio. Problem je u tome što je ta budaletina na mjestu ministra - dakle, na poziciji stvarne vlasti. A kad takav čovjek počne govoriti o tuđoj djeci i tuđim maternicama, onda to više nije ni smiješno. Onda je to opasno.