O OPTUŽBAMA koje Zdravko Mamić iznosi na račun sudaca cijela Hrvatska bruji već danima. Tko je on zapravo?

Zdravko Mamić rođen je 16. srpnja 1959. u Bjelovaru. Tamo su mu roditelji Josip i Lucija doselili iz Zidina, sela pokraj Tomislavgrada.

Naprasno okončani san perspektivnog pionira 

Kao i stariji brat Ante Stojan (1957.) te mlađi Zoran (1971.), bio je zaljubljenik u nogomet. Zdravko i Ante Stojko počeli su igrati nogomet u Mladosti iz Ždralova pokraj Bjelovara, odakle su obojica prešli u Dinamo.

Zbog toga im se otac, stolar koji se kao gastarbajter u Münchenu bavio ugostiteljstvom, vratio u zemlju i prodao upravo podignutu obiteljsku kuću te kupio građevinski plac u Sesvetama. To je napravio kako bi mu sinovima bilo lakše ostvariti nogometnu karijeru u velikom klubu, jer Sesvete su bliže Zagrebu i Dinamu.

Premda talentiranog, pa čak i pionirskog reprezentativca Jugoslavije, Zdravka Mamića je u njegovoj 15. godini u Dinamu otpisao profesor Zdenko Kobešćak jer ga je, kao i cijelu njegovu generaciju, ocijenio neperspektivnim nakon što su izgubili kod Crvene Zvezde. 

Lupao je glavom od asfalt zbog Dinamovih poraza i kod Pimpeka prodavao podguznjake

Mamić je svjedočio kako ga je to duboko potreslo, jer mu je Dinamo bio život i religija ili kako je govorio: "Uvijek kada bi Dinamo izgubio utakmicu, izašao bih na ulicu i lupao glavom o asfalt." Dinamovi porazi tada su bili česti, ali autodestruktivna aktivnost kojom ih je pratio mlađahni Mamić nije mu suzbila poduzetničke vijuge. 

Govorio je kako je neuspjeh njega kao nogometaša samo poslužio tome da mu se ranije aktivira nerv biznismena. Do toga je došlo već u srednjoškolskim danima. Na stadionu Maksimir tada nije bilo stolica, pa je Mamić u tvornici OKI kupio nekoliko tona stiropora, kako bi od njega kreirao sjedalice. "Izrezali smo ga u pravokutnike i prodavali ih od Pimpeka do ulaza na stadion. Tako sam zaradio silne novce", ponosno se čovjek koji je prodao igrača za desetke milijuna eura prisjeća kako je zaradio prve tisuće jugoslavenskih dinara.

Sa sobom je vukao švercersko blago i malog brata Zorana

Međutim, nije se na tome zaustavio. Kao maturant je unaprijedio posao tako što je postao šaner levisica iz Londona, koje je po Zagrebu prodavao Mađarima željnima zapadnjačkih simbola, te kvarcnih satova i upaljača koje je nosio svuda u glasovitoj kožnoj aktovki. Nije Zdravko sa sobom samo vukao svoju švercersku tašnu. Radio je to i sa svega par godina starim bratom Zoranom. U to vrijeme majka mu je otišla za ocem u Njemačku, a stariji brat Ante Stojko prešao u Hajduk, pa je briga za malog brata pala na Zdravka.

Jasno, skrb za brata predškolskog uzrasta nemoguće je bilo uklopiti sa srednjoškolskim i švercerskim obavezama. Mamić je spas našao u Šuvarovoj reformi školstva, prema kojoj je bilo "nemoguće pasti razred", a školskim kolegama plaćao je da mu čuvaju brata, koji je, priča Zdravko, često u školi spavao na hrpi jakni. 

Stepinčev tužitelj i gušitelj Hrvatskog proljeća sredio mu je prvi posao

Zdravko Mamić je upravo na jaknama i to onim kožnim, ostvario prvi ozbiljni posao i zaradu. Posao trgovačkog putnika u srpskom "Kožarsko-tekstilnom kombinatu Zaječar" sredio mu je Jakov Blažević, svemoćni predsjednik Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske, ali i jedan od glavnih gušitelja Hrvatskog proljeća te tužitelj na suđenju Alojziju Stepinca. 

Za navedene Mamićeve priče o poduzetničkim počecima nema potvrde nikakvih, a posebno ne pouzdanih svjedoka, tako da čitateljima na volju i maštu ostaje povjerovati ili zamisliti 15-godišnjaka koji u tvornici kupuje tone stiropora ili kako ga kao tek tri godine starijeg u rezidenciji prima najmoćniji čovjek komunističke Hrvatske i to kako bi mu sredio posao prodavača kožnog remenja. 

Ćiro za siromašne se uvalio pravom Ćiri

Mamić se cijelo to vrijeme, ali i desetljećima kasnije, motao oko Dinama. Nedostatak statusa u komunističkoj nomenklaturi koja je vladala Dinamom ili intelektualnoj eliti koja je bila oporba vladajućima Mamić je nastojao kompenzirati kupovanjem ugleda bjesomučnim čašćenjem (jer su obiteljski poslovi išli sjajno) i patetičnim iskazima beskrajne ljubavi prema Dinamu.

Jasno je bilo da će se kao takav nakačiti na Ćiru Blaževića, kojem je pak godilo laskanje tipa koji je svim silama želio biti Ćiro. Za trud je nagrađen time što mu je Ćiro postao vjenčani kum. Mamić je sam sebe proglasio i vođom Bad Blue Boysa, njihovim hraniteljem i spasiteljem od pendreka srpske milicije, od koje je pak sam, kako tvrdi, fasovao i krvario. 

Predstavlja se kao hrvatski vojnik. Bio je hrvatski torbar

Krvavi raspad Jugoslavije i rat za obranu Hrvatske Mamić koristi za prvu doista značajnu, a što se tiče ulaska u Dinamo i ključnu akumulaciju kapitala u zloglasnoj pretvorbi i privatizaciji do tada senzacionalno uspješne bjelovarske drvne industrije Česma. Mamić tvrdi da je u to vrijeme bio hrvatski branitelj, a fotografiju sebe u uniformi hrvatskog vojnika drži na počasnom mjestu u svom uredu na Maksimiru, ali o njegovoj pripadnosti ZNG-u ili HV-u nema nikakvih dokaza. Premda je bio u najboljim godinama da ponudi život na oltar domovine, Mamić se u jeku srpske agresije bavio, kako je utvrdila istraga policije u Bjelovaru, time da je "nezakonito 1994. i 1995. otkupljivao dionice s popustom od radnika Česme, iako na to nije imao pravo."

Takva aktivnost iz vremena zloglasne privatizacije i pretvorbe ostala je poznata pod nazivom "torbarenje". Dužnosnici tvrtki koje su se privatizirale tu aktivnost su provodili tako što su po firmama nosili novac u kešu, odnosno u torbama. Tako su od radnika koji su imali dionice, ali zahvaljujući vladi RH, koja je privatizaciju provela na brzinu i pogodujući novim bogatašima i profiterima, nisu bili educirani što i kako s njima, iste otkupljivali po bitno nižim cijenama od realnih. Do tada uspješne tvrtke su najvećim dijelom propadale, a radnici, nakon što su ispod cijene ostali bez dionica, ostajali su i bez posla. 

Policija i tužiteljstvo su ga teretili. Sud: Sve je bilo po Zakonu o pretvorbi

Bjelovarska kriminalistička policija je 2000. utvrdila da je sumnjivim poslovanjem u Česmi državni proračun oštećen za oko 14 milijuna kuna. Županijska državna odvjetnica je 2002. uputila istražni zahtjev protiv Mamića i ostalih koji su torbarili po Česmi. Sud je zahtjev odbio uz obrazloženje da se kupnja dionica u Česmi provodila u skladu sa Zakonom o pretvorbi. Mamić je od 1992. do kraja 1995. bio član Upravnog odbora Česme, a otada do kraja 1999. član Nadzornog odbora tvrtke. Česma je prije Mamićevog ulaska u tvrtku imala 1218, a nakon njegovog odlaska 663 radnika. Ubrzo je otišla u stečaj.

"Branitelj" Mamić: Tijekom rata sam slao milijune eura drva iz Bjelovara u Srbiju na časnu riječ

"Hrvatski branitelj" Mamić nedavno je srpskim novinarima otkrio još jednu pojedinost iz ratnog nevremena dok je drmao Česmom: "Mogu s ponosom reći da sam za vrijeme rata znao u Srbiju dati po milijun eura robe na časnu riječ jer sam tada bio vlasnik Iverice u Bjelovaru. Nikada nije falilo ni lipe. Oni bi uzeli robu, a kada bi je prodali, platili bi to što su uzeli i opet bi uzeli drugu."

Česma je najvažnija i nedovoljno istaknuta etapa Mamićevog uzleta

Česma i njen novac bili su ključni za Mamićev ulazak u Dinamo ili kako se tada zvao, Croatiju. Dvorski klub Tuđmanovog režima odabran je kao prvi primjer provođenja privatizacije u sportu. Evo kako o tome svjedoče požutjele stranice novina iz 29. ožujka 1993.: 

"Na redovitoj konferenciji za tisak u prostorijama NK Croatia, prvom klubu u kojem su u potpunosti riješeni vlasnički odnosi, predstavljen je direktor kluba Zdravko Mamić, dok je za predsjednika Dioničkog društva Croatia jednoglasno izabran Miroslav Ćiro Blažević, a za dopredsjednika d.d.-a Ivan Ljubanović iz Drvne industrije Česma. Po riječima voditelja press-konferencije Zorislava Srebrića, Ćiro Blažević je kao većinski dioničar, predsjednik dioničarskog društva i trener jedinstvena osoba u svijetu nogometa s takvim ovlastima. Miroslav Blažević je napomenuo da nijedan nogometni klub u Hrvatskoj još nije bio rentabilan, ali da NK Croatia, potpomognuta Montmontažom i DI Česmom, ima sve preduvjete da postane financijski stabilan klub."

Mamićeva Česma je Ćiri posudila novce da trener Dinama postane i većinski dioničar te predsjednik dioničkog društva

Rečena stabilnost imala se postići tako što je Mamić kupio dio Česme, nakon čega je Česma posudila 1.5 milijun njemačkih maraka (danas jednako toliko eura) Mamićevom kumu Ćiri da kupi Dinamo. Radnici propale Česme govore kako im je tada obećano da će tako i oni postati dioničari Dinama. Naravno, od toga nije bilo ništa. 

Novac od Česme nije samo Mamiću omogućio ulazak u Dinamo, nego i spas kluba. U to vrijeme je HAŠK Građanski, koji je postao Croatia, ali su ga svi osim Tuđmana i njegove kamarile zvali Dinamo, bio u velikim financijskim problemima. Igrači su par mjeseci ranije zaprijetili da neće igrati kup utakmicu u Požegi ako ne dobiju zaostale plaće. Zanimljivo je da kolovođa pobune nije bio netko od senatora, nego 21-godišnji Zoran Mamić, koji nipošto nije bio ključni igrač, ali je bio brat onog koji se spremao preuzeti klub. Zdravko Mamić to je napravio tako da je fizički nasrnuo na predsjednika Josipa Šoića, koji je spas od njega našao preskakanjem ograde stadiona. 

Iz Dinama je '94 potjeran i posramljen s lažnim identitetom, kao davitelj Majan Dabić

Međutim, Mamić nije dugo ostao s one strane plota koji je žudio preskočiti još otkako je 20 godina ranije na Maksimiru prodavao podguznjake od stiropora. Iz Dinama je otišao nakon samo godinu dana, 1994., i to pod okolnostima koje su čak i za njega dramatične.

Većinski dioničar, predsjednik dioničarskog društva i trener Ćiro potjerao je Mamića iz kluba, a kumstvo je puklo zbog svađe oko 300 tisuća maraka. Mamić je morao otići jer je na utakmici Kupa pobjednika kupova kod Auxerrea davio delegata susreta. Croatia je zbog ispada BBB-a na toj utakmici na jednu godinu izbačena iz Europe, a kazna bi bila daleko teža da se znalo kako je delegata napao direktor kluba. Međutim, u Dinamu su se spasili tako što je Zdravko Mamić postao Majan Dabić. Iz kluba njegovog života Mamić je otjeran posramljen i s lažnim identitetom. Tuđman je ubrzo potjerao i Ćiru, kojem je tada isplaćeno oko 2 milijuna maraka za ono što je uložio prilikom privatizacije kluba, dok je Mamić dobio oko 200 tisuća eura. Česma nije dobila ništa. 

Utješio se bogatom prodajom Badelovih dionica profiteru opsade i pada Vukovara

Ipak, Mamić je i ovom porazu našao financijsku pobjedu i to u još jednoj privatizaciji diva koji će potonuti pretvorbom. Kupio je većinski paket Badela, glasovite tvornice alkoholnih pića. Te je dionice zatim prodao Ferdinandu Jukiću, samoproglašenom velikom obavještajcu i trgovcu oružjem. Zapravo, ratnom profiteru koji je, umjesto da u opkoljeni Vukovar dostavi oružje, tamo dopremio tek neispravne puške, a novac za obranu grada deponirao u inozemstvo. Jukić je inače prije sedam godina umro u zatvoru u Remetincu, gdje je bio zbog malverzacija s kasnije propalim Badelom, tvrtkom koju mu je Mamić prodao uz veliku dobit i tako podebljao svoje bogatstvo.

Za povratak u Dinamo kalio se kod ratnih gospodara Osijeka i Siska

Idućih šest godina, do 2000., Mamić je proveo van Dinama. Bio je direktor Osijeka, kamo je došao na poziv velikih prijatelja Branimira Glavaša i Ante Đapića. Zatim je istu funkciju obavljao u Segesti, klubu Đure Brodarca, još jednog warlorda koji je skončao iza rešetaka, pritvoren kao osumnjičenik za ratne zločine nad srpskim civilima u Sisku. 

Generalku za preuzimanje grada izvršio je u predgrađu

Generalnu probu za novo i konačno preuzimanje Dinama Mamić je imao u Croatiji iz Sesveta. Kao vlasnik, klub je koristio za promoviranje igrača kojima je ujedno bio menadžer. Dario Zahora, Jerko Leko, Boštjan Cesar i ostali štićenici Mamić Sport Agencyja tamo su se, kao i njihov gazda, koji ih je darivao skupim satovima i nabrijanim Golfovima, u predgrađu pripremali za preuzimanje grada.

Dinamovci bi se trebali zapitati ima li smisla slaviti Valentinovo 2000.

To se dogodilo na Valentinovo 2000. Dinamovci taj dan slave kao dan povratka imena Dinamo te povratka kluba navijačima. Zapravo, trebali bi ga komemorirati kao dan kada je Mamić zavladao klubom. Odlaskom omraženog Zlatka Canjuge, simbola pretvorbe narodnog i gospodskog Dinama u dvorski i režimski, kao direktor ga je službeno preuzeo obožavani Velimir Zajec. Međutim, legendarni Zeko je doveo i Mamića, koji je ušao u Izvršni odbor kluba i odmah se zbližio s predsjednikom Mirkom Barišićem te ubrzo postao prvi operativac kluba. Točnije, preprodavač igrača.

Mamić je nakon sramotnog izgnanstva i šest godina čekanja preuzeo uzde Dinama odlučan da ih više ne ispušta. Pažnju medija za kojom je toliko žudio zarađivao je bombastičnim izjavama i primitivnim ispadima, dok je pravi posao radio na tržištu. Ako su stiroporski podguznici prvi, kožne jakne drugi, iverica treći, a mirogojček četvrti ključni posao u karijeri Zdravka Mamića, onda je Boško Balaban peti i krunski, na kojem se obogatio, postao milijunaš i glavni igrač na hrvatskom tržištu nogometaša. 

Balaban mu je životno djelo 

U ljeto 2001. Balabana je prodao Aston Villi uz odštetu od 6 milijuna funti ili 8 milijuna eura. Od tog iznosa Dinamu je pripalo samo 20 posto, dok je sve ostalo išlo Mamiću i Balabanu. Mamić je igrača Dinama prodao drugom klubu kao njegov menadžer, ali ujedno i visoki dužnosnik Dinama. Naravno, to je eklatantni primjer sukoba interesa, što je zaštitni znak i osnovno obilježje Mamićevog djelovanja u Dinamu. 

Dinamo je pretvorio u svoj biznis

Dvije godine kasnije, 2003., Mamić postaje izvršni dopredsjednik Dinama. Iznad njega je formalno ostao samo predsjednik Barišić, ali jasno je bilo tko je glavni u Dinamu - onaj koji će to tamo te u hrvatskom nogometu biti još 15 godina. Mamić se tada pomirio s Ćirom i vratio ga za trenera, ali on nije u momčad stavljao dovoljno igrača MSA-a, pa ga je gazda otjerao. Dinamo 2005. postaje klub obitelji Mamić. Momčad je tada bila puna igrača koji su imali privatne ugovore s čelnikom kluba. Kasnije Zdravko formalno prepisuje agenciju na sina Marija, ali sukob interesa te pretvaranje kluba u obiteljski su jasni. Tata i sin Mamić bogatstvo gomilaju prodajama Luke Modrića u Tottenham (22 milijuna eura), Vedrana Ćorluke u Manchester City (13 milijuna eura) te Eduarda Da Silve u Arsenal (12 milijuna eura). 

Carstvo rikverca

Međutim, ovo su samo najraskošniji transferi Dinamovih igrača s kojima je Mamić kao čelnik kluba imao privatne ugovore i koji su mu davali postotke od transfera i plaća u novim klubovima, što se u žargonu nogometnih švercera i nakupaca zove rikverc. Lijepe novce Mamići su zaradili na prodajama Cesara, Leke, Vukojevića, Čale te posebno Dejana Lovrena (8 milijuna eura). 

Eduardo se pobunio protiv robovlasništva, ali brzo se pomirio s Tatom i zamalo mu se vratio

Eduardo da Silva se pobunio protiv robovlasničkog ugovora, kojim je do kraja karijere od svega što zaradi morao Mamiću plaćati 25 posto, te spas iz okova svog mecene potražio na sudu. Općinski sud u Zagrebu je 2014. proglasio ništavnim ugovore Zdravka Mamića i njegovog sina Marija, kojima su ostvarili pravo na četvrtinu svih primanja da Silve do kraja njegove karijere. Županijski sud je 2015. ovu presudu poništio, na što je Eduardo najavio da će se žaliti i Vrhovnom sudu i Fifi. Na kraju su se Eduardo i Mamić izvansudski nagodili pa se sin razmetni Dudu zamalo 2016. vratio u Dinamo. 

Dinamo 2013. i službeno postaje obiteljski klub

Samo za prvih deset godina Zdravka Mamića u Dinamu taj klub prodao je igrače za ukupno 130 milijuna eura, a sve je dignuto na još višu i potpuno obiteljsku razinu 2013. Tada je trener momčadi postao Zoran Mamić. Tako se promovirao u menadžera engleskog tipa, osobu koja vodi momčad te ujedno kupuje i prodaje igrače kluba koji vodi njegov brat Zdravko. Zdravkov sin, a Zoranov nećak Mario, menadžer niza Dinamovih igrača, dogovara skupe prodaje u inozemstvo igrača Dinama koji su se dodatno promovirali kroz reprezentaciju Hrvatske, još jednu obiteljsku prćiju Mamićevih.

Bilić: Zdravko je moj prijatelj! Neprijatelj Štimac: Zdravko ima kvotu svojih igrača u reprezentaciji Hrvatske

Slaven Bilić, koji se hrvatskom nogometnom puku uspješno prodaje kao neovisni kuler, potpisniku teksta je na vrhuncu svoje slave, na primjedbu da ne bi bio izbornik Hrvatske da to nije amenovao Mamić, odbrusio: "Zdravko je moj prijatelj!" Igor Štimac, prvo Mamićev "neprijatelj", a onda namjesnik na izborničkoj funkciji, kojom se utješio nakon poraza na degutantnim izborima za predsjednika HNS-a 2010., tri godine kasnije potvrdio je da je Mamić imao svoju kvotu igrača u reprezentaciji. Osim toga, Mamići godinama imaju i pogodnost jedinstvenu u nogometnom svijetu; u istoj ligi kao i Dinamo igra i njegova filijala Lokomotiva. 

Grad Zagreb i država Hrvatska obitelji daju i opraštaju stotine milijuna kuna

Klubu obitelji Mamić obilno pomažu Grad Zagreb i država Hrvatska. Zagreb je do sada Dinamu uplatio oko 300 milijuna kuna, a klub su sponzorirale i sponzoriraju državne tvrtke kao što su HEP, INA i Croatia Osiguranje. Što je najvažnije, država Dinamu ne naplaćuje porez na transfere, koji bi do sada iznosio oko 200 milijuna kuna, jer je klub za profit braće Mamić formalno udruga. Grad Zagreb i država Hrvatska tako se svim silama trude da Mamićima osiguraju i olakšaju privatno bogaćenje. 

Agenciju i obiteljske firme koje se bave građevinom i nekretninama registrirao u krugu stadiona

Mamići nisu ni krili da su zagrebački gradski klub i stadion zapravo njihovi obiteljski. Druga agencija Mamićevih za trgovanje nogometašima, pokrenuta nakon MSA-a, imala je ured u Fijanovoj ulici, u sklopu stadiona Maksimir. Tamo su bile registrirane i četiri tvrtke obitelji Mamić koje se bave nekretninama, poslom u koji je očito uložen novac od prodaje igrača Dinama: MOS projekt, Steradijan građenje, Steradijan projekt i Steradijan nekretnine.

One su gradile i prodavale luksuzne kuće i apartmane na Pagu, urbane vile na Pantovčaku, stambene zgrade na ostalim atraktivnim zagrebačkim lokacijama, podsljemenskoj zoni i Gornjem Stenjevcu, te posjedovale zemljište za veliki trgovački centar u okolici Rijeke.

Pretučen je štakom kada se u Bandićevim dvorima bunio što nije dobio dozvolu za neboder

Iako se Mamić slizao s Milanom Bandićem, koji nije bio samo vječni i doživotni gradonačelnik Zagreba, nego i počasni predsjednik Dinama, nije mu uvijek sve išlo glatko u gradu kojim su zajedno carevali. Nezaboravan je događaj iz 2003., kada je Mamić u zgradi poglavarstva nasrnuo na Miljenka Mesića, pročelnika gradskog Zavoda za planiranje, ogorčen jer mu je ovaj odbio zahtjev za dozvolom za gradnju poslovnih nebodera. Mamić je izvukao deblji kraj jer ga je Mesić pretukao štakom te je Bandićeve dvore napustio krvave glave. 

Od Zagreba je kupio parcelu za 200 eura po kvadratu. Bandiću ju je prodao za tisuću eura po kvadratu

Ipak, Mamić se u ovom slučaju na kraju zadnji smijao. Tomislav Jelić, koji se godinama u zagrebačkoj Skupštini borio protiv Bandića, ovako je opisao odnos gradonačelnika i bossa Dinama: "Govoriti o Zdravku Mamiću i Milanu Bandiću, a ne spominjati štetne zamjene zemljišta u Zagrebu, bio bi veliki grijeh. Vrlo je zanimljiva afera iz 2002., famozna Lučićeva ulica. Tada je Zdravko Mamić, da bi formirao parcelu za gradnju svog nebodera, od grada Zagreba kupio jednu parcelu po cijeni od 200 eura po kvadratu, da bi 2003. isto to zemljište kupio Grad Zagreb za gotovo tisuću eura po metru kvadratnom, kako bi mogao izgraditi Lučićevu ulicu." Prema neslužbenim podacima Mamić je 2006. prodajom zemljišta na iznimno atraktivnoj lokaciji i projekta nebodera Erste banci zaradio oko 9 milijuna eura. 

Šamara šefa glavne špijunske agencije, teško vrijeđa novinarku i novinara

Nije čudno da se Mamić tako bogat i moćan razbahatio toliko da je iste te godine u loži Maksimira na utakmici Dinama i Rijeke ošamario Nikolu Mandekića, šefa riječkog ureda SOA-e, državne tajne službe. Policija nije reagirala na taj Mamićev napad. Ništa čudno jer Mamić je to napravio dok je s njim u društvu bio njegov prijatelj Marijan Tomurad, tadašnji šef Policijske uprave zagrebačke. Mamić dakle lako pribjegava fizičkom nasilju, pa što mu je onda posegnuti za verbalnim, i to prema novinarima. Teško je vrijeđao Romanu Eibl i Boruta Šipsa. Oboje je zbog toga morao obeštetiti s po 50 tisuća kuna. 

Mamić je 2007., kada je njegov Dinamo s 40 milijuna kuna godišnje futrao tadašnji SDP-ov gradonačelnik Bandić, izveo ultimativni politički čin. "Svih 22 nogometaša, predsjednik, izvršni dopredsjednik, trener i pomoćni trener kluba pozivaju sve istinske ljubitelje hrvatskog sporta i navijače Dinama da podrže liste dr. Ive Sanadera i glasuju za HDZ", pisalo je u Dinamovom proglasu koji je kao plaćena reklama objavljen u medijima. 

Mamić i Bandić zajedno su se 2007. odmetnuli od SDP-a. Gazda Dinama otada postaje vjerni vojnik HDZ-a

Dinamovo svrstavanje bilo je medijski, ali i predizborno, kudikamo atraktivnije i intrigantnije od Kovača starijeg i njegovog glasa za "imnu i adeze", jer kao što je Dinamo naizgled pobjegao iz crvenih skuta koji su ga hranili ptičjim mlijekom i razmaženo tetošili, tako je i Bandić tada postao otpisan u vlastitoj stranci, pa je ovako preko Mamića odgovorio tadašnjem stranačkom šefu Milanoviću.

Otada je Mamić bio vjerni vojnik HDZ-a. Veliki "motivacijski", kako su ga nazvali, skup HDZ-a u Dvorani Dražena Petrovića 2013. imao je svog ceremonijal-majstora, u liku i djelu Dinamovog izvršnog predsjednika. Okupljanje HDZ-ovaca pred lokalne izbore, kao i one za europski parlament, na kojem su se našla središnja tijela stranke, svi kandidati za predstojeće izbore, saborski zastupnici, predsjednici svih ogranaka, općinskih, gradskih i županijskih odbora, zahtijevalo je i odgovarajuću mobilizaciju pred "napad" na ponovno osvajanje vlasti. Motivacijske sposobnosti, koje su dobro poznate igračima Dinama i reprezentacije, Mamić je pokazao i ovom prilikom, kao i svoju široku dušu i ljubav prema pjesmi. Na taktove tamburaške uspješnice Sve je ona meni, ustao se, okrenuo prema publici, "dirigirao" i pjevao.

HDZ je stvorio Mamića, zato Kolinda ni u Splitu nije dala na svog donatora

Dvije godine kasnije, 2015., u jeku predsjedničke kampanje, Kolinda Grabar-Kitarović prekinula je obraćanje novinarima u Splitu zbog pitanja o Zdravku Mamiću. Kobnim se pokazalo traženje da iskaže stav o načinu na koji njen donator, motivator i čuvar parkinga vodi Dinamo i hrvatski nogomet. Pasionirana navijačica ("Ja pratim i volim nogomet, ali idem među navijače, ne sjedim na počasnim tribinama. To je razlog zbog kojeg dolazim na utakmice.") tada je temperament iskazala napuštanjem druženja s novinarima, praćena kolektivnim zanovijetanjem svojih stranačkih kolega, koji su se u Splitu ranije zaletjeli i dali punu podršku udruzi Naš Hajduk, Hajduku i Torcidi u borbi za pravedniji hrvatski nogomet, u kojem nikako ne bi bilo mjesta za onoga tko njime vlada već godinama i kojeg Karamarkova uzdanica zove na donatorsku večeru.

Tim potezom Kolinda i HDZ barem su pokazali osobine koje se najviše cijene kod navijača - dosljednost i vjernost jednako njima privrženom stranačkom aktivistu i to tamo gdje je to najbitnije, na najtežem gostovanju za Mamića i njegov klub. Time je Grabar-Kitarović ušla u opasno kockanje s unaprijed upisanim glasovima, jer u Dalmaciji i Splitu ništa što se tiče Hajduka nije politički nevažno, a posebno bježanje od zauzimanja stava oko onog protiv koga se (kao i njegovih metoda i marioneta) nedavno ustala "cijela regija". U borbi za svaki glas, teško da je HDZ-ovoj predsjedničkoj kandidatkinji u Dalmaciji moglo pomoći to što uzima lovu od Mamića.

Na Kolindinoj inauguraciji bio je počasni gost u društvu Horvatinčića, Merčepa i Thompsona

Grabar-Kitarović i Karamarko i tim su nam potezima dokazali koliko im je od svega toga bitnija trajna i neraskidiva isprepletenost HDZ-a i Zdravka Mamića, jer kako bi predsjednička kandidatkinja te stranke mogla reći išta loše protiv vjernog HDZ-ovog donatora, motivatora i čuvara parkinga? HDZ je stvorio Mamića, zato Kolinda ne da na njega. Uostalom, ovo kockanje s Mamićem u Dalmaciji joj se isplatilo. Pobijedila je na izborima, a Mamić joj je u veljači 2015. bio VIP uzvanik na predsjedničkoj inauguraciji. Mamić je na svečanost došao zagrljen s bratom Zoranom i Damirom Miškovićem, predsjednikom Rijeke. Društvo u loži bili su im Tomislav Horvatinčić, Željka Markić, Davor Šuker, Milan Bandić, Anica i Robert Kovač, Tomica Merčep, Thompson, Vice Vukojević, Velimir Bujanec, Josip Manolić, Ljubo Ćesić Rojs, Davor Domazet-Lošo i Ćiro.

Prisluškivanje SOA-e otkrilo da čovjek koji je prijetnja za sigurnost zemlje organizira rođendan predsjednici države

Za još bližu, intimniju povezanost Mamića i Kolinde doznalo se kada je SOA prisluškivala Mamića koji je organizirao rođendansku zabavu za Kolindu, pa ja tako i ona bila praćena jer je kao predsjednica prijateljevala s tipom koji je prijetnja za sigurnost zemlje. Predsjednica se na to razbjesnila na Dragana Lozančića, šefa državne špijunske organizacije koja je provodila prisluškivanje Mamića. Nije joj smetalo sve ono što se Mamiću stavlja na teret, nego što je uhvaćena u druženju s njim. 

Mamić se dakle predstavljao kao HDZ-ov požrtvovni all-rounder, ali nije zanemarivao ni drugu najjaču stranku. U to vrijeme njegova osoba od najvećeg povjerenja i savjetnik bio mu je Siniša Petrović, u isto vrijeme osobni savjetnik SDP-ovog premijera Zorana Milanovića. 

Pola godine nakon šepurenja na Kolindinoj inauguraciji počeo je pad Obitelji

Međutim, samo pola godine nakon što se šepurio među VIP uzvanicima na Kolindinoj inauguraciji, počeo je pad Zdravka Mamića i njegovog brata Zorana. 2. srpnja 2015., dok su bili u Sloveniji na pripremama Dinama, policija im je upala u kuće. "Na temelju kaznene prijave porezne inspekcije pretražuje se imovina braće Mamić zbog sumnje na počinjenje kaznenih djela primanja i davanja mita, utaje poreza i drugih davanja i zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju. Sumnja se da su nezakonite radnje poduzimale odgovorne osobe GNK Dinamo i službena osoba Porezne uprave", pisalo je u policijskom priopćenju. 

FBI je spriječio Obitelj da privatizira Dinamo novcem izvučenim iz kluba

Mamićima je presudilo što su prali novac u Švicarskoj preko tvrtki koje glase na Marija Mamića. Tako legaliziranim sredstvima planirali su privatizirati Dinamo i to novcem izvučenim iz tog kluba. Formaliziranje stanja koje je ionako bilo aktualno već više od desetljeća bilo je previše, ali ni to se ne bi saznalo da istražitelji FBI-ja u sklopu istrage o pranju novca nisu naišli na trag o financijskim transakcijama putem off-shore tvrtki koje posreduju u nepostojećim transferima igrača te o tome obavijestili švicarske kolege. Oni su otkrili da je Mario Mamić u švicarskom kantonu Obwalden preko svoje tamošnje tvrtke u porezne oaze širom svijeta poslao barem 10 milijuna eura. 

U ljeto 2015. USKOK je, u sklopu istrage koja je rezultirala optužnicom, a u konačnici i presudom da su Mamići krivi za izvlačenje 117 milijuna kuna iz Dinama, ispitao Luku Modrića i Dejana Lovrena. Obojica su potvrdila sumnje USKOK-a, da su anekse o podjeli novca od transfera potpisali nakon i neposredno prije prelaska iz Dinama u Tottenham i Lyon, a ne godinama prije transfera. Modrić je istražiteljima rekao da je aneks ugovora, prema kojem mu pripada 50 posto od transfera u Tottenham, potpisao tek nakon odlaska u taj klub, 2008., a ne 2004., kako je pisalo u ugovoru. 

Modrić i Lovren su u USKOK-u teretili Mamiće, a na sudu su promijenili priču

Modriću je, kako tvrdi USKOK, isplaćeno oko 80 milijuna kuna, od čega je on podigao 52 milijuna kuna i predao ih Mamiću. Lovren je rekao da je aneks ugovora s Mamićem potpisao malo prije prelaska u Lyon 2010., a ne 2007., kako piše u ugovoru. Na osnovu tog aneksa iz "2007.", Dinamo je Lovrenu 2011. platio 25.8 milijuna kuna. Lovren je taj iznos podigao i predao Zoranu Mamiću. On ga je podijelio s bratom Zdravkom i nećakom Marijem, a Dinamo je tako vratio kredit koji je podigao da bi to mogao isplatiti Lovrenu.

Međutim, dvije godine kasnije, na suđenju Mamićima u Osijeku, Modrić i Lovren su, prvi vidno usran pred Mamićima, a drugi prema presretnutim porukama dokazano pod njihovim pritiskom, promijenili iskaze dane u USKOK-u. Time su spasili sebe, ali ne i Mamiće, koji su nepravomoćno osuđeni na zatvorske kazne u trajanju od šest i pol godina (Zdravko) te četiri godine i 11 mjeseci (Zoran).

Mamić tvrdi da je propucan snajperom kada je došao na zadušnicu u očevu selo u Hercegovinu

Također u ljeto 2017. Mamić je tvrdio da je propucan iz snajpera kada je došao u Zidine na misu zadušnicu pokojnom ocu. Počinitelj nikada nije pronađen, a Mamić je nakon ukazane pomoći u bolnici u Tomislavgradu nasmijan pozirao s osobljem. Osim toga, odbio je preporučeni odlazak u splitski KBC, gdje bi mu bila ukazana stručnija i bolja skrb te se odmah nakon ranjavanja autom zaputio u Zagreb.

Mamić je, nakon što je nepravomoćno osuđen, pobjegao u Međugorje, gdje je kao državljanin BiH siguran od izručenja u Hrvatsku. To je napravio poslije svoje posljednje maratonske konferencije za medije na Maksimiru, na kojoj je mahao falsificiranim SMS-ovima koji "svjedoče" kako mu o glavi rade državni odvjetnik Dinko Cvitan i ugledni suci. Te je poruke za Mamića lažirao Franjo Varga, nekadašnji MUP-ov informatičar. Koliko je Mamić premrežen i slizan s ključnim figurama "političkih elita" u zemlji i njihovim slugama, svjedoči i ovo: u Aferi SMS su i kum bivšeg HDZ-ovog potpredsjednika sabora Milijana Brkića te vozač bivšeg HDZ-ovog ministra Tomislava Tolušića.  

Lažne SMS-ove, kojima je teretio državnog odvjetnika i suce, plaćao je PlayStationom, Golfom tricom, jacuzzijem i šatorom

Bruno Hotko, koji je bio direktor Dinamovog klupskog hotela, ovako je na suđenju svjedočio kako je u ime Dinama i po Mamićevom nalogu plaćao Vargu za falsifikate: "Prvo sam mu odnio novac. Išao sam kod Varge 20-ak puta. Nosio sam mu novce, sedam mobitela, televizor, laptop, PlayStation, sprave za vježbanje, jacuzzi, šator, Golf tricu kupljenu za njega. To sam nabavljao po trgovinama u Zagrebu na temelju naloga Zdravka Mamića. Varga mi je telefonom slao slike toga što treba donijeti. Većina toga plaćana je novcem od Dinama. Tako je tražio Mamić. Rekao je da mu to puno znači i da će mu to pomoći oko nekih stvari. Varga mi je nekada objašnjavao što on to radi, ali ja nisam informatički pismen pa to nisam razumio. Crtao mi je na papiru neke kvadratiće, govorio da je to kao sudsko vijeće, da će im on ući u inboxe, stavljati im poruke u mobitele i mailove. Spominjao mi je državne suce, odvjetnika Dinka Cvitana, ali ja tada nisam znao tko su ti ljudi. Spominjao je da će to pomoći Zdravku oko suđenja. Dva puta sam preuzeo i stick, ali nije mi rekao šta je na njemu. Zbog plaćanja svih stvari preko računa Dinama imao sam problema kada je USKOK upao u klub jer je traženo od mene da podmirim sve te troškove, oko 500-600 tisuća kuna. Morao sam tražiti dopuštenje za korištenje novca od Dinama, i tražio sam od nekoliko čelnih ljudi. Sve je išlo preko Zdravka Mamića. Sve je na kraju platio član uprave Krešimir Antolić, kojemu je novac dao Zoran Mamić."

Zašto sve ovo nije nimalo smiješno?

Na kraju ove skice za portret Zdravka Mamića nećemo napisati kako su priložena priča te niz detalja o njemu iznijeti na ovom mjestu ludi, nadrealni ili bizarni. Oni su tek tipično hrvatski, kao i najnovija Mamićeva tlapnja kojom se putem doskočica na Facebooku predstavlja kao reformator hrvatskog pravosuđa i to tako da druka suce da ih je bogato potplaćivao, a oni ga osudili.

Sve navedeno s Mamićem, a posebno što ga, unatoč svemu tome što je napravio, priznao, što mu je dokazano i za što je pravomoćno osuđen, toliki ljudi puše i smatraju herojem ili mu se smiju i simpatiziraju ga, pokazuje koliko su ova država, narod i društvo neizlječivo bolesni i teško poremećeni. Samo u takvom okružju Mamić je mogao uspjeti, trajati te postati i ostati relevantan i moćan.

Primajte na mail pregled najčitanijih vijesti dana. Pretplatite se na Index Newsletter.