JACQUES Chirac, bivši predsjednik Francuske, umro je danas u 87. godini života.

Chirac je zasigurno bio jedan od najvažnijih francuskih predsjednika, uz Charlesa de Gaullea, na čiju se političku baštinu itekako oslanjao, piše New York Times. U vrhu francuske politike bio je kroz tri desetljeća, u ključno vrijeme za europske integracije koje je snažno zagovarao.

Predsjednik od 1995. do 2007., prije toga premijer i gradonačelnik Pariza

Chirac je na dužnosti predsjednika bio 12 godina u dva uzastopna mandata, od 1995. do 2007. Zanimljivo je da je za vrijeme svoje vladavine smanjio predsjednički mandat sa sedam na pet godina. Iako je mogao ići na izbore i za treći mandat, 2007. je objavio da to neće napraviti. 

"Moj cijeli život bio je posvećen služenju Francuskoj i služenju miru", rekao je tada.

Prije toga je već bio premijer u dva mandata pod centrističkim i socijalističkim predsjednicima, pod Valeryjem Giscairdom D'Estaiingom od 1974. do 1976. i pod Francoisom Mitterandom od 1986. do 198.. Bio je i gradonačelnik Pariza punih 18 godina, od 1977. do 1995.

Usprotivio se američkoj invaziji na Irak

Ostat će prije svega upamćen po tome što se odlučno usprotivio SAD-u oko invazije na Irak, po svojem nadilaženju izrazite podjele na ljevicu i desnicu u francuskoj politici i po podršci Europskoj uniji. Svoju viziju za Europu je 2000. artikulirao kao "ne Ujedinjene države Europe, nego Ujedinjenu Europu država".

Njegovo protivljenje američkoj invaziji na Irak 2003., u kojoj je sudjelovala i Velika Britanija, izazvalo je zahlađenje odnosa s američkim predsjednikom Georgeom W. Bushom i britanskim premijerom Tonyjem Blairom. No njegovo upozorenje da će se rat u Iraku pretvoriti u "noćnu moru" ispostavilo se istinitim.

Istaknuo se i priznavanjem odgovornosti Francuske za slanje 76 tisuća francuskih Židova u nacističke logore smrti u Drugom svjetskom ratu, kad je Francuska bila jednim dijelom okupirana, a jednim dijelom pod upravom kvislinškog višijevskog režima. Njegova je isprika slomila tabu da Francuzi nisu imali ništa s holokaustom.

Chirac je 2002. preživio i pokušaj atentata, kad ga je ustrijelio pripadnik ekstremno desničarske grupe Unite Radicale koji je skrio pušku u kovčeg za gitaru. 

Osuđen 2011. zbog uhljebljivanja stranačkih kadrova dok je bio na čelu Pariza

A punih 16 godina nakon što je otišao s mjesta gradonačelnika Pariza, osuđen je za pronevjeru javnih sredstava, zlouporabu položaja i sukob interesa. Radilo se o davanju izmišljanju radnih mjesta u gradskoj upravi na koja je postavio aktiviste iz svoje stranke. Ukratko, ono što bi se kod nazvalo uhljebljivanje. 

Ipak, nije otišao u zatvor. Dobio je dvije godine uvjetno, a sudac je uzeo u obzir njegovu dob i njegovo slabo zdravlje. Naime, 2005. je pretrpio blaži moždani udar, nakon kojeg je imao sve izrazitije neurološke probleme, prvenstveno s gubitkom pamćenja. Iz istog razloga nije ni prisustvovao vlastitom suđenju, a posljednjih godina nije više ni imao javne nastupe.

Ipak, njegova reputacija nije bila pretjerano narušena malverzacijama, za koje u francuskoj politici tradicionalno vlada prilično visoka tolerancija. A Pariz i Francuska definitivno su imali i korumpiranijih političara od njega.

O njegovom predsjedničkom mandatu većina Francuza imaju visoko mišljenje - mnogi smatraju da je dobro predstavljao svoju zemlju i vladao na način koji je bio primjeren predsjedniku.

Politički kameleon, ali konzervativac u srži

U isto vrijeme, imao je određeni familijarni šarm. Njegova obraćanja naciji uvijek su počinjala s "Mes chers compatriotes" (moji dragi sunarodnjaci). Na kraju svog drugog mandata Francuzu su ga u anketi izabrali kao čovjeka s kojim bi radije otišli na večeru.

Za popularnost Chiraca, koji je bio energičan i razgovorljiv, iako ne pretjerano elokventan, postoje tri glavna razloga, objasnio je za New York Times profesor političkih znanosti na Pariškoj školi međunarodnih odnosa Pascal Perineau.

Prvi je bio taj da je bio u stanju "usaditi ideju predsjednika koji je obična osoba: predsjednik koji ide trčati, predsjednik koji vozi Vespu."

"Drugo, bio je u stanju nadići podjelu na ljevicu i desnicu", dodao je: "I treće, predsjedao je nad Francuskom u relativno dobro vrijeme". 

Njegovi politički protivnici i kritičari pak tvrde da je bio politički kameleon koji je znao prilagoditi svoje političke stavove i vrijednosti u skladu s onim što su glasači u tom trenutku htjeli. Ipak, smatra se da je u srži bio konzervativac, prijateljski nastrojen prema poduzetništvu i sumnjičav prema moćnim francuskim sindikatima, za koje mnogi smatraju da su odgovorni za pretjeranu reguliranost i tromost francuske ekonomije.

Ipak, nemali broj Francuza smatra ga šarlatanom zbog njegovog nedostatka iskrenih uvjerenja. Predbacuju mu da je hipnotizirao naciju u ključnom trenutku, kad je bila na početku svog ekonomskog i političkog opadanja, piše BBC. Chirac je zaista stalno stalno lelujao između ljevice i desnice, a ne može se reći ni da je proveo neku značajnu reformu. Ostavio je zemlju da se nakon njegovo silaska s vlasti muči s nezaposlenošću, rastućim javnim dugom i nejednakošću.

Zagovarao federalnu Europsku uniju

Na vanjskopolitičkom planu odmaknuo se od De Gaulleove vizije francuske samodostatnosti i neutralnosti - podsjetimo, De Gaulle je povukao Francusku iz NATO saveza u jeku hladnog rata. Chirac je sedamdesetih bio euroskeptik, no s vremenom je napravio zaokret. Počeo je poticati formiranje federalno ustrojene Europe, odnosno Europske unije koja bi imala sve više moći i u kojoj bi suverenitet članica država imao sve manji značaj.

No u načelu je dijelio viziju svih francuskih lidera nakon Drugog svjetskog rata - sve čvršćom ekonomskom i političkom unijom "zagrliti" Njemačku i tako spriječiti svaku mogućnost novog rata na tlu Europe. Ipak, za vrijeme njegovog mandata Francuzi su odbacili usvajanje europskog ustava, čemu je pridonijela i njegova neuvjerljiva kampanja, piše New York Times.