POSLJEDNJIH nekoliko tjedana bilo je uobičajeno mnogo govora o dječjem siromaštvu u Ujedinjenom Kraljevstvu. Nacionalna kriza nastavlja se i 2025. godine. Rezultati istraživačkog laboratorija koji su osnovali Sarah i Gordon Brown potvrdili su da siromaštvo utječe na razvoj dječjeg mozga.

Prošlog tjedna objavljeno je kako je ograničenje potpore na samo dvoje djece nakon parlamentarnih izbora dovelo do siromaštva još 30.000 britanske djece. Tjedan ranije postavljen je novi rekord – 4,5 milijuna djece sada živi u siromaštvu u Ujedinjenom Kraljevstvu, piše The Independent.

U predizbornom manifestu Laburista postoji jasno obećanje o smanjenju dječjeg siromaštva. Devet mjeseci kasnije, obećana budućnost pretvorila se u fantaziju. To je potaknulo Alison Garnham, direktoricu Akcijske skupine protiv dječjeg siromaštva, da komentira: "Rekordne razine djece u siromaštvu nisu promjena za koju su ljudi glasali".

Već sada 44% djece u siromaštvu živi s nekim tko ima invaliditet

Cijenu plaćaju djeca. Ista ona djeca koja su tijekom pandemije bila zatvorena u kućama i nisu pohađala školu – što je dovelo do anksioznosti i kašnjenja u razvoju, od čega se neka djeca nikad nisu oporavila.

Danas se britanska djeca suočavaju s većom razinom siromaštva nego bilo koja druga skupina u društvu, dvostruko više nego umirovljenici. Nedavni rezovi socijalnih naknada za invaliditet i bolest pogodili su mnogo djece.

Već sada 44% djece u siromaštvu živi s nekim tko ima invaliditet, a reforme će, kako kaže Garnham, dodatno povećati dječje siromaštvo. I vladina analiza procjenjuje da će dodatnih 50.000 djece završiti u siromaštvu.

Jolene, neurodivergentna majka troje neurodivergentne djece u Walesu, zna točno što tih 50.000 djece prolazi. Njezina obitelj upala je u teškoće nakon što je napustila posao kako bi se brinula o autističnom djetetu kojemu je tijekom pandemije bilo sve teže.

"Prestala je ići u školu, prestala je spavati, prestala izlaziti iz kuće", kaže Jolene. Kriza njezine kćeri dočekana je prijetnjama novčanim kaznama zbog izostanaka iz škole, bez ponude alternativnog obrazovanja i uz odbijanje pomoći službe za mentalno zdravlje djece i adolescenata.

Nakon što je dala otkaz, Jolene je ušla u kompliciran svijet naknada za invaliditet i bolest. Trebalo joj je 18 mjeseci da dobije naknadu nakon početnog odbijanja Ministarstva za rad i mirovine.

"Jedva smo imali dovoljno za hranu i osnovne stvari"

"Situacija je bila jako teška", kaže Jolene, čiji je partner radio puno radno vrijeme: "Jedva smo imali dovoljno za hranu i osnovne stvari". Na pitanje koliko je situacija postala loša, Jolene odgovara: "Jednog dana mislila sam se ubiti. Pomislila sam, to je jedini način da moja djeca dobiju pomoć".

Nakon tri godine Jolene se vratila na posao na pola radnog vremena. No, uslijedila su dva nova udarca: reforma socijalnih naknada i neočekivano odbijanje produženja naknade, zbog čega je preko noći ostala bez 550 funti mjesečno.

U Ujedinjenom Kraljevstvu 71% djece u siromaštvu živi u radničkim obiteljima. "Vlada zna da odgovor nije samo zapošljavanje", ističe Garnham, naglašavajući kako država trenutačno troši 50 milijardi funti manje na socijalnu sigurnost nego 2010. godine.

Posebno bi bilo važno ukidanje ograničenja potpore za samo dvoje djece, što bi bilo najbrže i najisplativije rješenje, koje bi izvuklo 540.000 djece iz siromaštva po cijeni od 2,5 milijardi funti godišnje. "Ako vlada to ne učin, strategija protiv dječjeg siromaštva neće biti vjerodostojna", zaključuje Garnham.

Indiju, majku četvero djece iz Suffolka, okrutno je pogodilo pravilo ograničenja na dvoje djece nakon što joj se život naglo promijenio. "Nisam to planirala", kaže ona o neočekivanom razvodu od supruga tijekom trudnoće s četvrtim djetetom, što ju je dovelo do beskućništva.

Novčana potpora države za najviše dvoje djece

"Bio je to velik šok", opisuje India trenutak kada je shvatila da neće dobiti nikakvu potporu za svoje dvoje najmlađe djece. Nakon toga pogodilo ju je i ograničenje ukupnog iznosa socijalnih naknada - dodatno pravilo koje ograničava ukupan iznos pomoći koju osobe radne dobi mogu primiti - smanjivši joj pomoć za stanovanje za dodatnih 250 funti mjesečno.

Odjeću, obuću i školske uniforme za djecu kupuje rabljene ili dobiva iz donacija. Koristi općinsku pomoć za najugroženije, ali nakon plaćanja stanarine i računa, ostaje joj vrlo malo novca. "Ponekad nema dovoljno novca ni za hranu, pa moram ići u pučke kuhinje. Ja pojedem tost ili što god oni ostave, ali ne želim da oni shvate zašto. Oni to ne bi trebali znati", govori India za The Independent.

Premda je pritisak na Indiju očito ogroman i povremeno nepodnošljiv, njezina jedina prava briga odnosi se na djecu i posljedice koje siromaštvo ostavlja na njih: "Bojim se da bi to moglo utjecati ne samo na njihovo tjelesno, već i mentalno zdravlje".

Zabrinuta je što im ne može priuštiti nikakve dodatne aktivnosti, što znači da ne mogu iskusiti stvari koje bi im mogle koristiti kasnije u životu. Kao i Jolene, India bi se rado zaposlila, ali troškovi čuvanja djece gurnuli bi ju još dublje u siromaštvo.

Niña iz Londona, sada 19-godišnja ambasadorica Koalicije za ukidanje dječjeg siromaštva, čija je obitelj zbog teške situacije također ostala bez doma, govori o posljedicama: "Bilo je zaista traumatično. Još uvijek se bojim da ću izgubiti svoj dom. Dok sam odrastala, moji planovi nisu bili prioritet. To me najviše kočilo u društvenom smislu."

Ambasadorica Sophie (21), koja je odrasla s jednim roditeljem na sjeveroistoku zemlje, prepoznaje taj pritisak: "Nisam se mogla koncentrirati u školi jer sam stalno brinula o sestrama i o tome što se događa kod kuće. Tek kasnije sam shvatila da moja mama možda preskače obroke."

Sophie sada studira zahvaljujući isključivo vlastitoj upornosti i velikom trudu, ali mora raditi dvostruko više od svojih vršnjaka kako bi opstala. Tijekom praznika radi tri ili četiri posla. "Ponekad se pitam zašto uopće sve to radim kad je tako teško. Zabrinutost nikad ne prestaje, uvijek postoji anksioznost", kaže Sophie.

Sve su oči uprte prema laburističkoj vladi

Sve su oči sada usmjerene prema laburističkoj vladi koja se deklarativno zalaže za društvenu i ekonomsku ravnopravnost, da svoj djeci pruži jednake mogućnosti za uspjeh, obrazovanje i život. Njihova strategija protiv dječjeg siromaštva jedina je prava prilika da se počne rješavati ova hitna nacionalna kriza u kojoj smo trenutačno prepustili  najsiromašniju i najranjiviju djecu samima sebi.

"Ako ne vidimo značajan napredak u borbi protiv dječjeg siromaštva, Velika Britanija riskira da među bogatim zemljama postane izolirani primjer izrazito lošeg postupanja prema djeci koja žive s niskim primanjima. Budućnost ove nacije i njezine djece ovisi o tome", kaže Ruth Patrick, profesorica socijalne politike na Sveučilištu York.