PO SVEMU sudeći, podizanjem koeficijenata prosvjetnim radnicima otvorena je Pandorina kutija i uskoro će krenuti novi zahtjevi sindikata ostalih djelatnosti plaćenih iz državnog proračuna, a nakon paralize obrazovnog sustava lančanom reakcijom će se paraliza širiti na ostale dijelove javnog sektora.

Sindikati policije i Carinske uprave su već najavili slične akcije kao i sindikati prosvjete, a ne treba odbaciti mogućnost da njihov primjer slijede i drugi. Iako su svi sindikati javnih službi prihvatili povećanje plaća za 6,12 posto u 2020. uz 1500 kn božićnice i regresa (povećanje od 20%) te dar za Svetog Nikolu od 600 kn (također povećanje do 20%), apetiti rastu.

Hrvatska zaostaje, no sindikate to nije briga

Standardni argument sindikata je bio i ostao kako "ima novca" a svaka nova informacija o rastu BDP-a se iskorištava kao dokaz istinitosti tih navoda. Činjenica je da je trenutni rast BDP-a nedovoljan da bi Hrvatska uhvatila korak sa zemljama srednje i istočne Europe umjesto relativnog nazadovanja, jer te zemlje imaju veći rast već godinama pa Hrvatska zaostaje za konkurencijom, no sindikatima to očito nije važno. Cilj je prisvojiti sve veći kolač novoostvarene vrijednosti te održati relativan odnos moći između javnog i privatnog sektora, radnika koji pune proračun i onih koji se financiraju iz proračuna, birokracije i proizvodnje. Pozivi na "dostojanstvo" tako zvuče šuplje jer se u izjavama sindikalnih čelnika između redaka može iščitati da se primarno misli na financijsku nadmoć u razinama plaća. Apetite sindikatima javnih službi povećava i navodno razduživanje države te pad udjela javnog duga u BDP-u. No ne radi se o apsolutnom razduživanju jer je za pad javnog duga u BDP-u zaslužan privatni sektor koji je "vukao" rast BDP-a i tako smanjivao relativni dug. Apsolutni dug je isti još od 2015. i kreće se oko 285 milijardi kuna. Stoga je "razduživanje" samo šifra za oporavak privatnog sektora, a ne smanjivanje rashodovne strane proračuna.

Oni upućeni u način funkcioniranja Hrvatske su predvidjeli ovakav razvoj situacije. Predsjednički izbori su pred vratima, a na jesen 2020. će biti održani parlamentarni izbori. Kako je jedina stvarna funkcija sindikata javnih službi u Hrvatskoj da pregovaraju o kolektivnim ugovorima, onda oni strateški određuju najbolji politički trenutak za te pregovore, a to znači da biraju situaciju u kojoj mogu izvršiti najjači pritisak na vladajuće da bi imali što bolju pregovaračku poziciju. A to je razdoblje prije izbora, kada se stranka na vlasti bori za novi mandat i održavanje ili povećanje političke moći. Tada su štrajkovi politički najskuplji i imaju najveću ucjenjivačku moć. Budimo realni, štrajkovi sindikata javnih službi su upravo to, ucjene. Ako se ne pristane na uvjete, riskira se paraliza dijelova državne vlasti, a to građanima  stvara probleme i žele da vlada što prije popusti sindikatima da se stanje vrati u normalu. Radi se o neprekidnom ciklusu ucjena u oportunim trenucima, kao što su mjeseci prije izbora.

Treba uvesti "dužničku kočnicu" poput Njemačke, Švicarske i Švedske

Jedan način bi bio koncept "dužničke kočnice", koji se s velikim uspjehom provodi u zemljama kao što su Njemačka, Švicarska i Švedska. Radi se o ideji da se zakonski ograniči gornja granica zaduženosti države i maksimalan iznos koliko se smije zadužiti u jednoj godini. Zakonom bi se eksplicitno odredilo da javni dug ne smije iznositi više od npr. 60% BDP-a, a deficit godišnjeg proračuna ne smije prelaziti razinu određenu postotkom BDP-a.

Njemačka je dužničku kočnicu uvela u jeku gospodarske krize 2009. dvotrećinskom većinom u parlamentu. Pravilo da se država ne može godišnje zadužiti više od 0,35% BDP-a je čak uvedeno u članak 109. Ustava, a rezultat je smanjenje državnog duga s više od 80% BDP-a 2010. na blizu 60%. Potez je pravdan argumentom da svaka njemačka kućanica zna da ne treba trošiti više nego što ima, a to pravilo treba preslikati na državnu razinu.

Švicarska je dužničku kočnicu uvela 2003., i to referendumom koji je održan 2001., na kojem je čak 85% građana glasalo za prihvaćanje prijedloga. Od vremena uvođenja do danas se javni dug smanjio s razine više od 45% BDP-a na manje od 30% BDP-a.

Švedska je sredinom 90-ih usvojila set budžetskih ograničenja kojih se drži i danas. To je bila reakcija na višegodišnji pad BDP-a ranih 90-ih, godišnji deficit koji je narastao do čak 11% 1993. i javni dug koji se skoro udvostručio u svega nekoliko godina. Stvoren je politički konsenzus koji je i danas na snazi, a država se vrlo brzo oporavila. Očuvani su i gospodarstvo i socijalna država jer su shvatili da bez jakog gospodarstva ne može postojati ni socijalna država. Stoga su se državne financije dovele u red konsenzusom glavnih političkih stranaka.

Možda buduće generacije shvate da su ih roditelji zadužili do grla

Slični koncept dužničke kočnice je ostvariv i u Hrvatskoj, bilo kroz promjenu Ustava kao u Njemačkoj ili zakonski okvir kao u Švicarskoj i Švedskoj. No ono što povezuje sve tri države, a u Hrvatskoj nedostaje, je konsenzus, bilo politički kao u Njemačkoj i Švedskoj ili građanski kao u Švicarskoj. Kako politička snaga proizlazi iz naroda i nijedna stranka neće provoditi mjere koje su nepopularne među glasačima, onda se u svakom slučaju radi o konsenzusu građana neke države.

Ima li u Hrvatskoj dovoljno građanske samosvijesti i sposobnosti da se gleda u budućnost, a ne samo kratkoročno kokošarenje oko uzimanja što većeg kolača državnog proračuna? Jesu li građani RH sposobni razmišljati ne samo o svojoj budućnosti nego i o budućnosti vlastite djece? Već godinama se javnost zgraža nad činjenicom da mladi odlaze iz Hrvatske, ali ima li među tim istim ljudima volje da žrtvuju trenutne privilegije u zamjenu za olakšavanje budućnosti vlastitoj djeci?

Nažalost, nije vjerojatno da će Hrvati pokazati istu razinu odgovornosti kao stanovnici Njemačke, Švicarske i Švedske. Zaista je teško zamisliti da će se stvoriti široki politički konsenzus između najvećih stranaka za određivanje "dužničke kočnice". Razlog je jednostavan: sve stranke su svjesne da im glasovi ovise o tome koliki će dio državnog proračuna osigurati za interesne skupine koje ih podržavaju i svoje birače. A proračun je ograničen.

Kada i naraste, brzo se pojavi neka interesna skupina kao što su sindikati da poveća svoj dio. Pogotovo je nezamislivo da nešto kao što je dužnička kočnica prođe na referendumu. Odmah će se pojaviti sisači proračuna koji će uvjeriti građane da im to nije u interesu. U interesu je Nijemcima, Švicarcima i Šveđanima, ali ne i Hrvatima.

Možda nekoj budućoj generaciji koja će shvatiti da su ih roditelji zadužili do grla u zamjenu za sitne trenutne interese.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala