Foto: Ranko Šuvar/Cropix

"Ne smijemo se bojati, ne smijemo šutjeti, ne smijemo okretati glavu!" Predsjednik Ivo Josipović na svečanoj prisezi, veljača 2010. godine.

"BITI SUZDRŽAN znači na pristojan način biti protiv", poučio nas je ovih dana predsjednik Ivo Josipović, odgovarajući na pitanje novinara zašto je prije dvije godine u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, prilikom glasanja o projektu Cvjetni prolaz, bio suzdržan. On tvrdi da se tada poveo u skladu s "parlamentarnom praksom" koja takvo rješenje nalaže onda "kada vaša stranka predlaže nešto sa čime se vi ne slažete".

Pristojan, prema kome?

Josipović je, dakle, bio protiv, ali je zapravo bio suzdržan. I to iz "pristojnosti". Prema kome? Prema gradonačelniku Milanu Bandiću koji je gurao taj projekt i uspio ga izglasati zahvaljujući Josipoviću i drugima koji su omogućili kvorum? Prema Zoranu Milanoviću koji je svojim sljedbenicima, njima sedmorici, naložio da budu suzdržani i tako pomognu Bandiću i Horvatinčiću? Prema stranci koju je svojim suzdržanim glasom faktički izjednačio s Bandićem, te izložio kritici javnosti i prosvjednika iz Varšavske ulice?

Je li možda Josipović bio suzdržan "iz pristojnosti" prema građanima Zagreba kojih je 60 tisuća potpisalo peticiju protiv tog projekta, da bi na kraju svojim tijelima sprječavali gradnju famozne garaže? O kakvoj to "pristojnosti" govori predsjednik Josipović koji nam se prije pola godine na Markovu trgu zaklinjao kako je "hrabrost ta koja pobjeđuje nepravdu"? Je li moguće da je njegova osobna i politička hrabrost "iz pristojnosti" ustuknula pred stranačkom stegom i političkim nalogom, pred tajkunskim interesom i mafijaškim dealovima? Ma nije valjda...

Vojnik partije

Da, tako se ponašaju stranački ljudi, vojnici partije. Kad im stranka nešto kaže, oni slušaju. Ali nije jasno otkud Josipoviću smjelosti da nas uvjerava kako je on drugačiji. Kao što nije jasno smiju li ljudi s takvim (a zapravo nikakvim) političkim nasljeđem s visine grmjeti pred narodom i rasipati pompozne frazetine o Novoj pravednosti.

Na svečanoj prisezi Josipović nas je poučavao kako valja - pazite sad - "beskompromisno afirmirati vrijednosti demokratskog društva, pravednosti i društvene solidarnosti". Tumačio nam je kako je ključni izvor njegove motivacije da se kandidira za šefa države bila "pravda", kao "moralna i pravna podloga za novo i bolje društvo. "Ostvarili smo državu", kazao je izabrani predsjednik, "ali su pravda i pravednost vrijednosti koje tek trebamo pronaći u njihovoj punini".

Previše pristojan da bi bio hrabar

Možda ih zato, zbog njihove "punine", nije uspio pronaći u Gradskoj skupštini? Skupiti hrabrosti i reći da se protivi tajkunskom projektu u središtu grada? Ah, da, previše je pristojan za tako nešto.
Iako je Josipovićevo objašnjenje zašto je "bio suzdržan, a zapravo protiv" direktna suprotnost svim njegovim obećanjima iz kampanje, ipak mu treba dati priliku. Naime, na dugački popis svega onoga u što se zakleo, uvrstio je i obećanje kako će "u borbi za pravednost biti prvi i nikada se neće umoriti".

"Počnite mijenjati sebe, ja ću već stići"

"Riječ je o tome", poručio je s Markova trga, "da stvatko od nas počne mijenjati sebe. Jer temelj pravde uvijek smo mi sami, jer je svatko od nas taj koji svojim ponašanjem stvara ili negira pravednost".

I dakle, je li se Josipović promijenio? Je li "pristojnost" napokon zamijenio "hrabrošću i beskompromisnom borbom za pravednost"? Je li pronašao onu "snagu, odgovornost i odlučnost" za koje tvrdi da su "često ostajale skrivene"? Kao, recimo, u Gradskoj skupštini... Pa, ne bi se baš reklo.

Sjetimo se kako se u Bosni ispričao, ali zapravo nije. Kako je u vezi stana Jadranke Kosor neupitnu pravdu pretpostavio vrlo upitnom pravu. Kako je nedavno za novo zaduženje države ustvrdio kako je "loše, ali dobro". Kako je za prosvjednike u Varšavskoj rekao da su "u pravu, ali zapravo nisu". Kako je za hrvatsku Vladu izjavio da je nesposobna nositi se s krizom, ali zapravo sposobna. I sve tako.

Nepodnošljiva lakoća opsjene

Imponira lakoća Josipovićeva vladanja. Lakoća kojom je u Skupštini "bio protiv, ali suzdržan", lakoća kojom je narodu dijelio lekcije o "hrabrosti i pravdi", lakoća kojom je ljude pozivao da "počnu mijenjati sebe", premda on nije bio spreman podnijeti istu žrtvu.

Nemojmo se zavaravati, nije Josipović u Skupštini bio suzdržan iz pristojnosti, nego iz golog interesa. Nije parolu o pravdi iskovao iz uvjerenja, nego iz pukog interesa. I ne šalje danas ambivalentne poruke zbog nekakve neutralne pozicije predsjednika države, već opet iz interesa. Josipović dobro pazi da se ne zamjeri nikome. Osim vlastitim biračima.

Bolje ispasti nepristojan, nego iz stranke

Onaj tko je protiv, to tako i kaže. Onaj tko je odan pravdi, nalazi sve moguće načine da se za nju izbori. Josipović nije mogao baš ništa izgubiti da je u Skupštini bio protiv Cvjetnog prolaza, osim što je mogao ispasti "nepristojan". Očito su njegovi birači bili u pravu, čini se da je on previše fin. Za njihovo dobro.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje