PROŠLOTJEDNO ubojstvo Amerikanca Johna Allena Chaua tijekom njegovog pokušaja da kontaktira izolirano pleme u Indijskom oceanu stavilo je u fokus ove ljude koji žive daleko od bilo kakve moderne civilizacije, pišu Gareth Evans i Roland Hughes za BBC News.

> Izolirano pleme strijelama ubilo američkog misionara

> Tko je bio američki misionar kojeg su ubili članovi izoliranog plemena?

Indijske vlasti kažu da je Chau bio misionar koji je želio preobratiti zaštićene Sentinelce koji žive na Andamanskim i Nikobarskim otocima u Indijskom oceanu. Međutim, nepovjerljivi prema strancima, Sentinelci su napali Chaua kopljima i strijelama.

Zagovornici izoliranih zajednica, poput organizacije Survival International iz Londona, smatraju da bi Chauovo ubojstvo trebalo biti upozorenje da takva plemena moraju biti zaštićena od svijeta. Jedan je antropolog za BBC izjavio kako zbog ovakvih incidenata javnost može pogrešno zaključiti da su izolirana plemena prijeteća i okrutna. Zapravo, stručnjaci su naveli podosta lekcija koje ostatak svijeta može naučiti od izoliranih plemena. Evo i koje su to lekcije.

Bez ravnopravnosti ne može biti mira

Narod Piaroa, njih oko 14.000, živi u porječju Orinocoa u saveznoj državi Amazonas u Venezueli.

Što možemo naučiti od njih?

Moguće je živjeti u potpunoj ravnopravnosti, a zajednica će zbog toga postati miroljubiva.

Međutim, postoji i jedna caka. Radi se o anarhističkoj zajednici. Nema vlasti, nema države, samo pojedinac i njegova volja da radi što i kako želi. Narod Piaroa suzdržava se od nasilja, ni djecu ne kažnjavaju fizički. Vjeruju da je mir postignut odbacivanjem koncepta vlasništva, konkurencije, taštine i pohlepe.

Ne igraju se nikakvi sportovi, zemlja nema vlasnika, nitko nikome ne može narediti da nešto radi i postoji snažan naglasak na učenju od drugih ljudi. No, nema poštovanja prema starješinama, jer bi to značilo da je društvo hijerarhijsko i da nisu svi ravnopravni.

Ideja individualizma je izuzetno važna, što ipak ne znači da se potiče sebičnost. Na svakom je pojedincu da izabere što će raditi, kako će raditi i kad će raditi, te se ne obraća pažnja na istovjetne tuđe odluke.

U svom eseju iz 1989., američka profesorica Joanna Overing navodi: ”Piaroe svakodnevno međusobno iskazuju svoje pravo na osobni izbor i pravo na slobodu od dominacije u pogledu stanovanja, rada, osobnog razvoja, pa čak i braka.” Zbog toga u njihovoj zajednici vlada ravnopravnost, muškarci i žene imaju isti status (ako se uopće može govoriti o statusu).

Oni koji se pokušaju prikloniti tradicionalnoj viziji muškosti, poput lovaca, nailaze na sažaljenje i na njih se gleda kao na osobe s manjkom samokontrole. Ne postoji ideja sazrijevanja u muškaraca. ”Mladi muškarci naroda Piaroa ne uče se vrlinama vlastite muškosti koje bi ih odredile kao suprotnost ženama, ni shodno tome, superiorne ženama. Svaka je žena gospodarica vlastite plodnosti i to je samo njena odgovornost. Zajednica nema pravo na njeno potomstvo, niti to pravo ima suprug ako se razvedu”, piše profesorica Overing.

Svatko treba pronaći vlastitu melodiju

Narod Bayaka je skupina lovaca-skupljača koji žive u kišnim šumama središnje Afrike.

Što možemo naučiti od njih?

Svatko treba pronaći svoje mjesto u društvu.

Za Bayake je glazba u središtu njihova identiteta, a stručnjaci smatraju da glazbeni stil u kojem uživaju određuje čak i njihovo ponašanje. “Glazba koju Bayake pjevaju su bogate polifonije, što znači da svaki pojedinac pjeva različitu melodiju, od kojih se onda stvara pjesma”, kaže Jerome Lewis, antropolog koji je više od 20 godina proučavao Bayake.

Lewis tvrdi da način na koji svaki pojedinac pjeva svoju melodiju odražava važnost koju Bayake pridaju individualnosti.

“Radi se o prilagodbi osobe na različitost i autonomnost koje njihovo društvo iznimno cijeni. Kad dijete jednom prohoda, slobodno je samo odlučiti gdje će spavati i s kime će se družiti. Nitko nema pravo zahtijevati od druge osobe da učini bilo što”, kaže Lewis.

No, ako nema vođa i svatko je slobodan raditi što želi, kako onda Bayake surađuju? Odgovor leži u glazbi.

“Kroz redovito sudjelovanje u pjevanjima ljudi se uče suradnji u svakodnevnom životu. Svatko se treba držati vlastite melodije dok svi ostali pjevaju nešto drukčije. Kako bi suradnja bila moguća i efektivna, svatko treba obavljati stvari drukčije. Radi se o takvoj vrsti autonomnosti u kojoj svi moraju biti vrlo osjetljivi na potrebe drugih i njihovo pravo da budu drukčiji”, zaključuje antropolog Lewis.

Moderan život, moderna tijela

Yanomami, indijansko pleme koje živi u kišnim šumama sjevernog Brazila i južne Venezuele, može nam pomoći da bolje razumijemo vlastita tijela.

Što možemo naučiti od njih?

Istraživanje plemena, koje je živjelo izolirano od ostalog svijeta otprilike do 50-ih godina prošlog stoljeća, dalo nam je novi uvid kako suvremeni način života može promijeniti građu ljudskog tijela.

Studija iz 2015. godine daje rezultate pregleda niza pripadnika plemena Yanomami i otkriva najraznovrsniju bakterijsku floru ikad pronađenu kod ljudi, pa čak i neke bakterije koje nikad prije nisu pronađene u ljudskim tijelima. Znanstvenici naglašavaju kako to pokazuje da suvremen način prehrane, antibiotici i higijenske navike smanjuju bakterijsku floru u našim tijelima.

“Čak i najmanja izloženost suvremenom načinu života može rezultirati drastičnim smanjenjem bakterijske raznolikosti. Čini se da ‘westernizacija’ pridonosi redukciji naše raznovrsnosti”, citirao je kanadski dnevni list Toronto Star Josea Clementea, jednog od autora studije iz 2015. godine.

Studija je pridonijela našem razumijevanju otpornosti na antibiotike. Godinama su znanstvenici upozoravali da će pretjerana uporaba antibiotika dovesti do poteškoća u liječenju infekcija, jer će bakterije postati otporne na lijekove. Spomenuta je studija pokazala da pripadnici plemena Yanomami imaju gene otporne na antibiotike, iako nikad nisu uzimali takve lijekove. Isto tako, to dokazuje da bakterije u našim tijelima mogu biti otporne na antibiotike iako nikad nisu bile izložene tim lijekovima.

Polako, ima vremena

Dr. Mark Plotkin proveo je 35 godina proučavajući kako indijanska plemena u udaljenim dijelovima Amazone koriste biljke u medicinske svrhe.

Što možemo naučiti od njih?

Sporiji život je sretniji život.

Dr. Plotkin tvrdi da su mu amazonski šamani izliječili šepanje, za koje ni američki liječnici nisu imali rješenje. Osim medicinskih otkrića, Plotkin kaže da se može puno naučiti i iz životnog stila izoliranih zajednica.

“Spoznali smo da ti ljudi ne pate od stresa, srčanih bolesti, nesanice i da provode vrijeme sa svojim obiteljima. Znam da nije lako odreći se naših iPhonea i iPada, ali lekcija je jasna – usporite, ne brinite se zbog stvari koje ionako ne možete promijeniti. Trudim se živjeti u skladu s tim načelima", kaže dr. Plotkin, dodajući da razvijene zemlje mogu mnogo toga naučiti od jednostavnih društava, ali ipak poziva i na oprez.

”Postoji rizik da savjete tih izoliranih plemena shvatimo previše romantičarski, kao što postoji rizik da prihvaćanjem nauka Isusa Krista pomislimo da ćemo zaista živjeti vječno. Ne treba njihov način života prihvaćati previše doslovno, nego treba učiti iz njega. Baš kao što se može ponešto dobrog naučiti i iz zapadnjačkog načina života. Dakle, kao što ne treba previše romantičarski doživljavati domorodačke narode, tako ne treba ni demonizirati misionare poput Johna Allena Chaua”, zaključio je dr. Mark Plotkin, lider Amazon Conservation Teama, humanitarne organizacije koja se bavi zaštitom bioraznolikosti amazonskih kišnih šuma i domorodačkih plemena.