DOK RUSKA agresija na Ukrajinu traje već 12 dana, teze koje je ruski propagandni stroj plasirao u javnost kao opravdanje za svoju "specijalnu vojnu operaciju" i dalje naveliko cirkuliraju društvenim mrežama i u javnosti općenito. U interesu Rusije je, naravno, skrenuti pažnju sa svojih izglednih ratnih zločina - od same agresije do neselektivnog bombardiranja civilnog stanovništva - na teze o navodnoj ukrajinskoj (i zapadnoj) odgovornosti za ovaj rat.

Stoga smo se u serijalu tekstova odlučili pozabaviti najzastupljenijim optužbama na račun Ukrajine koje dolaze od ruskog režima ili od njegovih simpatizera i apologeta te što je moguće objektivnije pokušati utvrditi jesu li istinite. 

>> IZ MINUTE U MINUTU Ruska invazija na Ukrajinu

Ovo je treći takav tekst, u kojem se bavimo s dvije popularne optužbe: o tome da je Zapad prevario Rusiju jer joj je obećao da se neće širiti na istok, kamoli na Ukrajinu, i o navodnoj ukrajinskoj vojnoj, čak i nuklearnoj prijetnji Rusiji. 

Mit: Zelenskij želi nuklearno oružje, NATO će postaviti projektile u Ukrajinu

"Sav tijek razvoja događaja i analiza pristiglih informacija pokazuje da je sukob Rusije s tim (ukrajinskim) snagama neizbježan. Samo je pitanje vremena: spremaju se, čekaju pogodno vrijeme. Sad također tvrde da posjeduju nuklearno oružje. Nećemo dopustiti da se to učini", rekao je ruski predsjednik Vladimir Putin u govoru kojim je objavio i lažima pokušao opravdati agresiju na Ukrajinu. 

Kako smo već pisali, tvrdnja da Ukrajina ima, pokušava ili uopće namjerava ponovo izgraditi nuklearni arsenal notorna je laž koju su za Putinom ponovili i neki u Hrvatskoj, poput predsjednika Zorana Milanovića ili profesorice s Hrvatskih studija, Jelene Jurišić. 

>> Milanović besramno laže o ukrajinskoj prijetnji nuklearnim oružjem

Podsjetimo, Ukrajina se svog popriličnog nuklearnog arsenala, nakon raspada Sovjetskog Saveza, odrekla i poslala ga Rusiji u sklopu Budimpeštanskog sporazuma 1994., dobivši zauzvrat očito bezvrijedne garancije da će se njen teritorijalni integritet i suverenitet poštivati, uz Rusiju, SAD i Veliku Britaniju kao jamce. 

Povod za laž o ukrajinskim nuklearnim aspiracijama je govor ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog na Sigurnosnoj konferenciji u Münchenu, nekoliko dana prije početka invazije, gdje je rekao da će "pokrenuti konzultacije o okvirima Budimpeštanskog memoranduma" zbog ruske okupacije ukrajinskog teritorija.

Kako je u svojoj analizi utvrdio Faktograf, Zelenskij nije najavio da njegova država namjerava graditi nuklearnu bombu, već samo da će se povući iz Budimpeštanskog sporazuma ako potpisnici sporazuma i četvrti put budu ignorirali ukrajinski poziv na razgovor. Čak i da to znači da misli opet graditi nuklearni arsenal - a ne znači - za tako nešto bile bi potrebne godine i sredstva koja relativno siromašna Ukrajina naprosto nema. 

Nema NATO-ovih raketnih sustava u Ukrajini, u Rumunjskoj je defenzivni sustav

Putin isto tako uporno tvrdi da je NATO taj koji ugrožava Rusiju i postavlja projektile i slično opasno oružje na "trijem naše kuće", kako je rekao u prosincu, a u studenom spekulirao o postavljanju balističkog raketnog sustava NATO-a u Ukrajinu i upozorio da će u tom slučaju "vrijeme leta do Moskve biti sedam do deset minuta, a pet minuta u slučaju postavljanja hipersoničnog oružja".

Kako piše Deutsche Welle, istina je da takvi raketni sustavi teoretski mogu nositi i bojeve glave i u kratkom vremenu dosegnuti Rusiju. No Rusija je odbila ponudu NATO-a da sama u sklopu kontrole naoružanja provjerava jesu li zaista instalirane bojeve glave na ovaj proturaketni sustav.

Istina je i da je NATO počeo slati postrojbe u svoje istočne članice: Litvu, Latviju, Estoniju i Poljsku. No to je učinjeno tek dvije godine nakon što je Putin 2014. okupirao i anektirao Krim. Osim toga, ove međunarodne postrojbe, u sklopu misije pojačane prednje prisutnosti, zajedno broje oko 5000 vojnika, tako da je tvrdnja da se radi o prijetnji Rusiji koja pod oružjem drži oko 850.000 vojnika prilično neozbiljna.

(Polu)istina: Rusiji je bilo obećano da se NATO nikad neće širiti na istok

Još u pregovorima koje je Rusija, očito s figom u džepu, vodila s NATO-om i SAD-om, njen glavni zahtjev bilo je pravno obvezujuće jamstvo NATO-a da neće dozvoliti Ukrajini i Gruziji da postanu njegove članice.

Glavni argument Putina i njegovih dužnosnika pritom je teza da je Sovjetski Savez, prije ujedinjenja zapadne i istočne Njemačke 1990. godine i nakon toga, od europskih i američkih čelnika dobio obećanje da se NATO neće širiti na istok. 

"Ni jednog inča na istok", obećao je američki državni tajnik James Baker Mihailu Gorbačovu na sastanku 9. veljače 1990. Putin je, pozivajući se na ovo obećanje, optužio Zapad za prevaru Rusije još u svom čuvenom govoru na Sigurnosnoj konferenciji u Münchenu 2007.

Dan nakon što je Baker dao obećanje Gorbačovu, i tadašnji zapadnonjemački kancelar Helmut Kohl rekao je Gorbačovu da "naravno da NATO ne bi mogao proširiti svoj teritorij na sadašnji teritorij DDR-a (Istočne Njemačke)".

Obećanje je ponovio i tadašnji glavni tajnik NATO-a Manfred Wörner u govoru 17. svibnja 1990. kada je rekao da "činjenica da smo spremni ne slati NATO-ove snage izvan njemačkog teritorija daje Sovjetskom Savezu čvrsto jamstvo sigurnosti", što je Putin citirao u svom govoru u Münchenu.

Putin: Besramno ste nas prevarili

"Besramno ste nas prevarili", poručio je Putin nedavno Zapadu, ne krijući svoju ogorčenost što su ga, po njegovom uvjerenju, i Zapad i Ukrajina izdali. 

 No dva detalja u ovoj priči su ključna.

Prvo, takvo usmeno obećanje nikad nije formalizirano u pravnim dokumentima i ugovorima, uglavnom zato što je tadašnji predsjednik George Bush stariji smatrao da su Baker i Kohl otišli predaleko. Baker je priznao da se "malo zaletio na skijama" u pregovorima s Gorbačovom. Drugi je detalj što nije potpuno jasno jesu li Baker i Kohl pritom mislili isključivo na razmještanje NATO-ovih snaga na teritorij bivše Istočne Njemačke ili na širenje NATO-a općenito. 

U svakom slučaju, konačni sporazum koji su Rusija i Zapad potpisali u rujnu 1990. odnosio se samo na Njemačku. Na kraju je dogovoreno da će stranim vojnim snagama NATO-a samo njemačka vlada moći dozvoliti da prijeđu staru granicu između zapadne i istočne Njemačke, što je navedeno u potpisanom dodatku sporazumu. 

U svojim memoarima, Gorbačov je opisao ta uvjeravanja kao trenutak koji je otvorio put kompromisu prema Njemačkoj. A u intervjuu 2014., odgovarajući na pitanje o obećanju Zapada da se NATO neće širiti na istok, dao je znakovit odgovor. 

Gorbačov: Nismo raspravljali o širenju NATO-a, nego o NATO-u u istočnoj Njemačkoj

"Tema ‘širenja NATO-a’ uopće se nije raspravljala, a nije se ni postavljala tih godina. … Razgovaralo se o još jednom pitanju koje smo pokrenuli: osigurati da vojne strukture NATO-a ne napreduju i da dodatne oružane snage ne budu raspoređene na teritoriju tadašnjeg DDR-a nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke. Bakerova izjava je data u tom kontekstu... Sve što se moglo i trebalo učiniti da se ta politička obveza učvrsti, učinjeno je. I ispunjeno", rekao je Gorbačov.

No je li to cijela istina?

Gorbačov je isto tako, kako piše Der Spiegel, drugom prilikom rekao da su mu Kohl i Amerikanci zaista obećali da se NATO "neće pomaknuti jedan centimetar istočno". 

I sovjetski ministar obrane, maršal Dmitrij Jazov, upitao je u ožujku 1991. britanskog premijera Johna Majora o interesu istočne Europe za pridruživanje NATO-u.

Major ga je, prema dnevnicima britanskog veleposlanika u Moskvi Rodrica Braithwaitea, uvjeravao da se "ništa od toga nikada neće dogoditi". To se obećanje, očito, ispostavilo kao lažno, ali vrijedi još jednom naglasiti da se radilo o neformalnom, usmenom obećanju lidera jedne članice NATO-a, ne same organizacije.  

Neki zapadni dužnosnici ipak tvrde da je Zapad zaista obećao SSSR-u da se NATO neće širiti, odnosno primicati njegovim granicama - Roland Dumas, tadašnji francuski ministar vanjskih poslova, kao i James Matlock, tadašnji američki veleposlanik u Moskvi, iako Baker negira da je dao takvo obećanje. 

SAD, UK i Njemačka zaista uvjeravali Gorbačova da se NATO neće širiti?

Ali dokumenti iz tog razdoblja, uključujući memorandume i transkripte razgovora, pokazuju da su SAD, Velika Britanija i Njemačka zaista signalizirali Kremlju da buduće članstvo zemalja tadašnjeg Varšavskog pakta poput Poljske, Mađarske i Češke u NATO-u ne dolazi u obzir. A to se, s obzirom na to da su te i druge istočnoeuropske zemlje u međuvremenu ušle u NATO, zaista može tumačiti kao prevara. 

Rusija se nakon toga, piše Guardian, uporno žalila na "izdaju" od strane Zapada. Jeljcin je tako 1993., lobirajući da se samu Rusiju primi u NATO, pisao američkom predsjedniku Billu Clintonu tvrdeći da svako daljnje širenje NATO-a na istok krši duh sporazuma iz 1990. godine.

Njemačko ministarstvo vanjskih poslova na to je odgovorilo State Departmentu da je Jeljcinova pritužba formalno pogrešna, ali da se može razumjeti "zašto je Jeljcin mislio da se NATO obvezao da se neće širiti izvan svojih granica iz 1990. godine". Clinton je pak 1994. uvjeravao Jeljcina da, iako bi se NATO mogao "s vremenom proširiti", ne misli postavljati nikakve "rokove ni zahtjeve".

Genscher predložio da NATO obeća da se neće širiti na istok 

Dapače, njemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher predložio je da NATO objavi formalno priopćenje kako bi primirio Moskvu i odvratio je od eventualne vojne intervencije u Njemačkoj, poput one u Čehoslovačkoj 1968. ili Mađarskoj 1956. 

"Što god da se dogodi s Varšavskim paktom, neće biti širenja teritorija NATO-a na istok i bliže granicama Sovjetskog Saveza", glasio je Genscherov prijedlog izjave koja, doduše, nikad nije objavljena. No Genscher je zato u veljači 1990., prema dokumentima iz tog vremena, Kremlju poručio: "Za nas je izvjesno da se NATO neće širiti na istok. I to vrijedi općenito."

Baker je također ponudio "željezna jamstva da se jurisdikcija ili snage NATO-a neće kretati prema istoku". Kada je Gorbačov rekao da je proširenje NATO-a "neprihvatljivo", Baker je, piše Der Spiegel, odgovorio: "Slažemo se s tim."

Jeljcin je u kolovozu 1993. u razgovorima s poljskim predsjednikom Lechom Wałęsom, doduše, priznao pravo Poljske da se pridruži NATO-u, što je iznenadilo sve. Jeljcinova Rusija i formalno je prihvatila takvu mogućnost potpisivanjem Osnivačkog akta o međusobnih odnosima, suradnji i sigurnosti s NATO-om 1997., ali se požalio da to čini samo zato što ga je Zapad na to prisilio.

Od raspada SSSR-a NATO-u se pridružilo 14 zemalja, uključujući Hrvatsku

>> Rusija je nuklearna velesila. NATO joj nije stvarna prijetnja, s ili bez Ukrajine

Kad je ranije iste godine Jeljcin zatražio od Clintona "džentlmenski dogovor" o neširenju NATO-a, Clinton mu je odgovorio: "Ne mogu preuzimati obveze u ime NATO-a i neću biti u poziciji da stavim veto na proširenje NATO-a u odnosu na bilo koju zemlju, a još manje da to učinim vama ili bilo kome drugome... NATO djeluje konsenzusom."

NATO se prvi put nakon raspada SSSR-a proširio 1999. godine, kad su u savez primljene Češka, Mađarska i Poljska. Otada do danas u savez je primljeno još 11 istočnoeuropskih zemalja, uključujući Hrvatsku 2009. Posljednja je bila Sjeverna Makedonija 2020.

Sve su to, ako je to potrebno isticati, bile zemlje koje su samostalno željele ući u savez koji će ih štititi, među ostalim, upravo od Rusije i njenih neoimperijalnih ambicija. Nitko ih nije "gurnuo" u NATO protiv njihove volje, samo da napakosti Rusiji. 

Renomirani američki politolog John Mearsheimer, predstavnik škole "realizma" u teoriji međunarodnih odnosa (nasuprot "liberalizmu"), u nedavnom je intervjuu za New Yorker ponovio da je korijen ovog sukoba u summitu NATO-a u Bukureštu 2008., kada je NATO objavio da će bivše članice SSSR-a Ukrajina i Gruzija jednog dana postati članice NATO-a. Putin, koji je bio na tom summitu, osudio je taj potez pred okupljenima kao "izravnu prijetnju" ruskoj nacionalnoj sigurnosti, a zbog njegovog otpora te zemlje nisu ušle u NATO-ov akcijski plan za članstvo - do danas.

Ali ovo poluobećanje NATO-a Ukrajini ostala je otvorena rana za Putina koji je opsjednut dugom zajedničkom poviješću dviju nacija i njihovim razdvajanjem na koje gleda kao na duboku povijesnu nepravdu i urotu neprijatelja Rusije.

Njegove frustracije, strahovi i fiksacije, naravno, nisu nikakvo opravdanje za agresiju koju je pokrenuo protiv Ukrajine. Ne bi bile čak ni da je Ukrajina u međuvremenu postala kandidat za članstvo u NATO-u ili da je išta bliže tom članstvu nego što je bila 2008. godine - a nije, ni centimetra bliže.