OVIH dana puno se govori o propalom Imunološkom zavodu, a naročito u kontekstu aktualne borbe protiv koronavirusa.

Tu temu su, među ostalima, aktualizirali hrvatski znanstvenik Ivan Đikić i ravnateljica Zarazne bolnice Alemka Markotić koji oboje smatraju da bi Imunološki zavod danas, ali i generalno, mogao biti važan za Hrvatsku.

>>Đikić: Da imamo Imunološki mogli bismo napraviti i cjepivo za covid-19

Đikić: Stručnjaci su pogođeni činjenicom da smo uništili Imunološki

"Vjerujem da su mnogi znanstvenici, stručnjaci, ali i šira javnost pogođeni ne samo činjenicom da smo gotovo potpuno ugasili i uništili Imunološki zavod u Hrvatskoj nego još više načinom na koji je to napravljeno: potpunom nebrigom i čak ponekad aktivnim radom na urušavanju takve institucije", izjavio je tako Đikić, upozorivši da za to postoji očigledna politička odgovornost na svim razinama.

Markotić: Godinama se puštalo da ta institucija propada

Markotić smatra da je Imunološki zavod naša strateška institucija koja bi, da nije uništena, u tijeku ove pandemije mogla imati važnu funkciju.

„Oni nisu proizvodili dijagnostičke testove, već cjepivo. To ne znači da uz neke promjene ne bi mogli proizvoditi i neke dijagnostičke testove. Dapače, nama bi trebala reforma Imunološkog zavoda. Godinama se puštalo da ta institucija propada. Otišli su i ljudi. Trebat će puno energije da se izgrade postrojenja“, kazala je Alemka Markotić.

Što je (bio) Imunološki zavod?

Podsjetimo ukratko, Imunološki zavod bio je zdravstvena, istraživačka i obrazovna ustanova u Zagrebu, jedna od dvije takve u bivšoj Jugoslaviji. Povijest mu počinje još 1893. godine, kada je osnovan Kraljevski zemaljski zavod za proizvodnju animalnog cjepiva protiv boginja. Od 1956. djeluje kao Serovakcionalni zavod, a naziv Imunološki dobiva 1961.

U doba bivše Jugoslavije proizvodio je ponajviše virusna, ali i bakterijska cjepiva i krvne pripravke za cijelu zemlju. Neke njegove proizvode vrhunskim je ocijenila čak i Svjetska zdravstvena organizacija (WHO).

Malo tko zna o Imunološkom kao naš sugovornik, akademik Vlatko Silobrčić

Koliko bi nam uistinu danas mogao koristiti Imunološki, za što i uz koju cijenu te zašto je propao, odlučili smo porazgovarati s vjerojatno najrelevantnijom osobom u zemlji, s akademikom Vlatkom Silobrčićem, koji je bio na njegovom čelu u vrijeme kada je trebalo donijeti ključne odluke o njegovoj sudbini. I, naravno, djelovati u skladu s njima.

Silobrčić se slaže s našim stručnjacima da je glavni razlog propasti Zavoda to što se godinama, pa i desetljećima u njega nije dovoljno ulagalo. No ističe da su u njegovo vrijeme također na djelu bile određene okolnosti koje mu najblaže rečeno nisu išle na ruku.  

„Na nesreću, istodobno su zahtjevi u proizvodnji u tom području, cjepiva krvnih derivata i sl., postajali sve stroži“, kaže akademik.

"Propust države koji traje do danas"

"Kod nas je uz sve zahtjevnije ulaganje izostalo čak i ono nužno, normalno ulaganje za održavanje pogona. Kada se Zavod pretvorio u dioničko društvo, država je imala šansu odlučiti hoće li to biti javna institucija, dakle državna jer je s vremenom imala sve više vlasničkog udjela, a tada je uz tu odluku trebalo ići i ulaganje - ili će Zavod poslovati kao privatna, odnosno komercijalna ustanova koja će onda kredite tražiti negdje drugdje. Međutim, u moje vrijeme na čelu Zavoda, u pet godina od 1992. do 1997,. od države nije stigla baš nikakva jasna odluka o tome. Takav propust države nastavio se i dalje i traje do danas", tumači Silobrčić koji je, među ostalim, stručnjak za transplantacijsku imunologiju.

Smatra da su sve vlasti zanemarivale Zavod iako osobno može svjedočiti za razdoblje prve HDZ-ove vlasti, kada mu je on bio na čelu. Jedna od ključnih odluka koju je tražio bila je ona o vlasništvu nad Zavodom.

"Od države sam tražio odluku, bilo kakvu. Nisam ju dobio"

"Poslao sam preko 90 pisama koja imam u arhivi i nikada ni na jedno nisam dobio suvisao odgovor. Ja sam kao jednu od mogućnosti predlagao model u kojem bi država zadržala paket od 25% plus jednu dionicu kako bi mogla biti sigurna da će se u Imunološkom zavodu, među ostalim, uvijek raditi i one stvari koje su od državnog interesa. Od države sam tražio odluku koja nije morala biti ista takva, već bilo kakva, no nisam je dobio, nikakvu", kaže.

Kada se raspravlja o smislu investiranja u Imunološki, jedno od neizbježnih pitanja koja se nameću je zašto je uopće bilo važno hoće li on biti u privatnom ili državnom vlasništvu. Ako je imao dobre prihode, mogao se razvijati neovisno o strukturi vlasništva.

Koje je svjetske potencijale imao Imunološki?

Silobrčić kaže da je Zavod imao određeni potencijal, da je proizvodio neke kvalitetne proizvode koji su imali svoje mjesto na svjetskom tržištu i bili konkurentni. Međutim, iako je Zavod zarađivao i nije bio gubitaš, njegovi prihodi nisu bili dovoljni da bi sam iz njih izdvajao za ulaganja u razvoj i opremu koji su postajali sve zahtjevniji; zarada je bila dostatna samo za održavanje pogona i eventualno koje poboljšanje.

„Imunološki je tada izvozio oko 30% svojih glavnih proizvoda. Njegov glavni problem bilo je to što je bilo teško proizvoditi onoliko koliko se tražilo. Uz tu proizvodnju trebalo se također prilagoditi sve većim zahtjevima u svijetu. Dakle, mi smo trebali biti jedan od svjetskih proizvođača, a ne neki lokalni proizvođač koji će proizvode raditi po nekim svojim prostorijama i po svojim zahtjevima. Od stvari koje smo izvozili važan proizvod bila su cjepiva, posebno cjepiva protiv ospica, rubele i parotitisa. Imali smo jedno od najboljih cjepiva protiv ospica za soj Edmonston-Zagreb. Brojne države kupile su licencu za to cjepivo od nas s time da smo mi još uvijek ostali njihovi vlasnici. Ta virusna cjepiva bila su naš najvažniji proizvod, no proizvodila su se i neka bakterijska. Uz to, bilo je i konjskih seruma protiv nekih toksina, bilo je seruma protiv zmijskih otrova i sl.", govori nam Silobrčić.

"Bilo je sedam relevantnih svjetskih proizvoda koje smo mogli prodavati"

"Također smo radili krvne preparate koji su uvijek bili osjetljivo i važno područje. Tu je naša prednost bila to što je krv hrvatskih davatelja bila iznimno dobra budući da je vrlo malo ljudi bilo zaraženo HIV-om. Ideja je bila da se od hrvatske krvi dobiju svi potrebni krvni derivati. Trebali smo samo naći partnera koji će nam garantirati da će krvnu plazmu koju mu damo na preradu vratiti kao krvne pripravke. Imali smo dovoljno davatelja za naše potrebe, oko 20.000 litara plazme. Neko vrijeme smo je i sami prerađivali, međutim naši pogoni su s vremenom zaostajali za onim što se u svijetu događalo tako da više nismo imali prikladne prerađivačke kapacitete. Dakle, bilo je ukupno nekih sedam relevantnih svjetskih proizvoda koje smo mogli prodavati“, pojasnio je.

No, ističe, ulaganja u nove pogone u tadašnjim uvjetima nisu se mogla ostvariti iz zarade Zavoda. Ona je 1990-ih iznosila najviše oko 10% glavnice, odnosno ukupne procijenjene vrijednosti Zavoda. Glavnica je tada bila oko 20 milijuna njemačkih maraka, što znači da je maksimalna godišnja zarada iznosila oko dva milijuna maraka.

„S tim novcem mi smo mogli samo održavati ono što smo imali i eventualno malo poboljšati uvjete. Zavod je bio profitabilan. U vrijeme kada sam ja bio direktor, nikada nije bio u crvenom, a bilo je to ratno vrijeme. No nije bio dovoljno profitabilan da sam ulaže u svoje vlastite pogone. Zato je bilo bitno odrediti vlasništvo. Da smo se odlučili da budemo na tržištu, novac se mogao tražiti na tržištu. Da je vlasnik bio privatnik, on bi odlučio kako do novca i za što. No, da je država odlučila biti vlasnik, onda bi ona morala tražiti novac na tržištu. Pritom treba imati na umu da su u vrijeme kada se to događalo krediti koje je Zavod mogao dobiti, zbog ratnog vremena, imali neprihvatljivo visoke kamate“, podsjetio je.

Teret Imunološkom bili su i neki neprofitabilni segmenti, no Silobrčić smatra da se to moglo urediti da se cijeli Zavod restrukturirao ovisno o tome tko bi vodio glavnu riječ. Naime, cijelo vrijeme bilo je upitno tko će odrediti kako će se Zavod dalje razvijati nakon što je postao dioničko društvo.

Kako bi Imunološki danas funkcionirao u svijetu farmacijskih divova?

Drugo pitanje o kojem se govori, ali ne dovoljno, kada se polemizira o propasti Imunološkog zavoda jest je li uopće postojala šansa da se uz skupe kredite financira neka proizvodnja koja bi dugoročno bila održiva u oštroj svjetskoj konkurenciji? Naime, u posljednje vrijeme u svijetu se broj kompanija koje masovno proizvode cjepiva smanjio na četiri velike - Merck, Pfizer, Sanofi i GlaxoSmithKline.

Stručnjaci smatraju da je problem u tome što su cjepiva vrlo složena za razvoj i još složenija za masovnu proizvodnju jer su proizvodi biološke, a ne kemijske prirode. Istovremeno, ona ne mogu biti jako skupa, a ljudima se u najboljem slučaju daju samo nekoliko puta tijekom života za razliku od nekih lijekova za kronične bolesti, poput lijekova za tlak ili antidepresiva koje milijarde ljudi uzimaju desetljećima, svakodnevno, čak i po više puta dnevno. To sve pak znači da cjepiva teško mogu biti visoko profitabilna ako se ne proizvode masovno.

Silobrčić smatra da se dio problema mogao riješiti kroz razne suradnje na svjetskoj razini.

"Primjerice, ja sam imao neke ugovore na temelju kojih smo mogli graditi tvornice u Ukrajini ili u Južnoj Koreji. Imali smo i mogućnost da krvne pripravke odrađujemo u Austriji u kojoj je kapacitet njihovih kotlova bio takav da se moglo garantirati da će se iz njihovih prerađevina dobiti točno ono što smo im dali u hrvatskoj plazmi. Kada već govorimo o suradnjama i licencama, jedan institut u Indiji danas proizvodi cjepivo po našoj licenci koju je, nažalost, moj prethodnik prodao za samo 20-ak tisuća dolara. Ja sam pokušao nešto izvući iz toga i nešto sam uspio, no međunarodni ugovori ne mogu se lako raskidati i mijenjati", ističe sa žaljenjem akademik.

"Imali smo ne samo nejasan, nego čak neprijateljski stav države prema Zavodu"

Dio javnosti pita se također treba li Hrvatska uopće imati Zavod koji će sam raditi neke zahtjevne proizvode, u čemu je teško biti konkurentan, ili bi bilo bolje da ima uglavnom istraživačku funkciju. Bi li za malenu zemlju poput naše bila bolja opcija da ulaže vlastitu pamet, a da u proizvodnju ulazi kroz razna udruživanja?

„Postojala je mogućnost za udruživanje između Imunološkog koji je imao dobra virusna cjepiva i Behringwerkea u Njemačkoj koji je imao sjajna bakterijska cjepiva. No takav dogovor zahtijevao je da direktor Imunološkog to s nekim dogovori i realizira. To se nije moglo napraviti jer smo imali ne samo nejasan već čak neprijateljski stav države prema Zavodu. Primjerice, imali smo tužbu koju je protiv privatizacije Imunološkog, tri godine nakon što je bio pretvoren u dioničko društvo, pokrenuo Andrija Hebrang“, požalio se Silobrčić.

Nekima je blokada Imunološkog mogla biti u interesu

Naš akademik kaže da ne zna je li netko namjerno blokirao Imunološki zbog nekih interesa. No nagađa da ih je moglo biti.

„Mogu samo pretpostavljati da u krugovima u kojima su se donosile odluke nije nitko uspijevao prevladati. Među stranama koje su tu mogle imati osobne interese niti jedna nije htjela popustiti, a istovremeno očito nije bila premoćna u odlučivanju. Znam samo da je postojao interes jednog od naših poznatih odvjetnika za naše zemljište u Brezju gdje smo držali životinje. Ono je navodno trebalo poslužiti za izgradnju Ikeinog centra“, tumači Silobrčić.

Koji bi strateški značaj Imunološkog mogao biti danas?

Mnogi danas govore o Imunološkom kao o instituciji od strateškog značaja za Hrvatsku, no rijetko se čuju uvjerljivi argumenti i tumačenja zašto bi to bio i kako.

Odgovori su bili nešto jasniji u vrijeme Jugoslavije. U bivšoj državi postojala su dva instituta. Jedan je bio u Beogradu, a drugi u Zagrebu. Imunološki je dijelio tržište s Institutom u Beogradu s time da je prvi više proizvodio virusna cjepiva, a drugi bakterijska.

„To je bilo tako prije 30 godina. Trenutno ne znam kakva je situacija u tom području. No, Imunološki je bio zamišljen i funkcionirao je kao ustanova koja je istovremeno bila i zdravstvena, i znanstvena i obrazovna. U okviru Zavoda postojala je istraživačka jedinica koja je u svjetskim okvirima sasvim pristojno funkcionirala. Održavala se i nastava izvan Zavoda, a kao zdravstvena ustanova pokazala se proizvodnjom nekih važnih proizvoda. Mi smo čak i neke testove radili jedini u Jugoslaviji i nudili smo ih klinikama koje su ih trebale. Mislim da bi bilo dobro da svaka institucija koja bi se bavila takvim poslovima funkcionira u ta tri vida“, uvjeren je naš sugovornik koji je kao imunolog sudjelovao u prvoj uspješnoj transplantaciji organa u Hrvatskoj.

"Nema isplativosti u tome da Imunološki radi cjepiva samo za hrvatske potrebe"

A može li i koji biti strateški značaj takvog zavoda za zemlju?

„To bi trebalo ovisiti o kvaliteti onoga što Zavod radi u kontekstu svjetske kvalitete. Naime, ako takva institucija ima svjetsku kvalitetu u nečem što radi, prije ili kasnije, netko će je prepoznati kao suradnika ili će je pokušati kupiti, odnosno neprijateljski preuzeti. Sve ovisi o tome što prodaješ i što radiš na globalnom tržištu. Nema nikakve isplativosti u tome da se u Imunološkom rade cjepiva samo za hrvatske potrebe. To cjepivo moralo bi imati i druga tržišta jer je naša populacija premala da bi se isplatila ulaganja koja su enormna i svakim danom postaju sve veća i veća“, kaže akademik.

Mnogo novca, nove zgrade, na novoj lokaciji i novi ljudi

Mnogo se govori o tome što bi trebalo i što bi imalo smisla napraviti u slučaju da se odluči ponovno pokretati Imunološki. Silobrčić smatra da je potrebno mnogo više nego što se javnosti predstavlja.

„To ću ilustrirati jednim događajem. Od kada je Hrvatska postala neovisna, stvari su u Zavodu cijelo vrijeme išle nizbrdo. Ja sam se javio na razgovor u Ministarstvo gospodarstva kada je ministar bio Ivan Vrdoljak. Javio sam se tajniku Ministarstva i rekao mu da bih s njim razgovarao i da bih mu pokušao objasniti što bi sve trebalo napraviti da se Imunološki sačuva i eventualno obnovi. Tajnik je za cijelo vrijeme razgovora pisao i ispisao nekoliko stranica. Rekao sam mu sve što mu je trebalo i koje ljude može zvati, od kojih može dobiti relevantne informacije kako bi mogao sastaviti tim ljudi koji su trebali u mjesec dana iznjedriti neki program za obnovu i unapređenje Zavoda itd. On je to sve lijepo zapisao i vjerojatno nakon toga bacio u smeće jer me nakon tog razgovora nitko više nikada nije zvao. Ja sam predlagao da se okupe neki stručnjaci koji su u to vrijeme još radili. Oni su sada već praktički svi u mirovini. Predlagao sam da im se da zadatak da u nekom određenom kratkom vremenu napišu program o tome treba li Hrvatska imunološki zavod, a ako treba, što treba i kako to postići. Ništa od toga nije se ostvarilo jer očito nikome nije bilo u interesu. Ne razumijem zašto, ali očito nije“, priča nam Silobrčić.

Imunološki bi sada, ističe, trebao nove zgrade, novu opremu i nove ljude.

„Nove zgrade jer je njegova sadašnja lokacija loša za takvu vrstu proizvodnje. On se nalazi usred grada, u zgradama od kojih mnoge nisu u njegovu vlasništvu. To bi trebalo izmjestiti negdje drugdje, trebalo bi izgraditi nove pogone, kupiti novu opremu. U međuvremenu, dok se rade projekti, programi i nabavlja oprema, trebalo bi osposobiti 50-ak mladih ljudi koji bi trebali otići u svijet izučiti zanat“, kaže.

"Za pokretanje Imunološkog trealo bi do par stotina milijuna eura"

Logično, postavlja se pitanje ima li to uopće smisla.

„To bi trebao procijeniti netko u razgovoru s politikom. Ako politici nije stalo, trebalo bi vidjeti postoji li neki privatni interes. Već dvije godine raspravlja se o stotinjak milijuna kuna koje je Grad Zagreb spreman uložiti u Imunološki, a to je ništa. Za njegovo pokretanje, po mojoj gruboj procjeni trebalo bi nekoliko stotina milijuna eura.“

Silobrčić tvrdi da su na slične probleme i na slične zaključke došli i drugi ljudi koji su na čelo Imunološkog postavljeni nakon njega.

„Oni su svi pokušavali nešto napraviti. Ne mogu reći je li to bilo razumno ili nije. No mogu zaključiti da nitko nije uspio napraviti ništa suvislo da se Zavod ne ugasi kao što se po meni sada praktički ugasio. Također nitko nije uspio Zavodu osigurati neku bolju poziciju za obnovu. Koliko znam neke od njih, znam da su pokušavali napraviti programe za obnovu, a ipak od toga nije bilo ništa.“

Što bi Zavod mogao danas raditi?

Na čemu bi Zavod trebao temeljiti svoje postojanje danas kada je vrlo teško biti konkurentan? Silobrčić kaže da ne zna, da bi to danas ponovno trebalo ozbiljno procijeniti na temelju aktualnih okolnosti.

„Ja u ovom trenutku nemam potpun uvid u tome što se u Imunološkom trenutno događa. Na temelju ranijih uvida u situaciju, znam da je imao u vlasništvu neka cjepiva i istraživački dio koji je trenutno prebačen na Sveučilište u Zagrebu. Imao je i cjepiva i krvne derivate što bi država mogla smatrati strateški važnim, uz obnovu proizvodnje još nekih protuotrova; to bi moglo biti temelj za neku proizvodnju. No to bi trebali selektivno odabrati ljudi koji dobro znaju što znači svaka odluka o tome. Ako kažete da imate interes za proizvodnju cjepiva koja biste plasirali na nekom području, onda morate znati što to sve znači, što vam treba da to sve možete napraviti. Ne kažem da u Imunološkom nema stvari koje se ne bi mogle spasiti na neki način, no to podrazumijeva dobro poznavanje stvari. Politika se u to ne bi trebala miješati, ona može to prihvatiti ili ne prihvatiti, ali ne može političke potrebe gurati kroz taj projekt“, rezolutan je akademik.

Kakvu je ulogu u priči o Imunološkom imao Vilibor Sinčić?

U priči o Zavodu zanimljivo je da je prije par godina svojevrsnu istragu o njegovoj propasti predvodio ni manje ni više nego Vilibor Sinčić, saborski zastupnik Živog zida poznat po antiznanstvenim stavovima o cijepljenju, pa čak i po parcijalnom cijepljenju vlastite djece.

>>Šef Živog zida parcijalno cijepi djecu. Što to uopće znači?

Silobrčić smatra da je Sinčić na zasjedanju sabora na kojem se diskutiralo o mogućem plagijatu bivšeg ministra Pave Barišića, vjerojatno u suglasju s HDZ-om, želio obraniti Barišića, a njega istovremeno ocrniti jer je on tu bio u dvostrukoj ulozi.

„Jedna moja uloga bila je da sam bio predsjednik odbora za etiku koji je utvrdio da je Barišić prekršio etička načela, a druga je bila kao svojevremenog čelnog čovjeka Imunološkog. On me je tada u saboru nazvao grobarom Imunološkog zavoda i nacionalnim izdajnikom. Ja sam ga zbog toga tužio sudu za klevetu. On je u tu svrhu ocrnjivanja organizirao saborsko povjerenstvo koje je mjesecima radilo da bi zaključilo kako nitko nije kriv i da su svi krivi. Usput mogu reći i to da je ta sjednica sabora bila svjetski kuriozitet. Naime, je li netko plagijator u akademskoj zajednici ili ne, odlučivali su saborski zastupnici dizanjem ruku“, zaključio je s ironijom Silobrčić.

Želite li momentalno primiti obavijest o svakom objavljenom članku vezanom uz koronavirus instalirajte Index.me aplikaciju i pretplatite se besplatno na tag: koronavirus

Index.me aplikaciju za android besplatno možete preuzeti na ovom linku, dok iPhone aplikaciju možete preuzeti ovdje.