OTKAKO je Donald Trump preuzeo dužnost predsjednika SAD-a, svijet svjedoči brzim i dubokim promjenama u međunarodnoj politici. Njegov mandat započeo je ambicioznim obećanjima brzog rješavanja velikih sukoba - prvenstveno rata u Ukrajini i krize u Gazi. Trump se pozicionirao kao figura koja ne samo da rješava sukobe, već i gradi temelje za novi "pravedan" svjetski poredak.

Stara pravila više ne vrijede

U praksi to znači da stara pravila međunarodne politike više ne vrijede u punom opsegu. Nova pravila pišu se unilateralno, silom i ekonomskim pritiscima. Iako je Rusija neosporno prekršila međunarodno pravo invazijom na Ukrajinu - što se tada često nazivalo prekretnicom u globalnoj politici - sama Rusija nije aktivno demontirala ili napuštala međunarodne institucije. Naprotiv, nastojala je zadržati svoje mjesto i utjecaj gdje god je to bilo moguće.

S druge strane, SAD su u samo godinu i pol Trumpova mandata praktički obezvrijedile ključne globalne institucije. Najuočljiviji primjer je pokretanje Vijeća za mir kao alternative UN-u kao platforme na kojoj SAD imaju odlučujuću ulogu, a članstvo se može "kupiti". Ova inicijativa jasno pokazuje pokušaj preuzimanja kontrole nad rješavanjem globalnih sukoba.

Unipolarnost

Mnogi zagovornici realpolitike i simpatizeri Kissingera i Mearsheimera vidjeli su u Trumpu osobu koja će vratiti ravnotežu sila i poštovanje interesa velikih država. Međutim, to se nije dogodilo. Iako Trumpova politika ima korijene u realpolitici - fokus na moći i nacionalnim interesima - on ne uvažava interese velikih sila poput Kine, Rusije ili Indije, već ih pokušava poništiti ili podrediti.

Dobar primjer je "unaprijeđena" Monroeova doktrina, koju se u medijima već naziva "Donroe" doktrina. Originalna doktrina bila je regionalno ograničena: SAD su proglasile Zapadnu hemisferu svojom zonom utjecaja te su implicitno uvažavale interese drugih velikih sila i nisu se miješale u njihove poslove. Danas je ta doktrina proširena: Zapadna hemisfera ostaje američka zona (Venezuela, Kolumbija, Meksiko, pa čak i Kanada i Grenland), ali se SAD aktivno upliću i izvan nje - najvidljivije u napadu na Iran.

Trump ne gradi zone utjecaja velikih sila kao stabilan sustav ravnoteže. On pokušava promijeniti svjetski poredak jer je multipolarnost, potaknuta otvorenim tržištima i slobodnom trgovinom, već počela nagrizati američku superiornost. Kina sustiže SAD u tehnologiji, Europa je prešla u financijski kapitalizam i strateški je ovisna o Kini i SAD-u, a problemi Zapada rješavali su se desetljećima tiskanjem novca, za što ne treba biti ekonomski stručnjak kako bi se shvatilo da nije dugoročno održivo.

Vladavina sile

Zato je Trump ponovno uveo vladavinu sile, eliminirajući temeljne komponente poslijeratnog poretka: slobodnu trgovinu i poštovanje suvereniteta. Vidljivo je da Washington više ne traži demokratizaciju Venezuele ili Irana, već samo onakvu vlast koja neće biti neprijateljski nastrojena prema SAD-u. Sve češće nameće nejednake trgovinske sporazume - čak i saveznicima - što podsjeća na kolonijalne prakse s početka 20. stoljeća.

U kontekstu realpolitike, podjela zona utjecaja prihvatljiva je samo kao prijelazno razdoblje do ponovne uspostave neupitne američke dominacije. To se najbolje vidi u politici prema EU-u: jedinstvena i jaka Europa nepotrebna je Washingtonu, jer bi mogla igrati vlastitu igru. Zato se EU treba oslabiti, a istovremeno zadržati kao održavatelj američke ekonomske moći kroz nejednake sporazume i povećane vojne troškove. 

Slično, iako Trump javno biranim riječima govori o Putinu, potezi poput carina na Indiju, blokade Kube ili prijetnji Grenlandu pokazuju da će Rusiji biti prihvatljiva samo uloga kojoj će Washington "udarati takt" - posebice ako se uspije odvojiti od Kine.

Slabi otpor 

Trenutno prema ovoj politici nema snažnog koordiniranog otpora. Europa reagira selektivno - glasno kada se ugrožava Grenland ili Kanada, ali suzdržano kada je riječ o Venezueli ili Iranu. Rusija je vezana za Ukrajinu i nema kapaciteta za ozbiljnije djelovanje izvan svojih granica. Kina se drži svojih principa - fokus na ekonomiji, energetici i diplomaciji - izbjegavajući izravne vojne sukobe.

Je li time otvoren put SAD-u prema novom/starom hegemonu svijeta? U određenoj mjeri da, jer nema jakog otpora. Međutim, ne do kraja. Svako novo uvlačenje u rat može izazvati unutarnja previranja. Osim toga, za razliku od Hladnog rata, kada je Washington poticao razvoj Japana, Južne Koreje i Zapadne Njemačke kako bi se suprotstavio SSSR-u, sada to nije moguće. Nova Kina ili nova EU predstavljali bi prijetnju ovoj doktrini.

Najveća opasnost

S druge strane, najveća opasnost za ovu politiku leži u jačanju veza između EU-a i Kine. Nekoliko pogrešnih poteza moglo bi dovesti do toga da Europa pokrene stratešku suradnju s Pekingom. Što se Europe tiče, zasad se čini da ključni akteri u Europi čekaju da se situacija promijeni s povratkom demokrata na vlast. No, ukoliko se ova politika pokaže uspješnom, teško je vjerovati da će se kurs američkog vanjskopolitičkog "tankera" oštro okrenuti.

Ako se ovo ipak ne pokaže uspješnim, alternativa je vraćanje međunarodnim institucijama i multilateralizmu. Druga alternativa je eskalacija u širi sukob, što uz sve napetosti treba pod svaku cijenu izbjeći.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala