SEDMI mjesec u godini u bivšoj Jugoslaviji bio je period "srpanjskih vatri", vrijeme kada su se po republikama obilježavali dani ustanka protiv fašističkog okupatora. Tih mjesec dana predstavljali su period u kojem je jedna komplicirana zajednica, s teškim nasljeđem i krvavim sukobima iz prošlosti, pokušavala (i desetljećima uspijevala) pronaći dodirne točke, u ovom slučaju povezanost u antifašističkoj borbi za slobodu.

Posljednjih nekoliko godina skoro identičan period, od 11. srpnja do 5. kolovoza, na čijem početku je Srebrenica, a na kraju Oluja, u Srbiji se pretvara u svojevrstan ljetni festival bola i netrpeljivosti; bermudski trougao Srba, Hrvata i Bošnjaka u kojem se mora pridaviti svaka nada u normalan prijateljski život.

Dok Bošnjaci obilježavaju Srebrenicu, Srbi odbacuju kvalifikaciju genocida i permanentno umanjuju opseg bošnjačke tragedije. Dok Hrvati slave Oluju kao najvažniji simbol pobjede u Domovinskom ratu, Srbi je obilježavaju kao najveću tragediju "nedoklanog naroda", nakon Jasenovca.

Suštinska laž ljetnih kampanja

Kako bi opravdali intenzitet potpaljivanja srpanjsko-kolovoških vatri, politički mutivode objašnjavaju da "valja nadoknaditi to što su se tragedije srpskog naroda tijekom 20. stoljeća u Jugoslaviji - prešućivale". Ono što ovu suštinsku laž - koja je osnovna teza ljetnih kampanja - neće propustiti, jest okolnost da još uvijek ima onih koji se mnogih stvari jasno sjećaju i mogu posvjedočiti da su stvari bile potpuno drugačije.

Najekstremniji suprotan primjer, brojka od sedam stotina tisuća žrtava Jasenovca, gdje su najveće žrtve upravo Srbi, nije potekla iz famoznog Memoranduma SANU već iz udžbenika za osnovnoškolske i sve druge obrazovne uzraste u Titovoj Jugoslaviji. Viši kustos Muzeja žrtava genocida u Beogradu Dragan Cvetković je u intervjuu za Blic 2012. ustvrdio da ova nacionalna institucija ima podatke o oko 88 tisuća žrtava jasenovačkih logora, a da projekcije mogu ići najdalje od 122 do 130 tisuća žrtava.

Deset godina kasnije, prošle jeseni, vladika pakračko-slavonski Jovan Ćulibrk samo je potvrdio projektirane brojke jasenovačkih žrtava. Zanimljivo je da srpski nacionalisti, koji po pravilu Titovo jugoslavensko nasljeđe s prezirom odbacuju, prihvaćaju jedino maksimalističke cifre iz Titovih udžbenika. Ne samo da sam pripadao generacijama koje su učile iz tih udžbenika nego sam dva puta, 1974. i 1976., prvi put iz Novog Sada, a potom i iz Sarajeva, školski organizirano posjetio jasenovački memorijal. Također, tih godina kada nije bilo više od dva, tri TV programa, u kino se išlo dva puta tjedno, stotinjak puta godišnje.

Kakva je razlika u odnosu prema zločinima tada i danas? Suštinska

Na početku svake projekcije pogledali bismo obavezan Filmski žurnal u trajanju od pet do deset minuta. Tu su, pored ostalog, bili i traileri o posjetima druga Tita nesvrstanim zemljama, sažeci s partijskih kongresa... Također, sjećam se da je skoro svaki peti žurnal ponavljao kratki dokumentarni film o Jasenovcu, s najjezivijim prizorima.

Pa kakva je razlika u odnosu prema zločinima tada i danas? Suštinska. Danas se, kao i devedesetih, vlastite žrtve bagateliziraju i zloupotrebljavaju u dnevno političke svrhe, radi stjecanja jeftinih političkih poena i ostvarenja kratkoročnih političkih ciljeva. Može se reći da je ovaj pristup i otvorio proces raspada Jugoslavije. Otkopavanje starih, pokazalo se, najkraći je put u zakopavanje novih. Grobnica, naravno.

Ovoga ljeta, u pauzama između oluja koje se pišu malim slovom, svjedočimo da potisnuti i skriveni osjećaj krivnje, po poznatom psihološkom mehanizmu, uvijek nađe oduška i odvede do novih, čudovišnih perverzija kao posljedice odbacivanja i ignoriranja vlastitih nedjela. Kako drugačije tumačiti ideju "genijalnog" Mileta Dodika da se godišnjica hrvatske Oluje obilježi u drugoj državi, i to ni manje ni više nego u gradu Prijedoru?!

Pokušavajući da zatomi i umanji težinu Srebrenice, uz pomoć analitičara u medijima koji su bjesomučno ponavljali da je "Oluja najveći genocid na europskom tlu poslije 1945.", naš Mile svekoliku Srbadiju, sa svekolikim Predsjednikom i Patrijarhom, vraća na mjesto masovnog zločina nad Bošnjacima u Prijedoru, nehotično ili namjerno (!?!?) nas podsjećajući na preko tri tisuće civilnih žrtava i logore za prijedorske Bošnjake i Hrvate: Omarsku, Trnopolje i Keraterm.  

Od krvnika do žrtve

Gledao sam 4. kolovoza prijedorski skup gdje je glavni narativ bilo stradanje srpskih kolona na Petrovačkoj cesti. Sve to usred grada u kojem su 31. svibnja 1992. lokalne srpske vlasti objavile proglas u kojem stoji da "... građani muslimanske i hrvatske nacionalnosti moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosit će teške posljedice..."

Može li i sam dragi Bog oprostiti ljudima koji, na nekoliko stotina metara ili par desetina kilometara od jezivih logora za druge, govore o svom nesumnjivom stradanju u susjednoj državi, prešućujući pritom da su se okupili na mjestu gdje su njihovi sunarodnjaci 1992. budućim žrtvama naređivali da nose trake oko ruke koje, eto za utjehu, nisu bile žute? Sve ovo je stalo u 25 dana srpnja i kolovoza u kojima je "zipovana" drama devedesetih, trailer o izgubljenim ratovima u kojem glavni junak zatvara krug - od krvnika na početku do žrtve na kraju priče.

Simbolično kažnjavanje Putinovog čovjeka od najvećeg povjerenja u Srbiji

Užarena i olujna ljetna dinamika smjestila je u istih 25 dana i sankcije koje je predstavnicima "srpskog sveta", s obje strane Drine, uveo SAD. Prvi na listi se našao šef sigurnosne agencije (BIA) Aleksandar Vulin. Iako su kao razlozi za uvođenje sankcija navedeni sudjelovanje u međunarodnom organiziranom kriminalu i ilegalnim operacijama s narkoticima, potpuno je jasno da se radi o simboličnom kažnjavanju Putinovog čovjeka od najvećeg povjerenja u Srbiji.

Nije slučajno ni što su sankcije obznanjene 11. srpnja, na dan obilježavanja srebreničke tragedije. Dva u jedan. Sankcije rukovodstvu Republike Srpske, poslije sankcija Dodiku, bile su sasvim očekivane. Nije to njih iznenadilo, navikli su oni. Prije 30 godina sankcije im je uvela i Srbijica. Nekada Milošević Karadžiću, Krajišniku i Plavšićki, danas Biden Cvijanovićki, Stevandiću i Viškoviću.

Da to nisu jedine dodirne točke srpske i američke politike, tijekom istog ljetnog perioda pokušao nam je na svojim televizijama dočarati izviđač i prethodnica svakog režima, vlasnik Pinka i flote dronova Željko Mitrović, zvani Žeks. Za početak akcije stavljanja "obloga", nakon sankcija, vješto je izabrao 28. srpnja, dan kada se prije 105 godina na Bijeloj kući u Washingtonu zavijorila srpska zastava.

Šok za srpsku patriotsku javnost i šetajuću opoziciju

Tom gestom su predsjednik Wilson i američki narod odali priznanje srpskoj vojsci za herojsko držanje u Velikom ratu. Žeks se u koloni američkih oldtajmera, ukrašenih američkim i srpskim zastavama i nasmijanim Pinkovim zečicama, provozao glavnim beogradskim ulicama. Odmah nakon toga na njegovim TV frekvencijama krenuo je spot čiji sadržaj i danas zbunjuje domaću, ali i međunarodnu javnost.

Pored američkog ambasadora Hilla, Žeksa i proameričkih političkih analitičara koji su ujedinjeno promovirali Srbiju na Zapadu, citat srpskog ambasadora u SAD-u Marka Đurića zaintrigirao je pažljive promatrače, pogotovo jer se radi o čovjeku od najvišeg Vučićevog povjerenja. Iza parole "Srbija je spremna" slijedi Đurićev citat u kojem doslovce stoji: "Srbija je jasno odlučila da se u potpunosti integrira u euroatlantsku zajednicu" !?

Prvi put od 2012. i dolaska Vučića jedan visoki funkcioner vlasti otvoreno poziva na euroatlantske integracije, dakle i opredjeljenje Srbije za NATO. Koliko su srpska patriotska javnost i šetajuća opozicija ostali zatečeni ovom izjavom, govori muk u javnosti, izostanak bilo kakve reakcije. Inače, pogotovo kada su antizapadni srpski patrioti u pitanju, hrabra gromoglasna šutnja jest najčešći oblik suprotstavljanja gospodaru Vučiću.

Životni projekt Vučića

Pošto je ambasadoru Đuriću glava još na ramenu, bit će da Vučić itekako računa s izdašnom zapadnom političkom i financijskom podrškom za njegov životni projekt koji je promovirao čim se vratio iz Prijedora.

Radi se o četverogodišnjem infrastrukturnom "new dealu" teškom 12 milijardi eura koji bi trebao biti zaokružen i okrunjen međunarodnom svjetskom izložbom EXPO 2027. Zanimljivo je da se 2027. okončava i Vučićev drugi predsjednički mandat, treba osigurati gorivo za nastavak političke karijere.

Vučić nije krio da se ovdje radi o najvažnijem trenutku njegove političke karijere, a megalomanski projekt treba biti kruna desetljetnog pregovaranja. Govoreći o financijskoj konstrukciji od 12 milijardi eura, koju neće biti lako zatvoriti, Vučić je otvoreno priopćio da računa s velikom, presudnom podrškom fondova EU i banaka jer se EXPO 2027., kako je istaknuo, održava na europskom tlu.

To će, naravno, morati imati visoku političku cijenu pa se otvoreno postavlja pitanje je li tako jasna i eksplicitna izjava ambasadora Đurića tek prvi znak da je Predsjednik spreman da je plati? Živi bili pa vidjeli, ne bi bilo prvi put da srpska politika vozi lijevom trakom, daje desni žmigavac, a nastavlja se kretati ravno. 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala