Srbija kupuje oružje od Kine. Nejasno je protiv koga želi ratovati
KADA sam sredinom rujna prošle godine pročitao u njemačkoj štampi da se Srbija ubrzano naoružava te da se sprema za novi rat, ostao sam donekle zatečen viješću.
Protiv koga će "balkanski tigar", kako svoju zemlju voli nazvati njen predsjednik, sada ratovati? Izuzev BiH i Kosova, svi susjedi Srbije su punopravne članice najjačeg vojnog saveza u povijesti čovječanstva i svi su zaštićeni člankom 5 Sjevernoatlantskog ugovora. Znači, napad na jednu državu bio bi tretiran kao napad na cijeli NATO savez.
Slikovito rečeno, to bi značilo da, recimo, ako Srbija želi napasti Bugarsku, jer je to nekad bila povijesna srpska zemlja, ili Sjevernu Makedoniju, jer joj ne odgovara što Makedonci imaju autokefalnu pravoslavnu crkvu, onda bi izvršila agresiju i na Sjedinjene Države i Kanadu. Nisam sto posto siguran, ali čini mi se kao prevelik zalogaj i za "moćnu" srpsku armadu.
Budući da se u BiH i na Kosovu u operativnom smislu već nalaze pripadnici NATO snaga, moja zbunjenost bila je još i veća. Čemu služi nabava 20 tisuća iranskih dronova tipa Shahed 136 na kojoj su njemački mediji zasnovali tezu o Srbiji kao remetilačkom faktoru u regiji Zapadnog Balkana? A onda je, naravno, došao demanti. Navodna kupovina iranskih dronova objavljena je prvotno na X-nalogu Teror Alarma, stranici koja sama za sebe kaže da je vodeći svjetski portal u produkciji "vijesti i pogleda generiranih umjetnom inteligencijom".
Kakvo olakšanje. Neće biti novog rata na Balkanu. U svom priopćenju to je potvrdila i veleposlanica Srbije u Berlinu: "Ne, Srbija se ne sprema za rat, već za budućnost." Logično. Ipak, veleposlanica nastavlja u ne baš istom stilu: "Srbija brine o svojoj sigurnosti i osuvremenjuje vojsku, kao i mnoge druge europske zemlje, ali isključivo u obrambene svrhe." Dobro, veleposlanica je u pravu. I drugi se naoružavaju, a kad je u obrambene svrhe, onda je skoro kao uvježbavanje gorske službe spašavanja ili vatrogasne jedinice.
I sve bi bilo u redu da nije došao listopad, kada je Hamas brutalno napao Izrael. Zbog svireposti napada i okrutnosti odmazde nakon njega mnoga su druga značajna događanja iz političko-sigurnosnih domena međunarodnih odnosa u tom periodu prošla ispod radara zainteresirane javnosti. Jedan od njih je i kreiranje uvjeta za realno naoružavanje "balkanskog tigra", ovog puta bez uplitanja elemenata umjetne inteligencije.
Sporazum o slobodnoj trgovini između Srbije i Kine
Dakle, u listopadu prošle godine parlament Srbije je na dnevnom redu imao glasanje o usvajanju pravnog akta s elementom inozemnosti. Riječ je o postignutom bilateralnom trgovinskom sporazumu s Kinom, koji je razrađen na, zamislite, ni manje ni više nego 850 stranica teksta. Njemački mediji ovog puta nisu reagirali promptno, kao, uostalom, ni regionalni. Kako sam gore već spomenuo, za taj propust glavni je krivac bio rat u Gazi.
Tek nakon što su odredbe Sporazuma o slobodnoj trgovini (FTA) između Srbije i Kine, unatoč nezainteresiranosti medija, uspjele nekako probiti put do javnosti, pojedini promatrači i EU birokrati su se dosjetili da se iza trgovine bakrom ili poljoprivrednim proizvodima ipak krije nešto sasvim drugo.
Trgovina oružjem
Pregovori dvije strane su se, zaista, ticali gospodarske suradnje, odnosno mogućnosti uspostavljanja trgovine u odnosu na širok opseg proizvoda i usluga, od upravljanja otpadnim vodama do trgovine metalima kao što je bakar, odnosno velikim brojem poljoprivrednih proizvoda za koje su se pregovarači dogovorili da će ih obostrano uvoziti ili izvoziti, ovisno o potrebama. Predviđeno je i da će se carinske tarife za ove proizvode smanjivati svake godine sljedećih 15 godina.
Iako su visoki srpski dužnosnici tijekom pregovora i nakon njih konstantno inzistirali na tome da je sporazum s Kinom zapravo velika prilika za Srbiju, kojom se može utjecati na pospješivanje i povećanje gospodarskog rasta, stječe se dojam da je ipak sve to bila fasada za mnogo značajnije dogovore koji su se željeli postići s kineskim partnerima. Naravno, riječ je o kupovini kineskog oružja, aspektu pregovora koji su srpski pregovarači pokušali zatajiti, minimizirati ili uopće ne spominjati.
Jer zašto ljutiti "partnere" iz Europe i preko Atlantika ako se ne mora? Ionako su do grla bili zauzeti masakrima u Izraelu i Gazi, pod stresom zbog donošenja teških odluka. Zbog čega ne iskoristiti priliku, zamaskirati kupovinu oružja ako je to u današnjem svijetu uopće moguće i čekati pogodan trenutak da se nekoga napadne. Ali koga? Opet to pitanje koje svo vrijeme visi u zraku. Zašto je regiji pod nadzorom NATO saveznika potrebno bilo kakvo dodatno naoružavanje i tko bi s kime na Balkanu uopće mogao ratovati kada su operativne jedinice zapadne vojne alijanse prisutne i spremne reagirati u bilo koje vrijeme na bilo kojem konfliktnom pedlju regije?
Vučić ipak želi kinesko oružje
Bez obzira na sve gore navedeno, najznačajniji dio FTA sporazuma između Srbije i Kine ipak se tiče naoružanja. Srbija bi trebala, prema dogovoru dvije strane, svake godine dobivati sve veće popuste ako bude kupovala kineske rakete, bombe, torpeda, tenkove i druge "obrambene" proizvode koji se navode u parafiranim dokumentima. Što se srpskih uvoznih carina tiče, one će se u narednom desetogodišnjem periodu smanjivati za 2.5 posto po godini. S obzirom na činjenicu da sada srpske carine za uvoz artiljerijskog oružja, među koje spadaju topovi, haubice, minobacači, lanseri raketa i bacači plamena, iznose 25 posto, to bi značilo da će Srbija u navedenom periodu ukinuti carine na uvoz ovih proizvoda iz Narodne Republike Kine.
Iskreno rečeno, planovi srpskih vojnih vlasti ili, preciznije, predsjednika Vučića, bez čijeg se znanja u Srbiji ne može donijeti ni jedna važnija odluka, o vojnoj suradnji s Kinom i kupnji njenog oružja ne datiraju od listopada ili studenog prošle godine. Ti su se planovi skicirali prvi put još 2019. godine. Od tada je kandidatkinja za članstvo u Europskoj uniji primila od Kine isporuke borbenih dronova i sustava protuzračne obrane FK-3 koji zračne ciljeve mogu uništiti na daljini i do 100 kilometara. Zauzvrat je Srbija organizirala zajedničke vježbe srpskih i kineskih specijalnih snaga sigurnosti na vojnim poligonima pored Smedereva, grada koji se nalazi nekih sat vremena vožnje od glavnog grada Beograda.
Na ovaj način koncipiran spomenuti Sporazum o slobodnoj trgovini (FTA) vjerojatno će etablirati dugoročnu stratešku suradnju Srbije i Kine, a "balkanskog tigra" postupno, ali neizbježno dodatno udaljavati od europskih partnera. Prije svega zato što je političko-sigurnosnim planerima u EU i NATO-u jako dobro poznata činjenica, koja i nije neka osobita tajna, da su sve kineske obrambene tvrtke u izravnoj vezi s Komunističkom partijom Kine i vojnim krilom te stranke, Narodnom oslobodilačkom vojskom (PLA).
Kineske tvrtke su već pod sankcijama Zapada
Upravo iz gore navedenog razloga određene kineske tvrtke koje već posluju ili će poslovati u Srbiji nalaze se pod sankcijama Sjedinjenih Država i drugih zapadnih zemalja. Sankcije su krenule s tri tvrtke za koje Amerikanci tvrde da su uključene u nedozvoljene "aktivnosti širenja raketne tehnologije". Blokiran im je pristup američkim tržištima, a rigorozno se kažnjava i svako prosljeđivanje tehnologije nekoj od njih, bilo od američkog ili inozemnog partnera, ako se predmetna tehnologija može iskoristiti za izradu oružja. Dakle, sankcije se odnose na China Aerospace Science and Technology Corp., China Aerospace Science and Industry Corp. i Poly Technologies Inc. te njihove podružnice.
Kao primjer za gore navedeno može poslužiti korporacija Poly Group. Korporacija je u pregovorima sa Srbijom o etabliranju sporazuma koji se odnosi na zajedničko ulaganje u vezi razvoja raketnih sustava s mogućnošću noćnog promatranja ciljeva te protuterorističke opreme. Sumnjiči se za isporuku oružja Iranu, Sjevernoj Koreji i Siriji te se nalazi pod zapadnim sankcijama.
Ništa bolja situacija nije ni s civilnim tvrtkama koje imaju slojevite i razgranate veze s Narodnom oslobodilačkom vojskom (PLA), a žele prodrijeti na srpsko tržište. Jedna takva tvrtka, China Machinery Engineering Corporation (CMEC), prošle je godine sklopila ugovor sa Srbijom o upravljanju otpadnim vodama u Beogradu. CMEC je bio uključen u trgovinu oružjem s režimima i entitetima u područjima sukoba ili zemljama u ratu i sankcionirao ga je SAD. Konkretno, riječ je o tvrtki koja je bila sankcionirana zbog proliferacije kemijskog i biološkog oružja (CBW).
Kritike Sjedinjenih Država i Europske unije
Produbljivanje veza Srbije s Kinom kritizirali su i Sjedinjene Države i Europska unija. Rezolucija Europskog parlamenta upozorila je da uspostavljanje "neke vrste dublje suradnje Srbije s Kinom pokreće pitanja o strateškom smjeru zemlje i koči njen gospodarski i politički razvoj". Međutim, do sada službeni Beograd ili, bolje reći, predsjednik Vučić nije pokazivao nikakve znakove zauzimanja opreznijeg pristupa prema Kini, odnosno prihvaćanja sugestija iz Washingtona i Bruxellesa. Naprotiv. U svojim je javnim istupima srpski predsjednik prkosno govorio o neutralnom stavu svog "balkanskog tigra", koji želi zadržati dobre odnose i s Istokom i sa Zapadom.
Kada je u pitanju Istok, bilo da je riječ o Kini, Rusiji ili nekom sljedećem velikom, geopolitičkom igraču, iz te perspektive on će uvijek imati, bez obzira na ono što govori Vučić, istu političko-sigurnosno-ekonomsku agendu, a to je traženje pukotine na Zapadu kroz koju će provući sondu vlastitog utjecaja i kroz nju pokušati proširiti interesnu sferu što je više moguće. Zapad to, naravno, zna i ekspanziju će tolerirati do trenutka kada procijeni da se u njegovo dvorište infiltrira strano tijelo koje može prouzročiti štetu. Je li to strano tijelo ekvivalentno upravljanju otpadnim vodama, izgradnji autocesta i mostova ili trgovini poljoprivrednim proizvodima i bakrom? Moguće da nije. Ali upliv oružja je posve druga priča. Pogotovo ako se ne zna razlog i cilj njegove nabave.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati