NAJEZDA potkornjaka, koji su u zadnjih par godina na Marjanu napali i savladali oko 20.000 stabala, nije neka nova hrvatska pojava, a neće ni lako nestati, već se može očekivati da će se s klimatskim promjenama problemi samo pogoršavati, osobito ako im se ne pristupi dovoljno ozbiljno i u skladu s pravilima struke, upozorava naš znanstvenik prof. dr. sc. Boris Hrašovec iz Zavoda za zaštitu šuma Šumarskog fakulteta u Zagrebu.

Hrašovec je inače još prije 10-ak godina upozoravao da potkornjake na Marjanu treba pomno pratiti. Smatra da je sada ondje stanje poprilično kaotično, što ga zabrinjava.

„U medijima se govori o građevinskom lobiju kojem je navodno u interesu da šuma na Marjanu propadne kako bi se on pretvorio u građevinsku zonu. Situaciju dodatno kompliciraju ekološki aktivisti koji imaju različite ideje o tome kako rješavati stvari, a najmanje se čuje struka“, kaže Hrašovec pa dodaje:

„Kada bi se stvarno poštovala pravila struke, problem bi se još uvijek mogao riješiti, no prateći medijske informacije o tijeku zbivanja u ovih posljednjih mjesec, dva, nisam baš previše optimističan!“

Od našeg sugovornika pokušali smo doznati koji su ključni problemi u borbi s potkornjacima, što su oni, kakve su nam perspektive i što nam donosi budućnost.

Potkornjaci su tu odavno

Pisanih novinskih svjedočanstava o potkornjacima i njihovim napadima na naše šume ima još iz sredine prošlog stoljeća. Primjerice, jedno značajnije sušenje obične smreke (Picea abies) zbog napada potkornjaka zabilježeno je 1955. u Lomskoj dulibi na Sjevernom Velebitu. Invazija je bila potaknuta oštećenjima na drveću uzrokovanim jakim vjetrovima i šumskim požarima 1940-ih, a uzrokovala je sušenje smreke na površini od oko 600 hektara. (snimka gore).

Jednu od većih novijih epidemija potaknuo je ledolom u Gorskom kotaru 2014. Tada su pod teretom leda pucale grane i rušila se stabla na prostoru Hrvatske i Slovenije. Velika količina drvne mase pogodne za razvoj potkornjaka nije mogla biti dovoljno brzo sanirana pa je došlo do njihova prenamnoženja.

Primorsko-goranski župan Zlatko Komadina 2016. proglasio je elementarnu nepogodu za Gorski kotar zbog, kako je rekao za medije, „opasnosti izumiranja smreka zbog najezde nametnika potkornjaka te nečinjenja nadležnih službi“. Pritom je naglasio da je jedan od ključnih problema to što „Hrvatske šume“, nacionalni parkovi i privatni vlasnici šuma, uglavnom stariji ljudi, nemaju dovoljno sredstava ni tehničkih i fizičkih mogućnosti za suprotstavljanje najezdi.

Boris Hrašovec

Što je novo i posebno u slučaju Marjana?

U recentnom slučaju najezde potkornjaka na Marjanu, koji, kao što je utvrdio Hrašovec, zapravo i nije tako recentan, ipak ima nekoliko čimbenika koji ga čine posebnim.

Prije svega bitna je činjenica da je to omiljeni park i zaštitni znak Splita. On je također i turistička atrakcija i zaštićena park-šuma. Stoga se sušenje raskošnih stabala katastrofalnih razmjera sada prvi put događa pred očima stanovnika jednog velikog hrvatskog grada.

Osim toga, prema tvrdnjama naših znanstvenika, u posljednjim godinama prvi put se suočavamo s prenamnoženjima mediteranskog potkornjaka koji dominantno napada upravo alepski bor karakterističan za veliki dio naše južne obale, našeg važnog turističkog odredišta. Do nedavno ove su se drame uglavnom odvijale na običnoj smreki, a u manjoj mjeri na jeli i borovima, po šumama Gorskog kotara i Like, pred očima značajno malobrojnijih izletnika, planinara i, naravno, šumara.

Hrašovec kaže da je prvi put, radeći na procjeni zdravstvenog stanja Park-šume Marjan zajedno sa svojim kolegom, šumarskim fitopatologom prof. dr. sc. Dankom Diminićem, u studiji iz 2008. upozorio da potkornjake borova na Marjanu treba pozorno pratiti.

„U slučaju eventualnoga gomilanja fiziološki oštećene drvne mase (opsežne vjetroizvale ili požar), moglo bi doći do opasnijeg prenamnoženja ovih fizioloških štetnika te bi bilo potrebno poduzeti ciljane kurativne mjere (odvoz napadnutog materijala i polaganje lovnih debala za zaustavljanje napada). U svakom slučaju, potrebno je ovu skupinu kukaca 'držati na oku', a što je moguće na više načina, od kojih je najjednostavniji registriranje pojave i količine godišnjih sušaca na području park-šume.“

Smatra da su se potkornjaci mogli na vrijeme prepoznati i na vrijeme zaustaviti uobičajenim mjerama kao što je rušenje napadnutih stabala još zelenih krošanja, njihovo otkoravanje i odvoženje.

„Bitka s potkornjacima dobiva se kada su im populacije male i slabe. Kad jednom narastu iznad praga otpornosti čak i razmjerno vitalne šume, kao što se to desilo na Marjanu, potrebno je uložiti neusporedivo više napora i sredstava da ih se stavi pod kontrolu, a uspjeh nije zagarantiran“, rekao je.

Klimatske promjene

Pitali smo Hrašoveca koji su ključni uzroci najezda potkornjaka u Hrvatskoj

On kaže da problema ima više. Jedni od svakako najvažnijih su klimatska njihanja, odnosno učestali ekstremi, ali i trend općeg zatopljenja.

S klimatskim promjenama epidemije potkornjaka postaju sve intenzivnije jer njima, kao tzv. sekundarnim (drugotnim) nametnicima, koji trebaju oslabljena stabla za uspješan napad, odgovaraju baš sve posljedice globalnog zatopljenja koje kod drveća uzrokuju stres - od suša i blagih zima, preko požara i lomova grana u olujama, do izvala potpuno zdravih stabala pod teretom mokrog snijega, leda i orkanskog vjetra.

Rezultat više od dva desetljeća pedantnog feromonskog praćenja populacije smrekovih potkornjaka u Gorskom kotaru i sjeverozapadnom dijelu hrvatskih Dinarida zorno ukazuje na nagli porast njihova broja na početku ovog stoljeća, koji se prilično dobro podudara s pojavama neuobičajeno vrelih i suhih proljeća, ljeta i blagih zima te vrlo jasno s posljedicama ledoloma iz 2014. (grafikon dolje)

Konačno, zatopljenje potkornjacima također omogućuje da lakše prežive zime te da u godini imaju više ciklusa razmnožavanja pa tako mogu realizirati dvije, tri ili više generacija godišnje, a u slučaju mediteranskog potkornjaka (Orthotomicus erosus) na području Izraela spominje se mogućnost čak sedam generacija.

Važno je naglasiti da su se potkornjaci u nekim dijelovima svijeta, osobito u SAD-u, toliko raširili i postali uzrokom toliko masovnog uništenja šuma da one posljednjih godina postaju izvorima CO2, umjesto njihovim odvodima.  

Tendencija stvaranja monokultura

Nažalost, klimatske promjene nisu naš jedini problem. Na vegetacijski i klimatski raznolikom teritoriju Hrvatske pretpostavlja se da se može naći oko 120 vrsta potkornjaka. Najveći broj njih nije uopće štetan, no mali broj je biološki agresivan. Posebno agresivni su smrekov pisar (Ips typographus), šesterozubi smrekov potkornjak (Pityogenes chalcographus) i u novije vrijeme, čini se, mediteranski potkornjak (Orthotomicus erosus) koji je glavni uzročnik sušenja borova na Marjanu, a prema novijim spoznajama i na Korčuli, Pašmanu, Braču te u Zadru i Biogradu.

Jedan od čimbenika koji pogoduju širenju agresivnih potkornjaka nepobitno je i činjenica da se udjeli nekih četinjača, osobito smreke, ali i bora, na određenim područjima umjetnim uzgojem višestruko povećavaju tako da u nekim krajevima gotovo postaju monokulture.  

„Smreka, kao ekološki plastična i razmjerno brzorastuća vrsta, odavna je komercijalno atraktivna, uzgaja se na područjima i u udjelu kakvom od prirode ne bi rasla. Taj je scenarij prekomjernog širenja smreke u većini europskih država izražen neusporedivo više nego u Hrvatskoj, što uključuje susjednu Sloveniju, BiH, Italiju i Austriju. U Sloveniji se, primjerice, procjenjuje da bi smreka prirodno zauzimala tek oko 8% površina pod šumama umjesto sadašnjih 30%“, rekao je Hrašovec za Index.

Slično vrijedi i za alepski bor koji je kod nas raširen u Dalmaciji, a koji je trenutno na udaru mediteranskog potkornjaka karakterističnog za mediteranske zemlje od Izraela, preko Španjolske, Francuske i Italije do Hrvatske, Grčke i Turske.

Napadnut alepski bor

Napuštanje dobre, stoljetne prakse gospodarenja europskim četinjačama

Hrašovec kaže da umjereno povećavanje udjela neke korisne vrste drveća samo po sebi nije problem sve dok se ne zaredaju prirodne nepogode kao što su suše, poplave i općenito klimatski ekstremi, te dok je gospodarenje šumama dobro, a mjere zaštite pedantno implementirane. Tu dolazimo do još jednog ključnog problema.

Naime, na prelasku s 20. u 21. stoljeće, u svim europskim zemljama, pa tako i Hrvatskoj, došlo je do napuštanja važnih mjera šumske higijene koje su do tada bile nezaobilazni dio dobre šumarske prakse.

„Kako u redovnoj sječi četinjača, tako i prilikom sanacije dijelova šume koje su napali potkornjaci, obavezno je bilo otkoravanje svih trupaca, spaljivanje ili kemijsko tretiranje kore s trupaca četinjača koje su već napali potkornjaci, a sve u cilju otklanjanja i najmanje mogućnosti porasta njihove populacije. Otkoravanje je napušteno najvjerojatnije radi zahtjevnosti, odnosno troška, baš kao i praksa polaganja lovnih stabala za sakupljanje potkornjaka. Prskanje posječene oblovine insekticidima reducirano je na minimum zbog sve restriktivnije legislative, a promptno izvlačenje trupaca četinjača s korom prepunih potkornjaka spremnih za novo ubušivanje usporeno je često zastojima u prodaji na šumskim stovarištima“.

Hrašovec u akciji na Sjevernom Velebitu

Osnivanje novih nacionalnih parkova i zaštićenih područja

Još jedan od ključnih problema predstavlja nedefinirana strategija upravljanja zaštićenim područjima – parkovima prirode, i osobito nacionalnim parkovima. Naime, pod utjecajem novog vala zaštite prirode posljednjih godina i u Hrvatskoj su rasle šumske površine pod različitim kategorijama zaštite – nacionalni parkovi, parkovi prirode, područja ekološke mreže Natura 2000, koja obuhvaća 36,73% kopnenog teritorija i sl. Neka od tih zaštićenih područja osnovana su političkim odlukama u dijelovima hrvatskih Dinarida u kojima se šumarilo i gospodarilo još od polovice 18. stoljeća.

„Kao i u drugim novijim primjerima zaštite šumskih područja u Hrvatskoj, temelj za pokretanje ovih pravnih postupaka bila je sačuvana, bioraznovrsna, prirodna i vrijedna šuma, kojom je do jučer gospodarila i upravljala hrvatska šumarska struka“, ističe Hrašovec.

„Uprave nacionalnih parkova s pravom inzistiraju na tome da se sve na područjima pod njihovom zaštitom odvija i regulira prirodnim procesima. U tom smislu dopuštaju da se populacije potkornjaka nesmetano razvijaju i napadaju drveće bez ljudske intervencije. Međutim, nacionalni parkovi i svi ostali objekti zaštićene prirode najčešće nisu fizički odvojeni od okolnih šuma, a često nisu ni definirani najoptimalnije položenim granicama. Zbog toga se događa da se potkornjaci iz parkova šire u okolne šume i obratno. Kod definiranja granica parkova bilo bi od velike pomoći da se nastojalo urediti ih tako da slijede neke prirodne, vegetacijske granice koje mogu predstavljati barijere za širenje potkornjaka. Također, kao što je to već uvedeno u programe upravljanja nekih europskih nacionalnih parkova, primjerice u Nationalpark Bayerischer Wald, trebalo bi poraditi na definiranju prijelaznih zona koje bi s obje strane granice, do nekoliko stotina metara u dubinu oba teritorija, definirale jednaki način upravljanja, odnosno gospodarenja. Što se problema potkornjaka tiče, to bi značilo da bi i šumovlasnici izvan granica parka i djelatnici parka morali provoditi iste mjere prevencije i suzbijanja potkornjaka kako bi se spriječilo njihovo prebacivanje iz jednog područja u drugo“, objasnio je.

Hrašovec je istaknuo kako je apsurdno da se u tumačenju u zakonu ističe da se određena područja pretvaraju u zaštićene nacionalne parkove i izuzimaju iz gospodarenja zbog njihove iznimne biološke vrijednosti.

„Takva su područja do tada najčešće bila pod nekim režimom gospodarenja. To znači da ih gospodarenje nije osiromašilo, već naprotiv. Možda najkontradiktorniji dio koncepta zaštite koji vrijeđa inteligenciju je tzv. pasivna zaštita! Nikad i nigdje nisam naišao ni na kakav odgovor na jednostavno pitanje: kakav će biti odgovor resora zaštite prirode kada se na granici parka, nacionalnog parka ili parka prirode pojavi neka invazivna alohtona životinja - kukac, biljka, ptica, patogena gljiva i sl.? Hoće li i tada vrijediti koncept - neka priroda odradi svoje?“, pita Hrašovec.

Problem nestručnosti i neznanja

Konačno, kao još jedan od problema, stručnjaci ističu to što se u poslove šumarske struke često miješaju razni i sve brojniji aktivisti i udruge građana koji mogu imati i najbolje namjere, ali su gotovo u pravilu potpuno nestručni. Taj problem može se riješiti jedino kvalitetnom edukacijom i poštivanjem struke.

„Neki aktivisti dići će uzbunu zato što rušite drveće koje je još uvijek zelenih krošanja, dapače, strastveno će se zauzimati za život vidljivo zelene smreke ili bora, koji su, zapravo, već praktički mrtvi, samo to neobučenom oku nije vidljivo. Drvo je već gusto naseljeno potkornjacima koji se ondje razvijaju hraneći se u najosjetljivijem dijelu provodnog sustava nekog bora, smreke ili kojeg već stabla, neposredno ispod kore. Postoje točno određeni vanjski simptomi po kojima obučeni šumari prepoznaju ovakva stabla. Kada se stablo vidljivo osuši i odumre, kad kora počne otpadati s debla i kada ga svaki šetač, planinar namjernik lako uočava, prekasno je za smisleno djelovanje. Potkornjaci su ga već odavno napustili pa uklanjanje takvih mrtvaca više nema veze sa zaustavljanjem najezde potkornjaka. Stoga se, nažalost, širenje potkornjaka može spriječiti jedino tako da se s Marjana pravovremeno ruše i uklanjaju zaražena stabla koja su još uvijek zelena, a ne ona potpuno sasušena“, protumačio je Hrašovec.

„Žalosti me i deprimira to što posljednjih 20-ak godina svjedočim sve slabijoj operativnosti šumarske struke, administrativno-birokratskoj stezi koja zaustavlja, onemogućuje, izmiče i udaljava školovane i obrazovane šumarske kadrove od toga da rade ono za što su se školovali“, dodao je.

Izlazne rupe na kori mrtvog bora

Što nam sprema budućnost?

Zbog klimatskih promjena, odnosno zbog porasta prosječnih temperatura, mediteranski potkornjak, kao autohtoni i tipični kukac Sredozemlja, širi se sve više prema sjeveru. Do sada je već zabilježen u zemljama srednje Europe kao što su Slovenija, Austrija i Poljska, a postoje dokumentirani nalazi čak i u Finskoj, Norveškoj i Velikoj Britaniji. Osim toga, zbog intenziviranja interkontinentalnog protoka roba već je postao opasan uvezeni štetnik četinjača u Sjevernoj, Srednjoj i Južnoj Americi te u Africi.

Zbog svega navedenog, za očekivati je da će se intenzivnije javljati i činiti štete i u Hrvatskoj. Osobito ako će se problem zanemarivati sve dok ne ugrozi neki gradski park kao što je to slučaj s Marjanom.

Potkornjaci su općenito dobri letači i mogu preletjeti i više kilometara, pa se lako šire prostorom ukoliko ih u tome ne ometa neka fizička barijera (more, planinski lanci, neprimjerena klima i sl.). No ipak, uobičajena udaljenost aktivnog leta i domet prostornog širenja jedinki koje napuštaju stablo u kojem su se razvile uglavnom ne uspijeva ugroziti područja udaljena više od nekoliko stotina metara.

„U slučaju Marjana, usprkos svim otegotnim okolnostima - zakašnjelih aktivnih mjera zaustavljanja prenamnoženja, pogodnost je u tome što se radi o poluotoku i razmjerno maloj šumskoj površini koja je opkoljena morem i odvojena od potencijalnih drugih izvora napada. Da je primjerice riječ o slično uznapredovalom prenamnoženju na nekom drugom dijelu naše obale, ili na većoj površini obrasloj alepskim borom, poput Mljeta, bio bih realan pesimist. Ovako, bude li se konačno dopustilo obučenim izvođačima radova da krenu u akciju, zaustavljanje bujanja populacije sigurno je moguće“, poručio je Hrašovec.

“I ostali krajevi, poput hrvatskog primorja i Istre pod udarom su ovog potkornjaka, a do sada se osobito agresivnim pokazao primorski borov srčikar (Tomicus destruens). Ni crni bor nije pošteđen, a na njemu najviše štete uzrokuje veliki borov potkornjak (Ips sexdentatus). O gorskim šumama već smo govorili, tu i jela ima svoju kompoziciju od nekoliko vrsta potkornjaka, a kako u posljednje vrijeme jasen intenzivno odumire u našim poplavnim šumama, kao novi i do sada nezabilježeno agresivni potkornjak javio se također i veliki jasenov likotoč (Hylesinus crenatus). Ukratko, ako smo zakoračili u eru klimatskih promjena, potpuno je jasno da smo istovremeno ušli u razdoblje povećanih problema koje će nam uzrokovati potkornjaci, samo što je, rekao bih, potkornjake moguće držati na uzdi, dok je s klimom to znatno teže ostvariti“, kaže naš stručnjak.

Mreža kanalića pod korom

Šume neće nestati, ali će se vegetacija promijeniti

Na pitanje je li već prekasno ili se katastrofa može spriječiti, Hrašovec odgovara da je katastrofa relativan pojam koji se može različito interpretirati.

„Ako se pod time misli na nestanak šume kao takve, toga se previše ne bojim. No ono što će se gotovo neminovno desiti, bit će izmjena u dominaciji pojedinih vrsta. Ekološki plastičnije lakše će se adaptirati, neprilagodljive će gotovo nestati, a neke će se druge pojaviti. U svemu tome i potkornjaci će odigrati važnu ulogu. No, moramo shvatiti da zapravo ni potkornjaci nisu neprijatelji šume. Konačno, bez šume ne bi bilo ni potkornjaka. Druga je stvar to što njihova prenamnoženja nama ljudima uzrokuju glavobolje i sjenu borova zamjenjuju gustom i teško prohodnim garigom ili makijom“, zaključio je Hrašovec.

Mediteranski potkornjak (Orthotomicus erosus)

Što je mediteranski potkornjak?

Mediteranski potkornjak (Orthotomicus erosus) je kukac kornjaš udomaćen u južnoj Europi, središnjoj Aziji, sjevernoj Africi i Kini. 2004. godine otkriven je u Kaliforniji nakon što je mnogo puta prije toga bio spriječen njegov unos preko američkih luka. Uglavnom napada četinjače, odnosno alepski bor, no pronađen je i na smreki (Picea spp.), jeli (Abies spp.), čempresu (Cupressus spp.) i cedru (Cedrus spp.).

Izgledom i uzorkom hodnika koje buši, nalik je na kod nas puno poznatijeg, a vrlo agresivnog i većeg osmerozubog smrekovog potkornjaka (Ip stypographus L.). Odrasli kukac dostiže veličinu do oko 3,8 mm, a crvenkasto je smeđe boje.

Kako se radi o tzv. sekundarnom štetniku kojem za masovnu pojavu trebaju predisponirajući čimbenici, odnosno stres na stablima, do sada u Hrvatskoj nije bio prepoznat kao ozbiljan problem. Za sada stručnjaci još uvijek smatraju da su klimatske promjene, odnosno velike suše, stvorile uvjete za njegovu masovniju pojavu. Još nije u potpunosti razjašnjeno može li on biti štetnik primarnog karaktera, odnosno može li i u kojoj mjeri napadati zdrava stabla. Ipak, takve situacije zabilježene su u nekim toplijim dijelovima Mediterana, primjerice u Izraelu, Turskoj, Tunisu i Španjolskoj. Posljednjih godina utvrđeno je da i u sjevernijim krajevima napada zdrava stabla, što se povezuje s globalnim zatopljenjem, odnosno s porastom prosječnih temperatura.

Prije nego što ozbiljno napadnu stablo, teško ih je otkriti. No, budući da već jedna generacija toliko uništava stablo da se ono počinje sušiti i mijenjati boju iglica, moguće ih je, uz povećanu pozornost, uočiti po ulaznim bušotinama s piljevinom. Kada se skine kora sa suhih, napadnutih stabala, može se vidjeti gusta mreža hodnika koje stvaraju. Uglavnom napadaju debla i deblje grane s debljom, ali ne predebelom korom.

Ova vrsta u Europi uglavnom ima samo dvije generacije godišnje, na sjeveru često čak samo jednu, no zbog klimatskih promjena na Mediteranu ih se posljednjih godina ponegdje javlja i višestruko puta više. Mužjak ispod kore buši bračnu komoru u kojoj se s njime obično smještaju dvije ženke. Nakon polaganja jaja, ličinke se razilaze progrizajući vlastite hodnike do potpunog razvitka, kukuljenja i nastanka nove generacije potkornjaka.

Imaju nekolicinu prirodnih neprijatelja, među kojima je i djetlić. Tu spada također i nekoliko vrsta osa koje uzrokuju paralizu ličinki i nekoliko vrsta kornjaša koji se njima hrane. U SAD-u, u Kaliforniji, u nekoliko hodnika pronađene su parazitske ličinke i kornjaši. Neki parazitoidi drže pod kontrolom njihove populacije sve dok se ne manifestiraju nepovoljni vremenski uvjeti.