SLUČAJ u kojem su učenici jedne splitske škole na smrt izudarali bespomoćnog ježa ovih je dana obišao naslovnice medija i zgrozio velik dio hrvatske javnosti.

Podsjetimo, Splitska šapa, udruga koja se bavi pomaganjem životinjama, u utorak je objavila da je njihova volonterka odnijela ozlijeđenog ježa veterinarima kako bi ga pokušala spasiti, no nije mu bilo pomoći.

Komentari ovog slučaja na društvenim mrežama i na portalima kretali su se uglavnom između dviju krajnosti – od oštrih osuda djece i pozivanja na strogo kažnjavanje potencijalnih budućih kriminalaca, do osuda medija i udruga za zaštitu životinja koji su iz vlastitih interesa prenapuhali beznačajan događaj.

Ovdje je važno istaknuti da u ovom tekstu konkretan slučaj neće biti tema, već isključivo povod da u suradnji sa stručnjacima za ponašanje djece pokušamo, na stručnim temeljima, adresirati problem nasilja djece nad životinjama.

Okrutnost je relativno uobičajena za mlađu dob

Brojna istraživanja okrutnosti djece prema životinjama, koja se provode već desetljećima, sustavno ukazuju na nekoliko konzistentnih zaključaka.

Jedan od njih je da je ta okrutnost relativno uobičajena za mlađu dob te da je potaknuta prirodnom znatiželjom, odnosno potrebom djece koja tek razvijaju empatiju da istražuju svijet.

Ivana Ćosić Pregrad, klinička psihologinja i članica Zagrebačkog psihološkog društva, za Index je rekla da, gledano iz razvojne perspektive, djeca u određenoj fazi razvoja mogu pokazivati grubost i nedovoljnu osjetljivost prema drugima, što proizlazi iz nemogućnosti razumijevanja osjećaja i pozicije drugih, ali i sposobnosti iskazivanja emocija na prihvatljiv način kao i sposobnosti samokontrole koja je još uvijek u razvoju.

„Primjerice, djeca predškolske dobi često kroz igru s vršnjacima, odraslima ili životinjama mogu ozlijediti sebe ili druge. Mlađa djeca nemaju dovoljno razvijene kognitivne kapacitete koji im mogu pomoći razumjeti koliko njihova agresija može biti pogubna za druge. U dobi od četiri ili pet godina djeca imaju razvijen samousmjeravajući govor koji ih navodi da započnu radnju, ali ne i za zaustavljanje radnje. Situacije kada se mlađa djeca ponašaju agresivno prema životinjama važno je iskoristiti kako bismo ih podučili suosjećanju, ali i povezali njihovo ponašanje s posljedicama i mogućom štetom koju čine drugima“, kaže Ćosić Pregrad.

Okrutnost starije djece je znak za uzbunu

S druge strane, kod djece starije od 10 godina okrutno ponašanje prema životinjama više nije prirodno i očekivano, već može biti znak da su izložena nekom nasilju u okolini, možda i u obitelji.

Jedno istraživanje objavljeno u časopisu Archives of Disease in Childhood, koje je prenio British Medical Journal, utvrdilo je da je kod starije djece koja zlostavljaju životinje vjerojatnost da su sama bila zlostavljana ili da su svjedočila nasilju u obitelji dva do tri puta veća nego kod djece koja ne pokazuju takvo ponašanje.

Prema toj studiji nasilje nad životinjama kod djevojčica je značajno rjeđe nego kod dječaka. No kada ga one ispolje, obično je još snažniji prediktor da su same bile žrtve ili svjedoci nasilja u obitelji.

Autori pišu da je okrutnost prema životinjama relativno uobičajena – da je oko 44% djece u nekoj dobi u djetinjstvu ispoljilo takvo ponašanje. Međutim, ističu da brojna istraživanja pokazuju da je okrutnost prema životinjama, što su djeca starija, tim snažniji znak mogućeg iskustva s obiteljskim nasiljem – kod petogodišnje djece vjerojatnost proživljenog nasilja u obitelji je oko tri puta veća, dok je kod 12-godišnje čak pet puta veća.

"Značajno smanjena empatija"

Ćosić Pregrad kaže da mučenje životinja i drugih slabijih i nemoćnih bića u dobi predadolescencije i adolescencije upućuje na ozbiljnije poremećaje u ponašanju i prepoznavanju osjećaja živih bića.

„Empatija je kod takve djece očigledno značajno smanjena, a uzroci tome mogu biti brojni – od razvojnog poremećaja, preko narušene obiteljske dinamike do toga da takva djeca imaju iskustvo zlostavljanja i zanemarivanja. Vrlo često djeca koja su tužna i povrijeđena, ili su u procesu tugovanja, izražavaju tugu kroz agresivno ponašanje“, tumači Ćosić Pregrad.

Djeca ne mogu naučiti ono što ne vide oko sebe

Psihologinja u Poliklinici za zaštitu djece grada Zagreba Mia Roje kaže da dijete uči empatiju od najranijeg djetinjstva pa već u dobi od dvije godine intenzivno reagira na tugu i bol svojih bližnjih.

„Kad se mama primjerice poreže dok sjecka luk, dijete će doći do nje i 'ljubiti bolu', nastojat će ju razveseliti, a ponekad će se i samo rasplakati kada plače njemu bliska osoba. Nažalost postoje djeca koja u svojoj okolini ne primaju empatiju, pa ju tako ne mogu ni naučiti, razviti i ne mogu je u potpunosti osjećati za drugo živo biće. S tom djecom treba raditi, kao i s njihovim obiteljima, u suradnji odgojno-obrazovnog sustava, zdravstva i sustava socijalne skrbi, kako bi im se pomoglo, kako bi se nezdravi obrasci ispravili što ranije, a ne tek kada dođe do eskalacije nasilja“, ističe Roje.

Kao i njezini kolege, upozorava da su djeca počinitelji nasilja često i sami žrtve nasilja u obitelji ili u nekom drugom okruženju.

„To su često djeca koja ne znaju na drugi način zadovoljiti svoje potrebe, koja nemaju druge strategije rješavanja problema i nošenja sa stresom, koja kao da viču: 'Vidite me, primijetite me, pomozite mi.' 'Djeca koja najviše trebaju ljubav, traže ju na najgore moguće načine', poznati je citat Russella Barkleyja, koji divno oslikava realnost djece počinitelja nasilja“, upozorava naša psihologinja.

Težak zadatak roditelja u svijetu dostupnosti nasilnih informacija

Roje smatra da su djeca u suvremenom svijetu komunikacija i medija izložena nasilju više nego ikad prije zbog dostupnosti informacija i činjenice da se o nasilju sve više i sve otvorenije govori.

„Dobro je da govorimo o nasilju, no jako je važno na koji način ga predstavljamo, što se osobito odnosi na medije. Nažalost, često se počinitelji nasilja veličaju, čime postaju nasilni heroji i netko s kim će se djeca i mladi rado poistovjećivati. Teško je učiti djecu da nasilje ne vodi do ostvarenja ciljeva i popularnosti, koja je njima jako važna, ako javni prostor vrvi suprotnim primjerima. Time roditelji i ostali odrasli koji dolaze u kontakt s djecom imaju težak zadatak pokazivanja drugačijeg puta svojim primjerom te učenja djece i mladih nekim drugim vrijednostima u svakodnevnom životu“, kaže Roje.

Štetno prozivanje i etiketiranje djece kao nasilnika

Brojna istraživanja provedena od 1970-ih godina do danas pokazala su da okrutnost djece prema životinjama može predstavljati prvi znak upozorenja na kasniju sklonost delinkvenciji, nasilju i kriminalu.

Psychology Today piše da su zapravo gotovo svi počinitelji zločina u svojim profilima imali zabilježenu povijest okrutnosti prema životinjama.

No, kako su druge, gore navedene studije pokazale, to nikako ne podrazumijeva da će svako dijete koje počini nasilje nad životinjama nužno u zrelosti postati problematično, niti da su mu te sklonosti uklesane u genima.

„Iako uvijek govorimo i o genima, i o okolini, kada objašnjavamo nečiju osobnost i ponašanje, iznimno su rijetko djeca genetski određena tako da ne mogu razviti empatiju ili usvojiti adekvatne obrasce socijalnog funkcioniranja. Postoje djeca s kojom to ide lakše, postoje ona s kojom to ide teže, no genetika nas nikad ne smije amnestirati odgovornosti da pokušamo pomoći svakom djetetu, kako žrtvi, tako i počinitelju nasilja“, tumači Roje.

Pritom upozorava da je u tom kontekstu vrlo važno izbjegavati etiketiranje djece kao nasilnika, a osobito pozivanje na javni linč protiv njih:

„Osim što su ta djeca u opasnosti da preuzmu identitet nasilnika pa se nastave ponašati nasilno u budućnosti, kao društvo mi im dajemo nasilan odgovor osuđujući njihovo nasilje, što je paradoks. Kada dijete dobije batine zato što se potuklo u školi, mi psiholozi uvijek kažemo roditeljima da djeca više uče iz onoga što vide od njih, nego iz onoga što im oni govore. Ako zaista želimo odgajati nenasilnu djecu i njegovati kulturu nenasilja i empatije, moramo pružati primjer kao društvo.“

Sindrom ponašanja grupe

Psihološka istraživanja također su pokazala da se djeca mogu bitno drugačije ponašati kada su u grupi nego kada su sama pa i to treba uvijek imati u vidu.

Ćosić Pregrad kaže kako u grupi vršnjaka često netko inicira nasilno ponašanje prema životinjama, dok nesigurna i povodljiva djeca, djeca niskog samopouzdanja i nedovoljno razvijenih socijalnih vještina, prihvate sudjelovanje u takvom činu iz potrebe za pripadanjem vršnjačkoj skupini te za dokazivanjem i ostvarivanjem statusa, što u toj dobi mladima postaje izrazito važno.

Roje kaže da predvodnik nasilja obično bude jedno dijete ili dvoje-troje, dok se ostala djeca priklanjaju iz straha da ne bi i sama postale žrtve ili iz želje za popularnosti i prihvaćanjem.

Difuzija odgovornosti kakvu vidimo i u ratovima

„Pritom se u grupi na neki način podijeli odgovornost pa svatko smatra da je manje kriv za nasilje koje se počinilo, nego da je samostalno u njemu sudjelovao. Može se dogoditi da primjerice jedno dijete 'naredi' da se zlostavlja životinja, drugo dijete to zapravo čini, treće dijete snima, četvrto objavljuje snimku na društvenim mrežama, a ostala navijaju. Svatko u svojim očima ima mali dio odgovornosti, a grupa se osjeća povezano i međusobno se podupire. Takvih primjera difuzije odgovornosti možemo naći i u ratovima, odnosno vrlo ozbiljnim nasilnim činovima za čovječanstvo. Oni koji promatraju često misle da će netko drugi reagirati ako se stvarno događa nešto loše, da ne moraju to biti oni. Ovaj fenomen difuzije odgovornosti prvi put je opisan nakon ubojstva Kitty Genovese 1964. godine, kojem je svjedočilo oko četrdeset susjeda i prolaznika, no nitko nije pozvao policiju. Svi su mislili da će joj pomoći netko drugi. Kitty je napadana više od pola sata, ubadana nožem, a nitko joj nije pomogao.

Uloga promatrača nasilja od velike je važnosti i prilika je svima da pokažemo djeci i mladima da na nasilje treba reagirati. Ako mi kao odrasli zatvaramo oči pred nasiljem, primjerice kao nastavnici objašnjavamo lekciju dok se djeca rugaju vršnjaku u zadnjoj klupi, ili čak snimamo tučnjave, za što ima puno primjera u medijima u zadnjih nekoliko godina, onda je jasno da djeca neće naučiti odgovornost za reagiranje i zaštitu žrtve. 'Ako samo promatraš, kao da zlostavljaš', sjajna je kampanja Hrabrog telefona koja je nastojala upozoriti upravo na takav problem. Naravno da je u redu da djeca imaju negativnu posljedicu svog nasilnog ponašanja, no tu priča ne smije završiti. Svakako treba u suradnji s centrom za socijalnu skrb ispitati što se događa u životu tog djeteta, u njegovoj obitelji i pomoći djetetu upravo pokazujući brigu, njegu, ljubav i empatiju – vrijednosti koje želimo da i samo usvoji za budući život. To je jedini put da od maloljetnih počinitelja ne dobijemo punoljetne počinitelje, nego zdrave i kompetentne članove društva“, poručuje Roje.