VJEROJATNO bi se iz konsenzualnog netalasanja i ponekog gnjecavog glasa o "konačnom ispravljanju nepravde", kojim je popraćeno objavljivanje liste ovogodišnjih dobitnika nagrade Grada Splita, dao ispisati esej o etičkom i intelektualnom poniranju "mediteranske metropole", no mi ćemo se zadovoljiti novinarskim tekstom utemeljenim na činjenicama: posthumno, za životno djelo, najviše gradsko priznanje dobit će Miljenko Smoje i Zoja Odak, dok je među dobitnicima skupne nagrade 72. bojna vojne policije koja je dala ratne zločince iz Lore.

Prema podacima splitskog Županijskog suda, od optuženih Tomislava Duića, Emilija Bungura, Tonča Vrkića, Josipa Bikića, Davora Banića, Miljenka Bajića, Ante Gudića i Anđelka Botića, šestorica su pravomoćno osuđena, a još traje postupak protiv Duića i Bungura.

Tako će se, hirom vladajućih politika, u istom mikseru naći Smoje, legendarni kroničar Splita, Hajduka i Dalmacije, Zoja Odak, prvakinja drame splitskog teatra, poznata po društvenom angažmanu suprotnom svemu što predstavljaju aktualne vladajuće politike te već spomenuta postrojba čiji su pripadnici zlostavljali i likvidirali zatočenike u Lori. Osim njih, nagradu za životno djelo dobit će humanitarka i osnivačica udruge Most Đordana Barbarić, za osobnu nagradu predložen je Julije Meštrović, ravnatelj splitske bolnice, a skupne su nagrade rezervirane i za žensku klapu Ventula, Sportsko društvo Jadran te Respiratorno-intenzivistički centar splitske bolnice.

Gradsko vijeće uvijek potvrđuje prijedloge Komisije

Listu laureata utvrdila je gradska Komisija za javna priznanja čiji je predsjednik Igor Stanišić, zamjenik Božo Zadro, a članovi Tomislav Prljević, Krešimir Čaljkušić, Ante Jukić, Branimir Urlić, Sani Mardešić, Jelena Kovačić, Goran Kotur, Marin Jurjević, Ivana Prijatelj Pavičić, akademik Davorin Rudolf, Petar Slapničar, don Drago Šimundža i Davor Grčić koji se, prema Stanišićevim riječima, jedini nije pojavio kada se odlučivalo o nagradama. Smoju je predložila udruga Za Split osnovana 25. siječnja ove godine, Zoju Odak splitski HNK, a 72. bojnu Hrvatski časnički zbor grada Splita.

Nazvali smo Stanišića, člana Hrvatske građanske stranke i predsjednika Gradskog vijeća te popričali o popisu nagrađenih:

"Komisija je to usvojila i sad to ide na Gradsko vijeće da potvrdi, ali dosad je bilo pravilo da je Gradsko vijeće uvijek potvrđivalo šta bi Komisija izabrala. Može se teoretski dogoditi da ne potvrdi, ali ja stvarno ne znam za takav slučaj."

U istom su košu Smoje, Zoja Odak i 72. bojna vojne policije.

Svaki su u svojoj kategoriji. Smoje i Zoja Odak su za životno djelo, ovi su skupna nagrada, oni nisu konkurencija bili jedni drugima, ali razumijem šta želite reć.

Biste li to komentirali?

Šta me točno pitate?

Biste li komentirali činjenicu da su se na listi našli ljudi poput Smoje i Odak koji su u devedesetima bili više-manje prezreni u Splitu i postrojba iz koje je šest ljudi osuđeno za ratne zločine?

Komisija ima 15 članova, ja sam kao predsjednik jedan od 15, moj glas vrijedi kao i bilo koji drugi. Koliko znam, osam ih je iz redova politike, odnosno gradskih vijećnika, sedam je vanjskih, intelektualaca, kao što su gospodin Rudolf, gospodin Šimundža, gospođa Prijatelj Pavičić i svi smo anonimno glasali. I šta smo svi komentirali između sebe: s obzirom da je u Splitu, otkad je samostalna Hrvatska, na vlasti više bila lijeva struja nego desna, neobično je kako oni svih ovih godina Smoji nisu dali nagradu, nego je to učinila vlast u kojoj su HDZ i HGS.

Je li možda nekome smetalo što je šest ljudi iz 72. bojne na hrvatskim sudovima pravomoćno osuđeno za ratne zločine?

Pa da vam iskreno kažem, rasprava se jedino svela na Miljenka Smoju gdje je gospodin Rudolf održao jedan lijep govor i mislim da je taj govor doprinio da se Smoji dodijeli nagrada, da je on tu zapravo većinu Komisije okrenuo na stranu da idu glasovi prema Smoji, a 72. bojnu, kao i ostale skupne nagrade, nije nitko nešto posebno problematizirao ni isticao. Samo su se svi zahvalili Respiratornom odjelu na radu u prošloj godini, ali nije niti jedan član Komisije od svih 15 problematizirao kandidaturu, bilo čiju. Nije nitko rekao ružnu riječ.

Koliko je 72. bojna dobila glasova?

Mislim da je dobila točno osam.

Toliko od Stanišića.

Dakle, samo je Smoje bio problematičan.

Čipčić iz Udruge veterana: Osuđeni su u političkom procesu

Željeli smo čuti članove Komisije. Nazvali smo jednog HDZ-ovca i jednog opozicionara, ali nisu htjeli govoriti o ovome. Potom smo pitali Zlatka Čipčića iz Udruge veterana 72. bojne vojne policije kako gleda na životna nedjela nekih svojih suboraca. Mislimo na šestoricu pravomoćno osuđenih za ratne zločine.

"Ne bih dok Vijeće ne potvrdi odluku, da bude legitimno. Može?"

Dobro, može, ali možete li barem dati izjavu o činjenici da su šestorica iz 72. bojne osuđena za ratne zločine?

A to sam vam rekao u zadnjem intervjuu sve kad ste me zvali bili.

Pa možete li mi sad reći s obzirom na to da je ipak u pitanju nagrada?

Kakve veze ima nagrada?

Dobro, ograđujete li se kao udruga od njih?

Nikada.

Nikada?

Ne.

Znači, vama ne smeta što su osuđeni za ratne zločine?

To je čisti politički proces.

Pred hrvatskim sudovima.

Nema veze pred kojim sudovima. Čisti politički proces jer je išlo u paketu s tjeralicom za generalom Gotovinom.

Dakle, smatrate da su nevini?

Normalno. Eto, kratko, samo to.

Toliko od Čipčića. 

Smoje se pokazao žilavijim od kletvi progonitelja

Miljenko Smoje, autor nekih od najljepših stranica ispisanih o Splitu i Dalmaciji, umro je u listopadu 1995. godine. Nepoželjan i prezren u vlastitom gradu, pokopan je gotovo inkognito u Žrnovnici. Ispratili su ga najbliži i ljudi iz Feral Tribunea, jedinih novina koje su mu tih godina pružale utočište. Smoji se u tadašnjem Splitu nije opraštao nimalo blagonaklon odnos prema režimu Franje Tuđmana.

Nekoliko godina kasnije, kada se ispostavilo da je njegov rukopis žilaviji od kletvi progonitelja i da je nadživio sve prijetnje, uvrede i omalovažavanja, započeo je proces koji je Viktor Ivančić lucidno nazvao "smojatanje", a svodi se na pretvaranje nekad omraženog izdajnika Smoje u našeg Šunju, svačijeg prijatelja, rado viđenog gosta, dobrodušnu izjelicu. Tako je posthumno stvoren alternativni, prihvatljivi, bezubi Smoje u čijem su opusu more, sunce, strankinje, hrana, vino i podjebavanje socijalizma, ali ne i prezir prema nacionalizmu te oštra kritika terora koji su u njegovu gradu i regiji provodili Tuđmanovi psi rata.

Split u kojem je Smoje živio na margini bio je grad terora u Lori kamo su odvođeni ne samo ratni zarobljenici nego i građani nepodobnih imena i prezimena. Neki biti zvjerski mučeni, neki ubijeni. U Hrvatskoj nikada nije bilo onog što se zove političkom voljom da se precizno rekonstruira zapovjedna piramida u Lori ni da se utvrdi zašto su tamo dopremani civili, pa ni kako je moguće da su jedinim krivcima proglašeni zatvorski čuvari, pripadnici 72. bojne, kao da su u Lori, u čuvanoj vojarni Hrvatske vojske, vodili privatni rat.

Pretvaranje Smoje u simbol malograđanske Dalmacije

Odak je godinama oštro kritizirala HDZ-ovu politiku, što ju je prije petnaestak godina diskvalificiralo za mjesto intendantice splitskog HNK. Prije šest godina u jednom je intervjuu HDZ-ovce nazvala intelektualno nedoraslim NDH nostalgičarima, a mi ćemo citirati njezine riječi iz kolovoza 2004. godine o tada već vrlo popularnom posthumnom pretvaranju Smoje u simbol malograđanske Dalmacije: "Tu ima istine da se na jedan način možda i neprimjereno barata sa Smojom. Smatram da on zaslužuje sve što mu jedan civilizirani grad ili zemlja mogu dati. Danas u odnosu prema njemu ima stvari i postupaka koji nisu primjereni odnosu prema čovjeku koji je imao svoj stav u životu i u pisanju, koji je imao svoj stil i ostao apsolutno dosljedan. Nažalost, neki njegovi prijatelji, poznanici, nisu bili na taj način privrženi Smoji pa sve ovo što se sada događa podsjeća na malo, sitno kapitaliziranje druženja sa Smojom, što zaista nije potrebno", zapazila je Odak.

Sedamnaest godina kasnije ona i Smoje će, voljom HDZ-ovske i HGS-ovske vlasti, uz prešutno odobravanje šutljive opozicije i krotke inteligencije, biti posthumno falsificirani i iskorišteni kao dekor u farsi čiji je režiser splitska gradska vlast. Ona koja je negdje na početku mandata spustila na pola koplja zastavu u znak sjećanja na ratnog zločinca Slobodana Praljka. Zločince se slavi iz uvjerenja, a Smoju i Odak se priznaje jer ova, u svakom pogledu, sve manja sredina ne može proizvesti nove, podobnije vrijednosti koje bi zadovoljile potrebu za aplauzima i nahranile laž o vitalnosti "naše" kulture. Čujete li ovih dana neki sablasni zveket, to se kosti okreću u grobu.