Na prvi, površni pogled, imenovanje najtrofejnije hrvatske sportašice na gotovo pola godine upražnjeno i iznimno bitno mjesto - doministrice koja će u Vladi Republike Hrvatske i nadležnom ministarstvu biti zadužena za resor sporta, zvuči sjajno. Ali, ništa dublju ekspertizu nije potrebno napraviti kako bi se uvjerili koliko je najnoviji kadrovski potez Tim's teama daleko od načela "stručne vlade", o kojoj su toliko trubili oni koji su je sklepali.

 

 

Hrvatski sport, bremenit aferama, nezakonitostima, bezakonjem i teškim kriminalom, vapi za obrazovanom, stručno osposobljenom, upućenom i hrabrom osobom na mjestu koje će zauzeti Janica Kostelić, koja od navedenih kvaliteta ima tek neospornu hrabrost. Ali, spust s ledenjaka i pancerica u salone i štikle, među suparnike i neprijatelje prepredenije od Parsonice, traži drugu vrstu borbenosti i sposobnosti.

 

Imenovanje Janice Kostelić nastavak je prakse postavljanja zaslužnih sportaša bez stručnih i obrazovnih kvalifikacija na ključnu funkciju u MZOS-u iako ne ispunjavaju kriterije koji bi morali biti osnovni, kao što je VSS, niti imaju iskustva na sličnim poslovima. Sjetimo se samo prethodnika, također velikana s terena i borilišta Petra Skansija, zbog kojeg je pao natječaj za izbore onih koji su trebali biti prva crta borbe protiv "močvare" - sportskih inspektora, jer je bio u komisiji iako nema završeni fakultet. 

 

 

Smiješi nam se dakle situacija da pomoćnica ministra, i to obrazovanja, bude osoba s položenom malom maturom. S obzirom da smo u ovoj Vladi gledali i gledamo na ministarskim mjestima likove s habitusom, svjetonazorom i prošlošću Crnoje ili Hasanbegovića, dok je premijer osoba koja ne govori dobro jezik zemlje čije je vlade predsjednik i k tome nema nikakav politički legitimitet, u takvoj konkurenciji Janičina navodna NKV sprema čini se simpatičnom.

 

Da je ministar Šustar imenovao Janicu savjetnicom, argumenti za prigovor bili bi daleko manji, ali funkcija pomoćnika za sport (kao i za znanost ili obrazovanje), znači da ta pomoćnica/pomoćnik praktično vode povjereni im resor. Naravno, ministrova je zadnja, ali aktualni je potpuno nezaintersiran za sport, odnosno da se u njemu nagomilani problemi riješe, što je dokazao time da pola godine nije imenovao doministra za taj sektor.

 

 

Grandiozni sportski uspjesi koje je Janica ostvarila za vrijeme karijere skijašice, nisu nikakav dokaz njene kompetencije za vođenje sportskog resora u ministarstvu i vladi, a kamoli za rješavanje tolikih problema u hrvatskom sportu.

 

Legendarna sportašica vrijeme u zasluženoj mirovini ima pravo provoditi kako je volja, ali potreba za reakcijom javlja se kada na funkciju koju preuzima, dolazi netko tko je posljednjih desetak godina daleko od problema hrvatskog sporta, točnije za to vrijeme vodi kozmetički salon te putuje svijetom roneći, surfajući i bodreći brata po skijalištima.

 

Ali prije svega, Janica je toliko dugo bez ikakvog dokaza koji bi svjedočilo o njenom interesu za stanje u kojem je ovdašnji sport, bez ikakve reakcije, osvrta ili akcije vezanih za tu problematiku, a sada postaje prva osoba sporta u državi.

 

 

Naravno, ako kažete nešto ne protiv Janice, nego njenog imenovanja na iznimno odgovorno mjesto za koje nema iskustva ni škole, iz domoljubnijeg dijela političkog spektra i nacionalnog korpusa odmah će vam odbrustiti da ste loš, jalni Hrvat i pred očima zamahati Janičinim medaljama koje je ona osvajala za Hrvatsku i naravno, hrvatskim zastavama koje je heroina vijorila nakon svakog od brojnih uspjeha na skijalištima. Janamaniji je podlegao i Damir Boras, rektor Sveučilišta u Zagrebu, koji je izjavio da je najvažnije što je Janica vrhunska sportašica i domoljupkinja, dok su njen nedostatak političkog iskustva i to što nije maturirala, manje bitne stvari.

 

Puno je važnije ono što je Janica navela u obrazloženju zašto prihvaća ponuđenu joj visoku državnu funkciju: "Prihvatila sam ovaj posao jer nakon sportske karijere želim i na druge načine doprinijeti sportu u Hrvatskoj, pogotovo u aspektu sporta i mladih. Ovaj angažman nije sportski teren, na kojem se osjećam kao kod kuće, te me zasigurno očekuju brojni izazovi. No, nadam se da ću zajedno s kolegama uspijeti prije svega približiti bavljenje sportom svima, a ponajviše mladim generacijama. Ovaj cilj smatram važnim jer je sport vrlo koristan i, ako tako mogu reći, zdrav za društvo u cjelini. Mnogi su me posljednjih godina pitali zašto se ne uključim u sport na još neki način i prenesem dalje svoje iskustvo. Nadam se da ću u svojim nastojanjima u novoj ulozi imati široku podršku i da ću dobiti priliku na neki način vratiti sportu i Hrvatskoj ono što su sport i Hrvatska dali i učinili za mene."

 

 

Kao što je vidljivo, Janica Kostelić nastupa s pozicije i funkcije nekoga tko samo što nije postao, ali ne ono što će doista biti, nego otprilike koordinatorica sporta za mlade u sređenoj državi. Hrvatskoj nažalost još uvijek, puno više od Janice koja će otvarati dječja igrališta i dijeliti medalje na školskim turnirima u graničaru, treba netko tko će se u skladu s ovlastima i u suradnji s kolegama iz primjerice, ministarstva uprave, pravosuđa i unutarnjih poslova, obračunati s brojnim pošastima koje su pogodile i desetkovale njen sport i sportaše.

 

U Janičinom obraćanju naciji povodom njenog prelaska među dužnosnice pronalazimo još dva razloga za prigovor: Nakon završetka karijere sportašice, prema novinarima se odnosila s neskrivenim prezirom i ničim nije pokazivala da je zanima problematika i nagomilani problemi o kojima bi sada morala razmišljati i rješavati ih u suradnji s javnošću i medijima, koji su prvi na te negativnosti ukazivali i bez kojih se institucije nikad s njima ne bi pozabavile. Ponavljamo, osim frazetine "čekaju me brojni izazovi", Janica ničim ne dokazuje da zna koji ti izazovi jesu, osim ako ne misli da su oni sadržani u njenoj idućoj protokolarnoj rečenici "da ću zajedno s kolegama uspjeti prije svega približiti bavljenje sportom svima, a ponajviše mladima..."

 

 

Također, ovom prilikom ne možemo ne podsjetiti da su se sestra i brat Kostelić, a najviše glava obitelji Ante, uvijek busali u prsa domoljubljem i hrvatstvom, dok su za to vrijeme Ivica i buduća pomoćnica ministra za sport, godinama bili prijavljeni u Monte Carlu kako bi izbjegli plaćanje poreza u Hrvatskoj. Dakako, Janica Kostelić ima pravo plaćati porez u poreznoj oazi ako van Hrvatske provodi 183 dana godišnje. Činjenica je i da su se Janica, Ivica i Ante do uspjeha probili zahvaljujući jedinstvu obitelji i njihovim ogromnim žrtvama i naporima, a ne pomoći države, pa joj samim tim ništa ne duguju i ako itko, onda oni imaju pravo na legalno izbjegavanje punjenja Šukerove i Linićeve kase. Ali, činjenica je i da je Janica nakon uspjeha itekako puno od države dobila.

 

Problem je što su se Kostelići uvijek (uz pomoć degutantno ulizičkih novinarskih priljepaka) prikazivali drugačijima i posebnima, ne samo kao asketi, nego i kao domoljubi, dok je njihova draž, objašnjavali su nam uz pomoć medijskih suflera, u tome da su i kada su došli do medalja, slave i bogatstva, ostali isti kao što su bili na dramatičnom početku njihove velike odiseje. Ali, u ovom laufu su promašili vrata pa se dokazuje da nisu jedni od nas, nego od njih i savršeni nastavljači niza: ministar zdravlja liječio se u Austriji, ministru znanosti sin studira u Americi, a sportska heroina, Hrvatica milenija i doministrica sporta, porez je plaćala minijaturnoj kneževini, a ne voljenoj domovini.

 

Ali, pustimo Janicu da porez od teško zarađenih novaca plaća gdje joj je volja (samo da nam njena obitelj već jednom prestane nabijati na nos koliki su veliki domoljubi i Hrvati) jer za njenu novu funkciju i društvenu ulogu daleko je bitnija njena volja, znanje i sposobnost za, kako smo već naveli, rješavanje ogromnih problema u hrvatskom sportu.

 

 

Šustaru i njegovoj novoj pobočnici to ni nije u planu, jer iz priloženog je očito kako se ne zna tko je od njih neupućeniji i nezainteresiraniji za prijeko potrebno i odavno nužno veliko čišćenje hrvatskog sporta i odnosa u njemu, jer upravo dok traje predstava s imenovanjem Janice nacionale na doministarsku funkciju, Šustarovo ministarstvo odbijanjem da pošalje Zakon o sportu na tumačenje u Sabor, blokira njegovu primjenu.

 

Jer ukoliko bi poštovao spomenuti zakon, Hrvatski nogometni savez, najbogatiji i aferama najopterećeniji sportski savez u državi, morao bi se potpuno preobraziti, pa je logično da HNS ima i najviše prigovora na izmjene Zakona o sportu, odnosno da mu itekako odgovara Šustarovo zavlačenje i pravdanje HNS-a.

 

Umjesto da ministar zakon koji je temelj za djelovanje i raščišćavanje odnosa u bitnom resoru njegovog ministarstva provodi, on ga opstruira. Da se o tome ne bi pisalo i govorilo, baca nam prašinu u vidu ustoličenja nacionalne sportske heroine, koja je ne da nije "iznad svih naših prijepora, rasprava i dnevnih politika", nego je ulaskom "u politiku" savršeno iskorištena i izmanipulirana. Ipak, ovdje se radi i o "win-win" situaciji: Šustar ima pokriće za nerad, a njegova nova uzdanica zato što ne zna što bi zapravo morala raditi i kada bi joj to dopustili, odnosno kada ne bi funkciju obnašala zato što je tek simbol za pokazivanje, medalja i zastava kojom se maše.

 

 

Pa dok se ona sprema "zajedno s kolegama približiti bavljenje sportom mladima", veterani u foteljama trljaju ruke i nastavljaju s visoko profitabilnom igrom, sretni što im nakon promjene političke klime, sada ne prijeti nikakva opasnost niti s pozicije na koju je heroina upravo ustoličena, posebno jer je favorit za tu funkciju bio Dino Rađa, koji sudeći barem po javnim istupima, ni blizu ne bi bio tako "kooperativan" prema perjanicama najjačeg saveza. 

 

Nije slučajno da je imenovanje Janice Kostelić za prvu osobu hrvatskog sporta, prvi oduševljeno pozdravio Davor Šuker.