SLOVENSKI filozof Slavoj Žižek komentirao je za Russia Today paniku koja se u svijetu podigla oko epidemije koronavirusa.

U nastavku prenosimo njegova zapažanja.

"Neki od nas, uključujući i mene, potajno bi voljeli da smo upravo sada u kineskom Wuhanu i da možemo iskusiti stvarni, postapokaliptični filmski set. Prazne gradske ulice pružaju sliku bezbrižnog nekonzumerističkog svijeta. Koronavirus je u svim vijestima i ja se ne pretvaram da sam medicinski stručnjak, ali postoji pitanje koje bih volio postaviti – gdje prestaju činjenice, a gdje počinje ideologija?

Prva je očita zagonetka to što postoje daleko gore epidemije. Pa zašto onda postoji takva opsesija ovom epidemijom ako tisuće svakodnevno umiru od ostalih zaraznih bolesti? Naravno, ekstremni slučaj bila je pandemija gripe od 1918. do 1920. godine, poznate kao Španjolska gripa, za koju se procjenjuje da je odnijela najmanje 50 milijuna života. Otprilike u ovo vrijeme, gripom se zarazilo 15 milijuna Amerikanaca, najmanje 140.000 ljudi bilo je hospitalizirano, a više od 8200 ih je umrlo samo te sezone", piše Žižek za Russia Today.

"Očita rasistička paranoja"

"Čini se da je ovdje na djelu očita rasistička paranoja, sjetite se svih fantazija o Kineskinjama u Wuhanu koje skidaju kožu sa živih zmija i srču juhu od šišmiša. Zapravo je ovaj veliki kineski grad vjerojatno jedno od najsigurnijih mjesta na svijetu.

Pa kako ćemo se boriti protiv virusa koji se samo množi kao čudan nevidljivi oblik parazitskog života, a njegov precizan mehanizam u osnovi ostaje nepoznat? Upravo taj manjak znanja izaziva paniku. Što ako virus mutira na nepredvidljiv način i izazove istinsku globalnu katastrofu?

Ovo je moja privatna paranoja. Je li razlog zbog kojeg vlasti iskazuju paniku u tome što znaju (ili barem sumnjaju) nešto o mogućim mutacijama, a ne žele to iznijeti u javnost kako bi izbjegli zbrku i nemire? Naime, stvarni učinci dosad su bili relativno skromni. Jedno je sigurno, izolacija i daljnje karantene neće biti uspješne.

Potrebna je potpuna i bezuvjetna solidarnost i globalno koordiniran odgovor, nova forma onoga što se nekad nazivalo komunizmom. Ako ne usmjerimo svoje napore u tom smjeru, onda će današnji Wuhan možda biti slika grada naše budućnosti", piše Žižek.

Odmor u Wuhanu

"Međutim, postoji neočekivana emancipatorska perspektiva skrivena u ovoj viziji iz noćne more. Moram priznati da sam posljednjih dana uhvatio sebe kako sanjam o posjetu Wuhanu.

Zar napola napuštene ulice megalopolisa – obično živahni urbani centar izgleda poput grada duhova, trgovine otvorenih vrata i bez kupaca, ponegdje samo usamljeni šetač ili auto, pojedinci s bijelim maskama – ne pružaju sliku bezbrižnog nekonzumerističkog svijeta?

Melankolična ljepota praznih avenija Šangaja ili Hong Konga podsjeća me na stare postapokaliptične filmove kao što je On the Beach, koji prikazuje grad u kojem je većina stanovništva izbrisana, nema neke velike i spektakularne destrukcije, samo vanjski svijet više nije nadohvat ruke, čeka na nas, gleda na nas i za nas.

Čak i bijele maske koje nosi nekoliko ljudi što hodaju uokolo pružaju dobrodošlu anonimnost i oslobađanje od društvenog pritiska za prepoznavanje.

Potpuno sam svjestan opasnosti s kojom se suočavam javnim iznošenjem ovih svojih misli. Jesam li se angažirao u novoj verziji pripisivanja patnji žrtava nekom dubljem autentičnom uvidu iz moje sigurne vanjske pozicije i tako cinično legitimizirao njihovu patnju?" piše Žižek pa nastavlja:

Rasistički prizvuci

"Kad maskirani građanin Wuhana šeta okolo tražeći lijek ili hranu, na njegovu umu definitivno nema antikonzumerističkih misli, samo panika, bijes i strah. Moja primjedba je samo da čak i najstrašniji događaji mogu imati nepredvidive pozitivne posljedice.

Carlo Ginzburg predložio je ideju da sramiti se svoje zemlje, a ne voljeti je, može biti istinski znak pripadanja njoj.

Možda će neki Izrael skupiti hrabrosti i osjećati sram zbog onoga što je Netanyahuova i Trumpova politika učinila u njihovo ime, naravno ne u smislu da osjećaju sram zato što su Židovi. Naprotiv, da osjećaju sram zbog onoga što događaji na Zapadnoj obali čine najdragocjenijoj ostavštini samog judaizma.

Možda bi i neki Britanci trebali biti dovoljno iskreni da osjećaju sram zbog ideološkog sna koji im je donio Brexit. Ali za ljude u Wuhanu nije vrijeme da se srame i stigmatiziraju, nego da prikupe hrabrost i strpljivo ustraju u svojoj borbi.

Ako je u Kini bilo ljudi koji su pokušali zataškati epidemiju, oni se trebaju sramiti isto kao sovjetski dužnosnici u Černobilu koji su javno tvrdili da nema opasnosti dok su evakuirali vlastite obitelji. Ili kao oni vodeći menadžeri koji javno negiraju globalno zagrijavanje, ali već kupuju kuće na Novom Zelandu ili grade bunkere za preživljavanje u američkom Stjenjaku.

Možda će bijes javnosti prema takvom navodnom dvostrukom ponašanju (koji je već natjerao vlasti da obećaju transparentnost) omogućiti rađanje još jednog nenamjerno pozitivnog političkog razvoja u Kini.

Ali oni koji bi se zaista trebali sramiti smo svi mi širom svijeta koji razmišljamo samo kako staviti Kineze u karantenu", zaključuje Žižek.