Foto: Sanjin Strukić/Pixsell, Index

HRVATSKA prijava za buduće sjedište Europske agencije za lijekove (EMA), koja zbog Brexita mora seliti iz Londona, završila je nevjerojatnim debaklom. Dva sata prije službenog glasanja o tome u kojem će gradu Europske unije biti sjedište ove važne agencije, hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova poslalo je kratko priopćenje za javnost u kojemu je obznanilo da je RH odlučila povući svoju prijavu.

“Takva je odluka donesena nakon naše ocjene postupka koji prethodi donošenju odluke o premještaju ove agencije iz Ujedinjene Kraljevine. Držimo da taj postupak ne osigurava vrednovanje svih kriterija na isti način, te da je bio podložan sugestivnim ocjenama same Europske agencije za lijekove”, poručili su iz MVEP-a. Birokratskim se jezikom sa Zrinjevca, dakle, pokušalo na druge svaliti svu odgovornost za neuspjeh hrvatske kandidature, uz cinični dodatak kako je RH “u ovom postupku prikupila vrijedno iskustvo natjecanja za sjedište budućih agencija i tijela Europske unije”.

Treba realno reći da Hrvatska i nije imala velike šanse da se Europska agencija za lijekove preseli u Zagreb, no pitanje je što su iz cijelog procesa doista naučili u aktualnoj vladi, jer je sve zajedno bio savršen primjer zbog čega je Hrvatska unutar Europske unije irelevantna i na začelju po skoro svakom kriteriju. Vrhunac te doista tragikomične blamaže svakako je priopćenje sa Zrinjevca i povlačenje kandidature u zadnji trenutak u stilu razmaženog derišta koje nije dobilo što je htjelo, iako nije ni približno učinilo ono što je trebalo učiniti da ostvari svoj cilj, pa se onda može vjerodostojno žaliti na nepravdu.

Ako su na Zrinjevcu doista ozbiljni oko toga da je Hrvatska “prikupila vrijedno iskustvo natjecanja za sjedišta budućih agencija i tijela Europske unije”, onda bi trebali naučiti sljedećih šest lekcija.

Opći imidž države je važan

Protekle dvije-tri godine nisu bile milosrdne kada je riječ o imidžu Hrvatske u Europskoj uniji. Dugogodišnja ekonomska kriza i percepcija Hrvatske kao korumpirane zemlje s nesposobnom vlašću u međuvremenu su osnaženi, no najviše je hrvatskom imidžu naštetio zaokret politike i društva udesno. Europski mediji sustavno izvještavaju o raznim filoustaškim i nacionalističkim ispadima u hrvatskom društvu te mlakoj reakciji vladajućih na iste, a tijekom vlade Tima Oreškovića Hrvatsku se percipiralo kao zemlju koja klizi u neliberalnu demokraciju u stilu Orbanove Mađarske. Granična svađa sa Slovenijom također nije bila od pomoći. Masovni odlazak hrvatskog stanovništva također je redovita tema europskih medija, kao i dvojben odnos prema antifašističkom naslijeđu, koje se u zapadnoj Europi ne demontira nego slavi.

Hrvatska ima imidž zemlje s divnom obalom koju vrijedi posjetiti na dva-tri tjedna tijekom ljeta i uživati u suncu i moru, ali zemlje u kojoj ni njezini vlastiti građani ne žele živjeti jer je ekonomski ruinirana te frustrirana zbog svoje povijesti, i puna mržnje prema drugima i drugačijima. Stoga i nije iznenađujuće što su se zaposlenici agencije za lijekove u internoj anketi većinski izjasnili protiv preseljenja u Zagreb, a znakovito je da bi velika većina preferirala da se agencija preseli u Barcelonu, unatoč terorističkim napadima i katalonskoj krizi. Hrvatska i Zagreb imaju imidž zatvorene i konzervativne europske provincije, koju europska profesionalna klasa ne smatra poželjnom za život, baš zbog sustavnog terora “tisućljetnim snovima” domaćih domoljuba.

Naučiti kompetentno ispuniti potrebnu dokumentaciju

Kada je Europska komisija objavila dokument u kojem procjenjuje podatke koje su kandidati za novo sjedište Agencije za lijekove poslali u Bruxelles, pokazalo se da Hrvatska zapravo ne zna ispuniti potrebne formulare kako treba. Rijetko kad je tako crno na bijelo i taksativno bilo jasno kako je nizak nivo domaćeg činovničkog aparata koji je u hrvatskoj prijavi nadrljao hrpu nedorečenosti bez potrebnih argumenata i podataka.

U prijavi nije bilo npr. informacija o tome kada će zgrada u kojoj bi EMA trebala biti smještena biti dostupna, s kojim je gradovima zračnim linijama povezan Zagreb, a ni podataka o dječjim vrtićima, što su sve obvezni kriteriji. Hrvatska se prema obaveznoj dokumentaciji ponijela kao slab učenik koji se nije pripremio za pismeni test pa je neka pitanja ostavio neodgovorenima, a na druga pisao što mu je palo na pamet, iako to nije nužno imalo veze s postavljenim pitanjem. Za briselske eurokrate, koji jako drže do procedura i birokracije, takav je pristup neshvatljiv te je Hrvatska zbog svoje smiješne prijave postala predmet sprdnje.

Nikad ne slati Bandića i Kujundžića u Bruxelles

Da vlada Andreja Plenkovića nije ozbiljno shvatila prijavljivanje Zagreba za sjedište Europske agencije za lijekove, pokazuje da je taj posao ponajviše prepustila ministru zdravstva Milanu Kujundžiću, čije baratanje engleskim jezikom je, blago rečeno, upitno. No, još veći je problem što njegova standardna demagogija i verbalne vratolomije možda mogu kod dijela hrvatskih birača proći kao ozbiljna politika, ali u Bruxellesu to nije slučaj. Dodatno je odmoglo što je hrvatsku prijavu u Bruxellesu s Kujundžićem išao predstaviti zagrebački gradonačelnik Milan Bandić (koji također ne zna engleski), političar sličnog profila, koji također nije shvatio da u sjedištu Europske unije ne prolaze fore kojima je u Zagrebu osvojio šest mandata na čelu grada.

Prezentacija koju su u Bruxellesu održali Kujundžić i Bandić pretvorila se u nevjerojatnu blamažu, o kojoj su pisali europski mediji, navodeći je kao primjer kako se ne treba ponašati. Bandić je palamudio o Zagrebu kao multikulturalnom gradu u EU-u, indirektno prozivao Pariz i Barcelonu zbog terorističkih napada i odbijao jasno odgovarati na postavljena pitanja iz publike. Kujundžić je pak svoje izlaganje započeo na slomljenom engleskom, izjavivši sljedeće: “Thanks for your coming. I'm a Croatian minister and I'll speak Croatian”. U prijevodu: “Hvala za vaše dolazak. Ja sam hrvatski ministar i ja ću govoriti hrvatski.” S takvim predstavnicima male hrvatske šanse posve su nestale.

Nimalo iznenađujuće, u svojim prvim reakcijama nakon što je objavljeno povlačenje hrvatske kandidature, oba su političara naglasila da oni sa svime time jedva imaju veze i da su krivi drugi. Kujundžić je čak bio toliko drzak da kaže da su izradili "maksimalno korektnu aplikaciju za EMA-u", što je očita i lako dokaziva laž.

LGBT prava nisu provokacija nego ozbiljna tema

Vrhunac blamaže Bandića i Kujundžića na prezentaciji hrvatske prijave za sjedište EMA-e u Zagrebu svakako je bio dio u kojem je zagrebački gradonačelnik upitan kako može razuvjeriti LGBT zaposlenike agencije u vezi njihovih strahova da u Hrvatskoj neće biti priznata njihova prava. Bandić je prvo pokušao izbjeći odgovor na pitanje, pa je krenuo pričati besmislice koje nemaju veze s pitanjem, spominjući producenta Branka Lustiga, da bi svoje izlaganje zaključio izjavom da s gay ljudima “voli popiti kavu, iako ne dijeli njihov stav”. Kujundžić na sreću nije ništa rekao, što mu je jedini plus u cijelom procesu, s obzirom na to da je prethodno govorio da su homoseksualci poremećeni.

Zagrebački gradonačelnik Bandić je kasnije pitanje o LGBT pravima proglasio provokacijom, još jednom otkrivajući vlastitu zadrtost i provincijalnost. Naime, zabrinutost LGBT zaposlenika Europske agencije za lijekove da će ih preseliti u članicu EU-a koja ne priznaje istospolna partnerstva - izdvojivši naročito Slovačku, Bugarsku, Poljsku i Rumunjsku kao problematične lokacije za novo sjedište agencije - Europska je komisija shvatila vrlo ozbiljno. EK je obećala da će se sva njihova prava poštovati u skladu s europskim zakonodavstvom te im poručila da će biti zaštićeni i u spomenutim zemljama.

Dakle, i prije hrvatske prezentacije u Bruxellesu bilo je jasno da je to jedna od potencijalnih tema na koju će Kujundžić i Bandić morati odgovoriti, a hrvatska ih diplomacija nije brifirala kako da to učine tako da se ne osramote. Raspojasani Bandić je zato još jednom potvrdio da njegov stil možda i prolazi u Zagrebu, ali ne i na razini EU-a. Europski su mediji zabilježili taj incident te je postao reprezentativan primjer u nizu članaka kako se nesnalaženjem oko teme LGBT prava može lako upucati u vlastitu nogu kada je riječ o procesima na europskom nivou. U Hrvatskoj mogu proći priče o “rodnoj ideologiji” i “pederima i lezbama koji uništavaju budućnost Hrvatske”, u Bruxellesu ne.

Stvoriti savezništva s drugim članicama EU-a

U svojoj prvoj reakciji za javnost nakon povlačenja hrvatske prijave za sjedište EMA-e, ministar zdravstva Milan Kujundžić je izjavio kako je riječ o “velikim političkim pritiscima i trgovini”. Ma nemojte?! Lijepo je što je Kujundžić shvatio kako funkcionira europska politika, inače daleko iznad njegovih intelektualnih kapaciteta i političkih horizonata. Naravno da je u svemu bilo pritisaka i trgovine; članice su se u stilu Eurosonga prije današnjeg glasanja podijelile u nekoliko interesnih blokova. Hajde, još se može shvatiti da Kujundžić ništa ne kuži, ali za ministricu vanjskih poslova i iskusnju diplomatkinju Mariju Pejčinović Burić nema izgovora.

Primjerice, mediteranske članice poput Grčke, Italije i Španjolske su dogovorile međusobno podršku. Mađarska je svoje glasove obećala Slovačkoj itd. Irska je pak povukla svoju kandidaturu za EMA-u u zadnji trenutak, ali bez grintanja kakvo je došlo iz Hrvatske, te ostavila u igri svoju prijavu za Europsku bankovnu agenciju (EBA), najvjerojatnije zauzvrat obećavši svoju podršku za sjedište EMA-e nekome tko će podržati da EBA ubuduće bude u Dublinu. Javna je tajna da su se razne članice međusobno dogovorile o podršci nakon prvog kruga glasanja u kojem nitko neće dobiti potrebnu većinu. Pitanje je zašto je Hrvatska u tom procesu ostala izolirana. Ili možda nije? Naime, gradonačelnik Milana Beppe Sala, jednog od favorita, prije mjesec dana izjavio da ima podršku Hrvatske, što je prošlo nezamijećeno u domaćim medijima. No, iz MVEP-a nam onda duguju objašnjenje što je Hrvatska dobila za navodnu podršku Milanu i čemu onda onako intonirano priopćenje.

Izgubiti s dostojanstvom

Vlada navodno velikog europejca Plenkovića, koji se voli hvaliti svojim vezama u Bruxellesu, odlučila je niz hrvatskih blamaža s prijavom za novo sjedište Europske agencije za lijekove završiti još jednom - iznenadnim i uvrijeđenim povlačenjem prijave. Za sjedište EMA-e prijavilo se 19 gradova sa svih strana Europske unije. Nema sumnje da cijeli proces nije bio savršen i da su siromašnije članice EU-a bile u nepovoljnijem položaju zbog interne ankete zaposlenika Europske agencije za lijekove, ali nikome drugom nije palo na pamet da na uvrijeđeno demonstrativan način povuče svoju prijavu i poruči ostalima da se s njima ne želi igrati jer ga, eto, baš i ne vole. Malta je svoju prijavu povukla prije dva dana bez ikakvih fanfara, ne optužujući sve druge, dok je Irska svoju prijavu povukla sat vremena prije početka glasanja, ali iz taktičkih razloga i bez dreke.

Priopćenje MVEP-a o povlačenju hrvatske prijave pokazalo je ne samo da Hrvatska ne zna kako pobijediti na jednom važnom europskom natječaju, nego da ni ne zna kako sudjelovati. Bilo je jasno da Zagreb neće biti izabran za sjedište EMA-a, ali najvjerojatnije je trebalo do kraja ostati u procesu i s dostojanstvom prihvatiti konačni rezultat natječaja. Hrvatska se ovako još jednom predstavila unutar EU-a kao svađalica koja stalno krivi druge za svoje neuspjehe. Što nas vraća do prve lekcije i lošeg imidža Hrvatske, koji se uz naprasno povlačenje prijave s uvrijeđenim i optužujućim objašnjenjem samo još povećao.