UKRAJINSKI ratni zarobljenik Oleksij, vojnik 13. brigade Nacionalne garde Ukrajine, ispričao je za Kyiv Post kako je preživio gotovo dvije godine ruskog zarobljeništva. "Ne skrivam se. Možete koristiti moje ime", rekao je Oleksij.

Obuka u inozemstvu pa na harkivsku bojišnicu

Oleksij se ukrajinskoj vojsci pridružio 25. veljače 2022., dan nakon početka ruske invazije. Služio je u 13. brigadi, novoosnovanoj jedinici Nacionalne garde koju opisuje kao "brigadu novog kova", ističući modernu obuku, napredne tehnologije i suradnju sa zapadnim instruktorima. "Nismo se bavili paradama i glancanjem. Sve se svodilo na obuku, taktiku, na to kako preživjeti i ispravno obaviti posao", rekao je.

Kada su ruske snage 2024. pokrenule novu ofenzivu u Harkivskoj oblasti, Oleksijeva jedinica dobila je zapovijed da se premjesti na sjever i zauzme obrambene položaje kako bi zaustavila rusko napredovanje prema gradu. "Zadatak je bio jednostavan", kazao je. "Držite liniju. Ne dajte im da prođu prema Harkivu."

"U ratu možeš umrijeti samo jednom"

Rat, kaže, brzo postane rutina, ali rutina izgrađena na neprestanoj pripravnosti. "Običan dan u ratu je kao opasna vožnja u zabavnom parku. Ona u kojoj možeš poginuti samo jednom", slikovito je opisao.

Ispričao je kako su se ruske snage uvelike oslanjale na topništvo i dronove, precizno gađajući ukrajinske položaje. Optužio je ruske trupe i da su pucale čak i tijekom evakuacije ranjenih i poginulih ukrajinskih vojnika, kršeći temeljna pravila ratovanja.

Prisjetio se kako je nenaoružan pokušavao izvući tijelo poginulog suborca s otvorenog polja. "Sve su vidjeli dronovima. Bilo je očito da nikoga ne napadam. Samo sam pokušavao izvući našeg palog suborca da ne ostane ondje ležati", rekao je Oleksij.

No, ruska paljba se nastavila. "Za nas, svakog poginulog vojnika treba pronaći i pokopati kako bi se njegova obitelj mogla oprostiti. Rusi ne dijele to mišljenje", dodao je.

Susret sa smrću u rovu

Jedan trenutak iz borbe posebno mu se urezao u pamćenje. Bio je u rovu i održavao radiovezu sa zapovjedništvom kada je ruski FPV dron uletio ravno na njegov položaj. "Pao je samo nekoliko centimetara od mene i nije eksplodirao. U tom sam se trenutku rukovao sa smrću", ispričao je.

Kaže da je bacio dron iz rova i nastavio se boriti. "Da je eksplodirao, danas ne bih razgovarao s vama", dodao je tiho.

Nekoliko dana prije zarobljavanja, Oleksij je učinio nešto što nikada prije nije u godinama rata: napamet je naučio broj telefona svoje supruge. "Ne vjerujem u misticizam, ali iz nekog sam razloga neposredno prije tog zadatka naučio njezin broj napamet", rekao je.

Nakon što je zarobljen, to se pokazalo ključnim. Zahvaljujući tome, na kraju je uspio javiti obitelji da je živ. Kaže da je tijekom zatočeništva ponavljao broj svaki dan, u strahu da će, ako ga zaboravi, i sam potpuno nestati.

"U zatočeništvu prestaješ biti čovjek"

Oleksij je zarobljen 8. lipnja 2024., nakon što su ruske snage pregazile njegov položaj u Harkivskoj oblasti. Ostao je bez streljiva i otpor više nije bio moguć. Ono što je uslijedilo, kaže, nije bilo samo zarobljeništvo, već sustavni proces dehumanizacije.

"Nismo imali imena. Ni prezimena. Nisu nas zvali vojnicima ni zarobljenicima. Samo pogrdnim imenima. 'Hohol'. To je bilo to", rekao je Oleksij. (Hohol (rus. хохол) pogrdan je i uvredljiv izraz za Ukrajince. Riječ izvorno potječe od naziva za tradicionalni kozacki čuperak - pramen kose na obrijanoj glavi - ali se kroz povijest u ruskom govoru počela koristiti kao podrugljiva, omalovažavajuća oznaka za Ukrajince).

Prema njegovim riječima, čuvari su od prvog dana jasno dali do znanja da je cilj slomiti identitet zarobljenika. "U jednom trenutku shvatiš da se pretvaraš u nešto bezlično. Kao da više ne postojiš", kazao je.

Oleksij kaže da su mu ruski istražitelji više puta prijetili smaknućem i izvodili lažna strijeljanja kako bi pojačali strah. "Dvaput su mi pucali iznad glave. Dvaput su mi prislonili pištolj na čelo i povukli okidač praznog spremnika", rekao je. "Svaki put se opraštaš od života. Stvarno povjeruješ da je to kraj", dodao je.

Tijekom ispitivanja, ruski su obavještajci tražili informacije koje pješak s prve crte bojišnice ne može znati, poput lokacija protuzračne obrane i zapovjednih stožera. "Znali su da im ne mogu odgovoriti, ali su svejedno nastavljali ispitivati. Pod prijetnjom strijeljanja", ispričao je.

Sustavno psihološko zlostavljanje

Psihološki pritisak, kaže Oleksij, bio je stalan i proračunat. "Svaki dan su nam govorili isto: 'Obitelji su vas napustile. Žene su se razvele od vas. Ukrajina vas ne treba'", prisjetio se.

Čuvari su im neprestano ponavljali da je ukrajinska država zaboravila na svoje zarobljenike. "Govorili su da našim zapovjednicima više nije stalo jer nismo više borbene jedinice. Da smo beskorisni", rekao je.

Cilj je, tvrdi, bio da zarobljenici povjeruju kako preživljavanje više nema smisla. "Htjeli su da povjeruješ da te nitko ne čeka."

Dvije godine bez sunca

Oleksij je ispričao da su zarobljenike držali u ćelijama s prozorima prekrivenim metalnim pločama. U gotovo dvije godine zatočeništva, sunce je vidio samo jednom. "Nije bilo neba, vremena, osjećaja za vrijeme. Samo ćelija", rekao je.

U zarobljeništvu je izgubio 15 kilograma. "Pretvorili su nas u žive mrtvace", kazao je. Opisao je i kako je svjedočio mučenju drugih zarobljenika, uključujući jednog Ukrajinca kojem su, kako kaže, leđa spalili plinskim plamenikom, ostavivši mu trajne ožiljke.

Nisu se svi jednako nosili sa zatočeništvom. Neki su se, kaže, psihički slomili i povukli u sebe. Kako bi to spriječio, ponekad je namjerno izazivao svađe u ćeliji - ne iz bijesa, već da bi natjerao druge da ostanu prisebni. "Ako se čovjek zatvori u sebe, vrlo ga je teško vratiti. Pokušavao sam ih natjerati da reagiraju, da razgovaraju, da ostanu živi", objasnio je.

Trenutak oslobođenja

Oleksij do posljednjeg trenutka nije znao da će biti pušten. S povezom na očima i vezanih ruku, ukrcali su ga u transportni zrakoplov. Pretpostavljao je da ga premještaju dublje u Rusiju, možda na desetljeća.

A onda je, kada su se vrata zrakoplova otvorila, začuo glas. "'Dečki, možete odahnuti - u Bjelorusiji ste', rekao je netko", prisjetio se Oleksij. "To je bio trenutak kada sam si dopustio nadu."

Čak i tada, čuvari su ih upozorili da bi svako "neprimjereno ponašanje" moglo otkazati razmjenu i vratiti ih natrag. "Kada su nam konačno rekli da je riječ o razmjeni, još uvijek nisam mogao vjerovati. Te je osjećaje nemoguće opisati", rekao je.

Poruka za kraj: "Europa mora znati"

Oleksij ističe da njegova priča nije jedinstvena i da je upravo u tome problem. Tvrdi da Rusija sustavno krši pravila o postupanju s ratnim zarobljenicima i da zajedno s vojnicima zatvara i civile, koristeći ih kao adute u pregovorima. "Ljudi koji se nikada nisu borili odvedeni su iz svojih domova i tretirani na isti način", rekao je.

Dok Ukrajina obilježava četvrtu godišnjicu invazije, Oleksij poručuje da međunarodna zajednica mora shvatiti da se rat ne zaustavlja kada utihne oružje. "Cijena ovog rata su ljudski životi. Ne novac. Životi", naglasio je.

Njegova će kći, svjestan je, odrasti kao "dijete rata". "Dao bih sve da nikada ne sazna za tu riječ. Ali sada je moj zadatak osigurati da odraste u slobodi", zaključio je Oleksij.