Video: Dario Dalmacija, Sanja Padjen

DANIMA prije puta u Bleiburg slušali smo kako Austrijanci rogobore protiv okupljanja na Lojbaškom polju. Čuli smo za Kobre, austrijsku specijalnu policiju koja bi strateški raspoređena trebala nadgledati cijeli miting, pročitali smo rezolutne odredbe koruškog premijera Kaisera koji je negdje zagubio toleranciju prema hrvatskoj želji za hodočašćem, a vidjeli smo i direktnu zapovijed austrijskog biskupa Aloisa Schwartza kojemu su dopizdili izvještaji o entuzijastima koji mu po biskupiji paradiraju u ustaškoj garderobi iz kolekcije proljeće/ljeto 1945.

>> VIDEO Na Bleiburgu izviždan Jandroković, policija udaljila muškarca u ustaškoj majici

Počasni bleiburški vod prenio je biskupove želje, upozorivši hodočasnike kako se ove godine neće tolerirati "nijedan jedini incident". Uz to, obavijestili su potencijalne buntovnike kako je angažiran "Savezni ured za strance koji ima ovlasti narediti privođenje, deportaciju i zabranu ulaska u Austriju na nekoliko godina onima za koje ocijene da štete ugledu Austrije".

Reservoir Dogs na granici

Pod dojmom zabrinutih izvješća iz austrijskih medija, s crnim (haha) mislima u glavi krenuli smo ranom zorom iz Zagreba prema Bleiburgu. Kroz ostatak Hrvatske proletjeli smo bez zaustavljanja, zastavši tek kratko na granici sa Slovenijom. Uz granični prijelaz vidjeli smo preparkiran poznati vozni park s Markova trga. Nekoliko sjajnih crnih Audija, Škoda i Volkswagenovih kombija pržilo se na sve višem suncu, dok su se ministri i njihova pratnja klatili uz rampu. Kao u znamenitoj sceni iz Reservoir Dogsa, Kujundžić, Medved i Kuščević, svi u bijelim košuljama, crnim odijelima i pripadajućim im crnim kravatama, smijuckali su se, čekajući njihov red za ulazak u Sloveniju. Prošli smo granicu i prozujali kroz veći dio Dežele. Odjednom, kolona. Na izlazu iz Dravograda, rubnog mjestašca uz granicu s Austrijom, puževim korakom miljela je kolona automobila i autobusa hrvatskih registarskih oznaka.

Nakon dvadesetak minuta strpljivog čekanja, slovenski policajci na motociklima i s upaljenim rotirkama požurili su kroz suprotnu traku. Za njima je prošla poznata kolona Reservoir Dogsa s Markovog trga koju smo ostavili na granici sa Slovenijom. Nedugo nakon prolaska ministarske ekspedicije propušteni su i civili.

Ušli smo u ubavu Austriju, jureći kroz pitoma sela, uredne travnjake i uspavane kućice. Čudeći se krajoliku koji prije podsjeća na kulise Mojih pjesama, mojih snova nego na, s obzirom na to kako je najavljivano, potencijalno bojno polje povampirene horde ustaša i naoružanih Kobri, približavali smo se dolini u kojoj se prije 73 godine predala poražena vojska kvislinške NDH.

Pitomo austrijsko selo i policija na svakom koraku

Ušli smo u Bleiburg, simpatično seoce koje, barem na prvi pogled, nema pojma što se događa oko njega. Dokoni Austrijanci zalijevali su gredice uredno podrezanog cvijeća, znatiželjno se podižući i okrećući prema gmižućoj koloni koja se uvlačila u mjesto. Parkirali smo negdje uz cestu, pokupili opremu i pješice se zaputili prema centru zbivanja. Što smo više prilazili crkvi iz koje je trebala krenuti procesija, počeli smo primjećivati sve više pripadnika snaga reda. Prometni policajci, prašinari, specijalci, policajci u civilu, njihovi kombiji, automobili, motori, bili su vidljivi na svakom koraku, a selo je u redovitim razmacima nadlijetao helikopter. U jednom trenutku učinilo mi se da vidim nekoliko metara manevarskog prostora za fotografiju bez policije. Pokušao sam snimiti panoramu, ali mi je u kadar upao maleni odred Kobri čiji pripadnici su me promptno natjerali da obrišem fotografiju. Doslovno su bili svuda.

Međutim, ni uz najbolju volju nisam mogao primijetiti razlog toliko gusto raspoređenim koruškim redarstvenicima. Uz crkvu i pripadajuće joj groblje okupile su se tisuće ljudi. Omotani hrvatskim zastavama, redom u crnim majicama, miroljubivo su žvakali kobasice i ispijali Coca-Colu s obližnjeg živahnog štanda. Doduše, mogli su se primijetiti nevaljalci koji su poskrivećki, iza zaklona ruksaka, brzinski ispijali limenke pive ili hitro nalijevali gemišt u plastične čaše, ali takve sitne nepodopštine nisu bile posao za specijalce.

Uskoro je počela inicijalna misa. Svećenik je započeo molitvu dok se svijet okupljao na groblju oko zvonika. Ministranti su mahali tamjanom, uznojena masa je mrmorila molitve među hladnim spomenicima, među kojima je i grob palim partizanskim borcima, a sunce je svejednako žarilo iznad svih. Uspavani žamoreći refren koji je pratio svećenikov napukli glas nakratko je prekinula ekipa u odijelima, ušavši među ljude. Milijan Brkić, Milan Kujundžić, Tomo Medved, zgurani među jakim osiguranjem, došli su na groblje. Osim njih, moglo se vidjeti Vladimira Šeksa, inače člana nadzornog odbora Počasnog bleiburškog voda, kao i Željku Markić.

Pokušaji ustaškog šverca

Prvi dio mise ubrzo je završen, a glomazna kolona teško se pokrenula prema Lojbaškom polju, zemljištu na kojem su Britanci na kraju Drugog svjetskog rata odbili prihvatiti predaju poražene vojske. Na tom istom mjestu dogovorena je predaja u pobjedničke jugoslavenske ruke, koje su se uskoro okrvavile u mučnoj odmazdi nad ustašama, četnicima, domobranima, ali i nevinim civilima. I danas, 73 godine nakon osvetničkog postratnog marša preko ovog dijela Europe, još uvijek nije utvrđen točan broj žrtava. I danas, 73 godine nakon odvratne stranice naše povijesti, još uvijek se licitira "zasluženim" i "nezasluženim" leševima.

Uz patrole austrijske policije postavljene na svakih tristotinjak metara došli smo do improviziranog ulaza u polje. Kordon zaštitara Bilić-Erića, uz ekipu iz Počasnog bleiburškog voda, služio je kao hermetička prepreka svakom mudrijašu koji bi na glavnu misu pokušao prošvercati nekakav fašistički rekvizit. Uz kolege iz drugih redakcija, ostali smo nakratko na samom ulazu, prateći koordinirani rad securityja. Na otprilike stotinjak uobičajeno odjevenih ljudi pojavila bi se jedna ustaški osviještena osoba koja se nije mogla pomiriti s drakonskom zapovijedi austrijske crkvene i svjetovne vlasti - nema zabranjene memorabilije, uključujući klempave samoglasnike i maštovita zaobilaženja rasporeda polja u hrvatskoj šahovnici.

Dosadio mi je ovaj igrokaz i pozvao sam zaposlenike Bilić-Erića, tražeći zaštitu od nervoznog mulca. Prišao nam je jedan član Počasnog bleiburškog voda, a ljutitom mladiću bio je dovoljan jedan pogled na čovjeka otprilike trideset kilograma težeg i petnaestak centimetara višeg od njega da mi vrati mobitel. Međutim, nije htio otići. Gospodin koji mi je stao u zaštitu upozorio ga je na sveprisutnu austrijsku policiju i dao mu pet sekundi da se izgubi. Uspio je nabrojati do četiri, a mladić se poslušno udaljio. Zahvalili smo čovjeku, a on nas je upitao odakle smo. Kad smo mu rekli da smo s Indexa, nasmijao se i promrmljao: "E vama stvarno nije lako danas."

Cirkus na polju

Nismo morali dugo čekati, a već se pojavila još jedna živopisna skupina. Ovaj put se radilo o nekoliko sredovječnih muškaraca i jednoj gospođi koji nisu htjeli prihvatiti činjenicu da ne smiju ući u na polje gdje se održava misa dok god na sebi imaju ijedan predmet koji ima obilježja NDH.

Nakon nekoliko uljudnih zaštitarskih upozorenja, krenula je larma. Odnekud su izvukli ime bivšeg predsjednika Mesića i njega proglasili krivcem zbog ovakvog skandaloznog tretmana.

"Cijeli život šutim, dosta sam šutio", gnjevno se nadimao čovjek od nekih pedeset godina iznad upola mlađeg zaštitara. U pomoć ljutitom hodočasniku priskočili su ostali prijatelji, odjeveni u crno. Spominjući UDBA-u i partizane, glasno su prosvjedovali, a kad su primijetili da ih snimamo, nastao je cirkus. Kad su doznali da smo s Indexa, nastao je potpuni cirkus.

Jedan proćelavi muškarac u crnom nastojao nam je košuljom prekriti objektiv kamere. Drugi proćelavi muškarac u crnom snimateljici je pokazivao srednji prst. Za to vrijeme nas je mrka sredovječna gospođa s ljubičastom kosom fotografirala, jednog po jednog, dok je potpuno ćelavi muškarac u crnom nadgledao cijelu situaciju. Ozbiljno.

Mirna većina i usputno psovanje majki

Oko nas se širio mrmor psovki, kletvi, pogrda, gunđanja, đavlekanja i sličnih izljeva ljubavi. Udaljili smo se od neprijateljske atmosfere kako bismo uzeli izjavu od glasnogovornika austrijske policije, koji nam je, nasmiješen, na naučenoj njemačkoj brzorečici izrecitirao unaprijed pripremljeno priopćenje. Pojasnio nam je ono što smo i sami vidjeli - nema ozbiljnijeg izgreda, osim nekolicine dežurnih pametnjakovića, a tisuće ljudi u miru protječu kroz zaštitarsku barikadu i, zaštićeni kišobranima, tiskaju se pred oltarom.

Ljudi koje je pregazilo vrijeme

Neuki muškarci i žene s infantilnim smislom za humor omalovažavaju podjednako i zločine i žrtve, vozeći se na parama odavno zastarjelog ideološkog goriva. Okrivljuju bivše moćnike odavno istrijebljene s pozicija stvarne moći, upiru prstom u izmišljene dušmane, iskaljuju se na novinarima, kidaju stare zastave, kamionima gaze cvijeće i ustraju na podgrijanoj, otrovnoj mržnji. Njihova retorika je izgubljena u vremenu i prostoru. Ne pripada 21. stoljeću i ne pripada modernoj Europskoj uniji. Njihovo rigidno načelo razmišljanja i procjenjivanja, u kojemu svatko tko se ne slaže s njihovim krutim stavom predstavlja neprijatelja, u današnjem dobu jednostavno više ne prolazi. Danas ljude koji u 2018. godini tridesetogodišnjake nazivaju partizanima i komunistima više nitko ne doživljava ozbiljno. Danas takve ljudi moderni svijet žali.

I treba ih žaliti. Teško se nositi s idejom da te vlastito vrijeme pregazilo. Da si toliko nesposoban za aktivno sudjelovanje u svijetu da ti se lakše vratiti 70 godina unatrag i pretvarati se kako živiš u nepravednom, zadrtom društvu prožetom jednoumljem. Mislim da im je tako lakše. Kad vjeruješ u tajne urotničke službe, moćnike iz sjene i plaćene provokatore, lakše je zanemariti činjenicu da si podbacio u stvarnom svijetu.

Na kraju mise, hodajući natrag prema automobilu, čuli smo muškarca nekoliko metara iza nas kako zadovoljno ustvrđuje kako je ove godine na Bleiburgu bilo više ljudi nego "tamo kod njih na Jasenovcu". I došlo mi ga je žao, zbilja jest.