*VUKOVAR je zadnja epizoda iz serije velikih reportaža pod nazivom Nevidljiva Hrvatska. Prikazali smo kako izgleda život u hrvatskim gradovima za koje se inače čuje jednom ili dvaput godišnje i to prilikom prigodnih obljetnica događanja iz rata. Umjesto jedne, iz Vukovara donosimo pet priča.

Ostale reportaže pogledajte ovdje.

ŽUTI Mravi, Pustinjski Štakori, Turbo Vod, Samoborac, Tromblon, Rambo, Jastreb, Doktor, Grof, Paša, Crvenkapa...

Ovi mitski ratni nadimci nadrasli su imena ljudi koji su ih nosili i postrojbi kojima su pripadali. S odmakom od 28 godina vlasnici ovih nadimaka danas su veći od života. Kao da su izvučeni iz neke herojske antičke tragedije.

Davni životi svakodnevnih ljudi

Nekad davno vlasnici ovih nadimaka živjeli su živote normalnih ljudi. Sjedili su na terasama kafića, pripaljivali cigarete i dokono komentirali članke u novinama. Psovali su ispod haube auta, s odvijačem u zubima, udarajući nogom kantu kojoj opet curi ulje. S podočnjacima ispod očiju ljuljali su uplakane bebe kojima su rasli zubi. Markirali su iz škole. Žuljale su ih cipele. Pokušavali su naučiti svirati gitaru. Vodili su ljubav.

Sve one svakodnevne sitnice.

Ti nečiji susjedi, koje bi možda usput na ulici nehajno pozdravili, danas ne postoje. Barem ne kao obični ljudi. Postoje samo njihovi nadimci, veći od života.

One intimne, važne sitnice koje su poznavali njihovi najbliži, one koje se ne mogu razaznati zbog uniformi, šljemova, herojstva i ratne slave, ostatku Hrvatske su nevidljive.

Veći od života

Grad Heroj, temelj slobode, simbol otpora, mjesto posebnog pijeteta...

Ovi mitski nadimci nadrasli su ime grada koji ih je nosio i ljudi koji su mu pripadali. Položeni su uz ime ubijenog Vukovara kao što se vijenci polažu uz grob ubijenog branitelja.

S odmakom od 28 godina vlasnik ovih nadimaka veći je od života. Kao da je izvučen iz neke herojske antičke tragedije.

Taj grad, izvan jednog datuma, za većinu javnosti ne postoji. Barem ne kao običan grad. Postoje samo njegovi nadimci, veći od života.

One intimne, važne sitnice koje su poznavali njegovi stanovnici, one koje se ne mogu razaznati zbog spomenika, kolona, herojstva i ratne slave, ostatku Hrvatske su nevidljive.

Četiri različite priče, jedan zaključak

Zbog svoje tragedije, simbolike i snage, Vukovar je najveći i najvažniji grad Nevidljive Hrvatske. Upravo zato je bilo iznimno važno pokušati pronaći drugačije priče o njemu. Pronaći one intimne sitnice koje znaju najbliži. Pokušali smo popričati s Vukovarcima izvan dogmatskog konteksta rata. Izvan moćnih, zajebanih nadimaka koji ulijevaju strahopoštovanje. 

Zanimalo nas je kako Vukovar živi danas, kad se nadimci presaviju i spreme u ostavu, do sljedećeg 18. studenog.

Nismo htjeli zaobići ratnu prošlost. Ignoriranje rata bilo bi ignoriranje dijela njihova identiteta. Ipak, odlučili smo se usredotočiti na sadašnjost. I još važnije, fokus smo pokušali staviti na budućnost. 

Objavili smo četiri priče, ispričane iz četiri različita ugla. Sve priče, bez obzira koliko različite bile, imaju istu poantu. Isti zaključak.

Djela, a ne riječi

Razgovarali smo s Radwanom Joukhadarom, neobičnim Sirijcem koji je u Vukovaru pokrenuo prvu privatnu veledrogeriju u Hrvatskoj. Opskrbljivao je ratnu bolnicu gotovo do kraja, ostao je bez svega, a iz uništenog grada se izvukao kroz polje kukuruza. Danas ima poslovno carstvo u kojemu zapošljava preko 700 ljudi. Čvrsto je vezan uz Vukovar, a njegov sentiment prema gradu pokazuju djela, ne riječi. Nedavno je ovdje otvorio tvornicu lijekova, a namjerava otvoriti još dvije.

Joukhadarov ugao otkriva snažnu volju tvrdoglavog i sposobnog pojedinca koji ne namjerava odustati. Radi svoj posao, gura naprijed i ne pokušava nametnuti identitet osobe veće od života.

"Ljudi su kao polje pšenice. Puni klas se savija, a prazan se diže gore iznad ostalih. Onaj koji treba znati za mene, zna. Ne treba mi više od toga", rekao nam je.

Ispravan način rada

Dokazao je da njegova poslovna i etička filozofija funkcionira, ali Radwan svejedno ima problem. Problem koji dolazi s vrha. 

Gaze ga porezima, gaze ga besmislenim nametima i beskrajnom administracijom. S druge strane, ne plaćaju mu za njegov rad. Očekuju od njega da im da sve što može, u rekordnom roku, a zauzvrat on od države mjesecima, pa i godinama, ne dobiva ništa. Mora dizati kredite da bi namirio obveze, da bi isplatio 720 zaposlenika koji očekuju hranu na stolu. 

Ne razumije ovakvo ophođenje države prema nekome tko praktički održava grad na životu. Mogao je otvoriti tvrtku bilo gdje u svijetu. Sasvim sigurno bi mu bilo isplativije. Svejedno, Radwan je optimističan i tvrdi da će dokazati da je način na koji radi ispravan.

Vrijeme će pokazati je li bio naivan.

Sramota za cijelu državu

Druga priča je ona o vukovarskom gradonačelniku Ivanu Penavi.

Rođeni Vukovarac napustio je okupirani grad u srednjoj školi. Školovanje je završio u Varaždinu i Zagrebu. Današnji profesor kineziologije nedavno je organizirao prosvjed zbog neadekvatnog djelovanja institucija u procesuiranju ratnih zločina. Na trgu pred njegovim uredom čitala su se potresna svjedočanstva žrtava Domovinskog rata, a on sam je u mikrofon zazivao državu da učini nešto.

"Pomozite nam jer mi nemamo druge države. Odčepite svoje uši i otvorite svoja srca", govorio je.

Kad smo sjeli prekoputa njega, Penava nam je bez dlake na jeziku rekao kako Vukovar danas vrišti. Danas, u 2018. godini, ne u 1991.

Ekonomsku situaciju u gradu naziva apsurdom apsurda i sramotom za cijelu državu. Ljudima su obnovljeni domovi, obnovljena je infrastruktura, ali nemaju posla.

Grad koji se neće sam izvući

Ukoliko se nađe neki tvrdoglavi optimist kao što je Radwan Joukhadar, koji odluči otvoriti tvornicu i zaposliti stotine ljudi, njega se nerazumijevanjem i porezima stišće, koči i gazi.

Onemogućujući njemu posao, onemogućuje se posao i preostalim optimistima koji su odlučili ostati i stvoriti život u Simbolu otpora.

Penava odgovorno tvrdi kako se Vukovar neće sam izvući. 

"Ukoliko ćemo mi nastaviti ovako, Vukovar sigurno nema šansu. Ukoliko ćemo se mi nastaviti praviti da je sve dobro, doći ovdje jednom godišnje, reći ok, dati neke patetične izjave, pustiti suzu, položiti vijenac i otići i očekivati da ćemo nagodinu ponoviti isti scenarij, Vukovar nema šanse", rekao nam je vukovarski gradonačelnik.

Dva različita ugla, ali isti zaključak.

Borba u ratu i borba nakon njega

Treća priča je ona vukovarske liječnice Mirjane Semenić Rutko. Kao 25-godišnjakinja proživjela je pakao ratne bolnice. Izgubila je zaručnika na Trpinji dok je previjala rane u podrumu granatirane bolnice. Mjesecima nije izašla iz te rupetine, preplavljene jaucima ranjenih i brenčavim glasom Siniše Glavaševića koji je krčao iz pojačanog tranzistora.

Kad je napokon napustila bolnicu, na samom kraju, grad je bio uništen. Gledala je u sravnjeni Vukovar. Prije toga se pozdravila s kolegama i pacijentima s kojima se trebala naknadno naći u Zagrebu. Oni su otišli u drugom smjeru, prema Ovčari.

Danas Mirjana u Vukovaru ima privatnu ginekološku ordinaciju. Bavi se i medicinskim tretmanima lica i tijela.

Nadala se kako će se stanje popraviti brže i bolje, kaže nam. Nadala se da će biti malo drugačije. 

Borila se u Domovinskom ratu, a danas, gotovo trideset godina nakon kraja rata, bori se i dalje. Ovaj put s beskrajnim državnim aparatom koji guši one koji su dovoljno hrabri da u Vukovaru započnu posao.

Problem s vrha

Priča nam o nepotrebnom gubljenju novca i vremena na silnu administraciju, ogromne poreze i beskrajna davanja. Govori nam kako se teško opterećivati mržnjom.

"Sve podjele od vrtića, škola i kafića su nešto što nam stalno smeta. To nije dobro. Ne možete reći da idemo u Europu gdje bismo trebali svi biti jednaki, a onda u jednom gradu imate podijeljene vrtiće, osnovne i srednje škole. To ne ide tako", otvorena je liječnica.

Izravno smo je upitali smatra li da problem dolazi s vrha, od glave.

"Da", lakonski je odgovorila.

Tri različita ugla, ali isti zaključak.

Šum u komunikaciji

U Vukovaru smo pronašli bračni par Šesto. Zrinka je bila 18-godišnjakinja kad su joj razorili grad, a oca odveli u logor. Zoran je bio mladi branitelj. 

Iako su oboje iz Vukovara, upoznali su se tek u Zagrebu, nakon pada grada.

Kad se Zrinka prvi put vratila, zajedno s ocem koji je nekim čudom preživio, rekla je kako se nikad neće vratiti. Danas, ona i muž imaju turistički elektro-solarni brod. Jedinstven je na cijelom, golemom Dunavu.

Sklopili su ga praktički sami. Dovukli su ga tu, na blatni pristan na kojeg ga i danas vežu, usred noći. Bez pompe, bez novinara, bez političkih guzonja.

Iako kažu kako im ništa nije bilo prirodnije od povratka u rodni kraj, suočavaju se s brojnim, već poznatim problemima. Šum u komunikaciji na državnoj razini je sve veći.

"Mi smo država koja vjerojatno ima najviše strategija razvoja, ali sve ostane mrtvo slovo na papiru", kaže nam inovativna poduzetnica.

Bračni par Šesto jedva izlazi na kraj sa silnom papirologijom i nametima. Država ih obeshrabruje u poslovanju, a oni samo žele raditi ono što je sasvim normalna praksa u ekonomski fleksibilnijim zemljama.

"Živi se od rada, vlada to mora shvatiti"

Zabrinuti su za budućnost svog jedva punoljetnog sina. Iskreno ne znaju što će mu preporučiti. Ne žele da im dijete pati, uz otvorenu Europu pred njim.

"Morat ćemo ga realno, ozbiljno i iskreno uputiti. Ne možemo cijeli život ići za zastavama", kaže nam nekadašnji branitelj.

Upozoravaju na sliku Slavonije i Vukovara kao državnog socijalnog slučaja koji živi na uspomenama iz rata. Smeta im takva isključivost. Smatraju je dijelom odgovornom za inertnost regije koja bi se možda poboljšala da se poduzetnike i radnike samo pusti da rade na miru.

"Prošli smo rat, ali život ide dalje. Svaki 18. studeni ovdje ljudi dođu i zapale svijeću. I trebaju. Ali od toga se ne živi, živi se od rada. Vlada to mora shvatiti", poentiraju žilavi vukovarski povratnici.

Četiri različita ugla, ali isti zaključak.

Nova borba

Sve ove priče nose istu poruku. Ljudi su izdržali rat. Izdržali su užas, stradanje, smrt i bol.

Danas su se vratili i pokušavaju održati plamen na davno pregaženom zgarištu.

I ne samo u Vukovaru, nego u cijeloj Nevidljivoj Hrvatskoj. 

U razdoblju mira, desetljećima i generacijama daleko od krvavih devedesetih, gradovi obilježeni ratom opet se bore kako bi osigurali egzistenciju sebi i sljedećem naraštaju. 

Priče ljudi bez nadimaka

Prošetali smo ulicama Vukovara. Zanimalo nas je kako razmišljaju nasumični prolaznici bez nadimaka, obični građani Grada heroja. I njih smo upitali za ratnu prošlost, ne želeći izostaviti nijedan dio identiteta.

Mučne ispovijesti ljudi koji nasred ulice otvoreno govore o zarobljavanjima, mučenjima i smrti najmilijih, teške su za prenijeti. Gospođa s vrećicama u rukama priča kako je ostala bez djeteta. Muškarac na mostu govori o boravku u logoru. Starac koji provjerava razinu ulja u motoru potpuno nepoznatim ljudima priča kako su mu sina ubili na Ovčari.

Užasne priče, jednako bolne i 28 godina nakon smrti Vukovara.

Bitka za budućnost

I oni, ljudi bez nadimaka, upozoravaju na nezaposlenost, na teške uvjete, na nedostatak posla i nemogućnost života. Govore nam iste stvari koje su nam govorili stanovnici Knina, Obrovca, Gračaca, Slunja, Gline, Petrinje i Pakraca.

Vole svoj grad. Da ga ne vole, ne bi se vratili u njega nakon toliko godina i toliko mučnih gubitaka. 

Svejedno, opet se moraju boriti za njega.

Moraju se boriti za bolje uvjete, za bolji život, za bolje sutra. Rat je davno završio, ali sad ih čeka bitka za budućnost.

Ti ljudi su se već jednom borili. Ne bi smjeli opet.