JOŠ JEDAN od nameta koje je Darko Milinović ubacio u svoju "zdravstvenu reformu", a koji se nije pretjerano spominjao po medijima, novi je namet na auto osiguranja. Po procjenama, taj bi namet godišnje mogao donositi oko 250 milijuna kuna u državnu blagajnu. Istodobno, Hrvatska ne poznaje pojam osiguranja liječnika od štetnih događaja. Pitanje je jasno: hoće li porezni obveznici plaćati greške koje bi trebali plaćati liječnici?

Dvostruko plaćanje zdravstvene zaštite

Zbog novog Zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju (kako je navedeno u članku 53) cijene premija polica auto osiguranja trebale bi biti veće za 10 posto. Zakon to opravdava kao "iznos koji predstavlja naknadu prouzročene štete Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, a koju su prouzročili vlasnici, odnosno korisnici osiguranog motornog vozila".

Pri tome je ministar previdio činjenicu da Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, na snazi od siječnja 2007. već uređuje takva plaćanja. Po tom zakonu HZZO za svaku dokazanu nezgodu izdaje račun koji podmiruju osiguravateljske kuće. Milinović novim nametom na auto osiguranja porezne obveznike tjera da dvostruko plaćaju zdravstvenu zaštitu za istu stvar, zajedno s plaćanjem nesposobnosti HZZO-a, bolnica, pa i samog pravosuđa u dokazivanju nezgoda i naplaćivanju štete nastale zbog njih. Pri tome kupi i dodatne novce, jer po podacima osiguravateljskih kuća novi je namet pet puta veći od stvarnih šteta koje počine vozači.

Namet na auto osiguranja sličan je nametu putem participacije i dopunskog osiguranja. Milinović udara građane tamo gdje ne mogu izbjeći udarce. Mora se ići liječniku i mora se osigurati auto da bi se dobilo dozvolu za njegovu vožnju. Građani ne mogu izbjeći plaćanje, a država ne može izbjeći kupljenje novaca od tih nameta.

Kako porezni obveznici pokrivaju troškove koje ne bi trebali pokrivati

Kad već pričamo o novcima, valja nam spomenuti jedan zanimljiv podatak. Hrvatska nema osiguranje od štetnih događaja za liječnike i zdravstvene subjekte. Upravo je na to upozorio i Indeks potrošnje Eurozdravlja, izdan od Health Consumer Powerhousea, jedne od vodećih agencija za zaštitu prava pacijenata u Europi. Rezultati tog indeksa (na kojemu je Hrvatska zauzela ubitačno 29. od 31 mjesta među zemljama EU i zemljama kandidatkinjama), objavljeni su u studenom prošle godine, upravo u vrijeme kad je Milinović odrađivao svoju Powerpoint prezentaciju zdravstvene reforme. Tada su uvelike prešućeni.

U zadnje je vrijeme javnosti u oči upao slučaj Ane Dragičević, Riječanke koja je gotovo pet godina bila protupravno zatvorena u Psihijatrijskoj bolnici Lopača. Dragičević sada podiže tužbu protiv bolnice. Jednako je tako poznat slučaj Miroslava Maškarina, Rabljanina koji tuži KBC Rijeka zbog toga što su mu upalu slijepog crijeva liječili amputacijom lijeve noge. Tu je nedavna nepravomoćna presuda Općoj bolnici u Vinkovcima, zbog smrti bebe obitelji Zagorac, od gotovo pola milijuna kuna. Još se 2007. u novinama pisalo kako su bolnice pred bankrotom zbog tužbi za greške pri liječenju.

Šteta zbog nepostojanja osiguranja protiv štete

Nepostojanje liječničkog osiguranja od štetnih događaja u Hrvatskoj znači da se šteta za greške pri liječenju naplaćuje direktno od bolnica. To opet znači da tu štetu pokriva proračun, dakle porezni obveznici. Na ovo je nedavno upozorio i Dujomir Marasović, ravnatelj KBC Split, rekavši kako će se, s obzirom na količinu tužbi, morati uvesti i osiguranje od štetnih događaja. Jednostavno, uvođenje osiguranja od štetnih događaja povisilo bi cijenu zdravstvene zaštite, ali u manjoj mjeri od one u kojoj ju sad povisuju odštetni zahtjevi zbog štetnih događaja.

U uređenom zdravstvenom sustavu liječnička se greška (a liječnici, kao i svi ljudi, griješe) naplaćuje individualno, njen trošak snose sami liječnici ili njihova osiguranja. U hrvatskom zdravstvenom sustavu trošak grešaka snosi društvena zajednica preko HZZO-a i osnivačkih uloga u zdravstvenim ustanovama. Pitanje je hoće li se novi nameti koristiti i za takvo kolektivno pokrivanje individualnih grešaka?