U SJENI rata koji ne staje na istoku Ukrajine, pojavljuje se sve više informacija o problemima unutar ruske vojske. Sve su češća svjedočanstva ruskih vojnika koji opisuju stanje u ruskoj vojsci. Iako je Kremlj zaista uspostavio stabilan sustav regrutiranja novih snaga te sada ruskih snaga ima znatno više od ukrajinskih, problemi unutar vojske se sve više povećavaju.

>> Ruski vojnik na državnoj televiziji priznao da odsijecaju prste ukrajinskim vojnicima

>> Ruski vojnik o Putinovoj operaciji u Kursku: "Leševi vojnika su još u plinovodu"

Samokažnjavanje

Prema raznim izvorima, tisuće ruskih vojnika je pogubljeno od strane ruske vojske tijekom rata u Ukrajini. Kroz povijest je to bila standardna praksa kojom se koristila ruska vojska u ratovima. Pogubljenja vlastitog osoblja su služila kao neka vrsta disciplinske mjere, ali i da se spriječi/ograniči korupcija i kriminal u vojsci. Takva praksa se koristila u daleko većem obujmu nego u bilo kojoj zapadnoj vojsci, uključujući i najbrutalnije vojske poput one nacističke Njemačke. Zapovjednici su ponekad naređivali napade na vlastite jedinice kao oblik kažnjavanja.

Vraćajući se na rat u Ukrajini, najpoznatiji primjeri ovakvog "kažnjavanja" vlastitih jedinica su one od strane ČVK Wagner. Tijekom prve dvije godine rata, Wagner je postao poznat po svojoj ekstremnoj brutalnosti prema vlastitim pripadnicima. Brutalne egzekucije "nediscipliniranih" vojnika uključivale su ubijanje udarcima macole/malja.

Priključivanjem Wagnerovih jedinica regularnoj vojsci, izvješća o pogubljenima i ubojstvima u vlastitim redovima su se stalno povećavala, do mjere da se objavljuju gotovo svakodnevno.

S druge strane, postoje izvjesne razlike između Drugog svjetskog rata i trenutne situacije. Sada se pogubljenja više ili manje izvode isključivo na vojnicima. U prvoj godini rata s nacističkom Njemačkom uhićen je i pogubljen velik broj visokih časnika zbog različitih prekršaja. Preko sedamdeset generala je uhićeno, od čega je tridesetak streljano. Danas se čini kako visoki časnici prolaze više ili manje nekažnjeno, iako često dolaze informacije kako je neki od zapovjednika "mrtav" pijan, korumpiran ili se bavi preprodajom droge.

Otkup vojnika

Korupcija je direktno povezana s politikom pogubljenja. Mogu se pronaći videozapisi gdje vojnici pričaju kako su morali platiti mito zapovjedniku kako bi mogli biti evakuirani s bojišta, nakon što su ranjeni postali "neupotrebljivi". Postoje izjave udovica koje su opisivale kako su njihovi muževi nakon što su odbili skupljati novac za svoje "otkupljenje" poslani u smrt.

Vojnici u nekoliko pukovnija izvijestili su o visokim časnicima koji sustavno pljačkaju ljude prije nego što ih pošalju u smrt. Kao konačna posthumna kazna, vojnici koji su pogubljeni ili ubijeni često se proglašavaju dezerterima. To lišava njihove obitelji bilo kakve odštete za njihovu smrt i oslobađa njihove zapovjednike bilo kakve obveze vraćanja njihovih tijela.

Nakon tih svjedočanstva, nameće se pitanje kako je moguće da Rusija nema problema s regrutiranjem novih snaga. Dva su glavna razloga. Do mnogih unutar Rusije ove informacije ne dolaze, mnogi nisu svjesni brutalnosti u vojsci. Drugi je razlog što većina regruta odlazi u Ukrajinu nadajući se da će zaraditi novac koji će im poboljšati život.

Velik broj regruta je otišlo u Ukrajinu ne toliko zbog velikog patriotskog osjećaja branjenja domovine, već zbog toga što žive u krajevima u kojima nema perspektive.
Međutim, realnost je drastično drugačija. Kako vojnici opisuju, u vojsci jedino što dobiju jest streljivo. Sve ostalo kupuju sami. Mnogi su sretni ukoliko prođu višemjesečnu obuku prije nego što završe na fronti.

Stanje u jedinicama je daleko od idealne – većina nema adekvatnu odjeću, mnogi nemaju osnovne higijenske potrepštine poput sapuna. U takvim uvjetima se mnogi razbole, dizenterija je redovita pojava jer vojnici često piju vodu iz lokvi koje pronađu na terenu. Mnogi vojnici pričali su o tome kako su često izgladnjeli usred fronta.

Nabava svega

Samim dolaskom u jedinicu, vojnici moraju kupiti uniformu, pancirke, radio, prvu pomoć, čizme. Oprema se nema gdje oprati, pa postoji samo jedna opcija: da se nakon nekog vremena, mokra, poderana, spaljena i smrdljiva oprema zamijeni novom, koju vojnik nabavi o svom trošku. Dobar dio plaće vojnika ide u tzv. zajednički fond jedinice, koji se uglavnom troši na potrebe zapovjednika umjesto za potrebe jedinice. Drugi dio plaće, koji se prema izjavama vojnika troši transparentno, vojnici uplaćuju za borbeni potrošni materijal poput: dronova, termovizijske kamere, motorole itd.

Vojnici sami nabavljaju materijal i sami organiziraju dostavu. Još jedan dobar dio plaće, odlazi na hranu. Vojnici na položaje nose zalihe hrane sa sobom. Opskrbne linije praktički ne postoje. Mehanizacija kao što su opskrbni kamioni, ne postoje. Bilo je situacija kada su vojnici sami popravljali opskrbno vozilo jer se znalo da novo neće doći. Dodatno, skupljalo se i za gorivo.

Vojnici sami nabavljaju madrace, jastuke, vreće za spavanje, gorivo za grijanje. Građevinski materijal za zemunicu u kojoj vojnici obitavaju, također je na teret vojnika. Nakon svih "poreza" i izdataka, od početne plaće koja za "zonu SVO" iznosi oko 2 200€, ostane između 400 i 750€ za život i obitelj. Uz uvjet, da zapovjednik i jedinica nisu do "kosti" prožeti korupcijom.

Taktika s dronovima

Nastavno na svjedočanstva o uvjetima u vojsci, sve se više priča i o promjeni konteksta ratovanja, onog neposrednog – na prvoj crti. Prema svjedočanstvima ruskih vojnika, sve je više leševa u šumama koje nitko ne skuplja. Spominje se da obje strane koriste određeno kemijsko oružje. Ruski vojnik je podijelio iskustvo u kojem je bježeći od FPV drona otrčao u jednu zemunicu koju je smatrao sigurnom. Ispostavilo se da je u zemunici poginuo određen broj vojnika od kemijskog oružja. Jedan vojnik je spomenuo da je na poginulim vojnicima pjena izlazila na usta, a da se u zemunici osjetio jak miris. Spominje kako je odmah istrčao iz zemunice, pod cijenu da strada od drona. 

Dronovi su unijeli nov element u ratovanju. Koriste se na način da lete u roju te se stacioniraju na neku livadi. Kada se primijeti kretanje vojnika, polete i gađaju vojnike. Vojnici su prisiljeni bježati u zemunice, gdje ih grupirane dočeka kemijsko oružje. Ovakav način ratovanja je u potpunosti nepoznat ne samo ruskim vojnicima, nego u svijetu generalno. Ono što je problematično za ruske vojnike, koji su uspjeli preživjeti tri godine rata, jest što sva doktrina, navike i način ratovanja s početka rata više ne vrijede. To im stvara dodatan stres. 

Preživjeli vojnici su pričali kako su se nosili s takvim načinom ratovanja. Neki su se "spasili" s komadom šrapnela u tijelu te su uspješno napustili front. Znalo se dogoditi da netko od vojnika "nestane" na nekoliko tjedana tako što se sakrije u podrum neke kuće, gdje bi pronašao hranu. U takvim uvjetima je užasno složeno krenuti u napad.

Taktika ide otprilike ovako: ukrajinski vojnici ostaju u zemunicama. Rusko topništvo i artiljerija uništi uporišta, a pješaštvo zatim krene zauzeti pozicije i "očistiti" teren. Ukrajinske snage se povuku na sigurne pozicije, a dok ruski vojnici pokušavaju zauzeti ostatke terena, kreću dronovi.

Novi regruti

Budući da tempo ofenzive ne smije pasti, ruskim snagama se priključuju regruti. Prema svjedočanstvima, često se radi o "starcima", ljudima koji nemaju perspektivu u civilnom životu: poput onih kojima je potreban novac ili bježe od zakona. Čest je slučaj i da u jedinicu dolaze regruti koji žele u vojsci prestati piti ili se drogirati. 

U takvim uvjetima, ruska vojska i dalje uspijeva držati tempo na istoku Ukrajine. Bez obzira na sve probleme, sasvim je izvjesno da Rusija neće stati s daljnjim napredovanjima i pokušajem da zauzme što veći dio teritorija na istoku Ukrajine. Koliko je ovakav način izvođenja vojnih operacija i regrutiranja novog kadra održiv, zasad je teško reći, ali ne čini se da bi Rusija mogla stati u neko izvjesno vrijeme. Prema predviđanjima onih koji nisu skloni Rusiji, Rusija ima dovoljno ljudstva i oružja za nastaviti rat, barem još do kraja ove i cijelu iduću godinu.