PRIJE ruske invazije na Ukrajinu u veljači 2022. godine činilo se da će predsjednik Vladimir Putin ostati na vlasti koliko god bude želio. Nakon što je Duma usvojila niz ustavnih amandmana koji su stupili na snagu tijekom 2020. godine, Putinu je omogućeno da obnaša dužnost do 2036., kada bi trebao napuniti osamdeset tri godine.

Međutim, rat u Ukrajini i njegove dramatične posljedice stavili su na test ne samo stabilnost režima, odnosno otpornost ruskog rukovodstva na društvene promjene - koje su, bile one evolutivnog ili revolucionarnog karaktera, neminovnost svakog političkog sustava - već i održivost Ruske Federacije kao integrirane državne zajednice. 

Imajući u vidu razne separatističke tendencije unutar Rusije, trvenja i netrpeljivosti ruske političke i gospodarske elite te konkurenciju raznih pristupa i agendi koje je izvana vrlo teško dešifrirati, a Putin ih je od dolaska na vlast svojim autoritarnim, gotovo tiranskim metodama čvrsto držao pod kontrolom, apsolutno se ne mogu i ne smiju zanemariti scenariji prema kojima bi buduća promjena vlasti u Rusiji mogla biti do te razine dramatična da izazove tektonske promjene unutar zemlje, ali i izvan nje.

Naime, kreatori vanjsko-sigurnosne politike na Zapadu u svakom trenutku moraju imati na umu činjenicu da je Rusija najveća nuklearna velesila na svijetu, koja je, prema podacima neovisnog Stockholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira u siječnju 2023. godine, imala 5889 nuklearnih bojevih glava, a od toga 1550 u operativnom smislu.

Putinov nasljednik vjerojatno će biti iz sadašnjeg sustava

Zbog svega navedenog od suštinskog je značaja da se koliko je moguće preciznije anticipiraju buduća događanja u vezi Putinovog nasljednika, odnosno pravca politike koju bi nakon promjene službeni Kremlj usvojio kao kratkoročnu, srednjoročnu ili dugoročnu. Pritom je bitno naglasiti da sama tranzicija ruskog državnog vrha ne mora ovisiti o ishodu rata u Ukrajini (što je stajalište mnogih eminentnih analitičara na Zapadu) iz jednostavnog razloga što su korijeni unutarnjih proturječnosti u društvu postojali i mnogo prije početka rata.

Imajući u vidu sveprisutnost države koju karakterizira kompliciran i neučinkovit politički sustav izgrađen u cilju podupiranja vođe, izrazitu slabost ruskog civilnog sektora uzdrmanog brutalnim represalijama državnog aparata, ali i povijesna iskustva tranzicije vlasti u Rusiji, Putinov nasljednik vjerojatno će se pojaviti iz njegovog najbližeg okruženja i sadašnjeg sustava. Nije nemoguće da ruski predsjednik osobno upravlja izborom nasljednika premda je u prošlosti u više navrata propustio prilike da ga imenuje, barem uvjetno, te tako preciznije odredi svoje aspiracije.

U svakom slučaju, tranzicija vlasti, kao toliko puta u Rusiji, vjerojatno će ići odozgo prema dolje potaknuta unutarnjim borbama elita i neće ovisiti o volji širih građanskih slojeva, odnosno neće je karakterizirati utjecaj odozdo prema gore.

Mogući scenariji tranzicije vlasti

Prominentni analitičari sa Zapada, ali i članovi sigurnosno-obavještajnih zajednica već su daleko odmaknuli u pokušaju skiciranja i anticipiranja mogućih nasljednika ruskog predsjednika. Do sada su lansirana tri kredibilna scenarija, koji bi mogli poslužiti kao temelj administracijama zapadnih saveznika, prije svih Sjedinjenih Država, za kreiranje političke agende odnosa s Ruskom Federacijom nakon Putinovog odlaska s vlasti.

Prvi je scenarij radikalizacija odnosa Zapada i Rusije s nasljednikom tipa Jurija Andropova. Drugi je popuštanje tenzija s nasljednikom koji posjeduje značajke Nikite Hruščova, a treći je scenarij fragmentacije. Još je jedan scenarij razmatrao dio analitičara, osobito u Berlinu i Parizu, a odnosi se na okretanje Ruske Federacije Zapadu - ruske elite svrgavaju Putina jer je izolirao Rusiju od Europe i zapadnog svijeta te ga zamjenjuju zapadno orijentiranim vođom po uzoru na bivšeg predsjednika Gorbačova. No on je odbačen kao nevjerojatan jer je Putin praktički "usisao", odnosno marginalizirao ili kooptirao liberalne, zapadno orijentirane frakcije među ruskim elitama.

Nasljednik koji bi radikalizirao odnose

Predsjednika Putina mogao bi naslijediti militantniji, radikalniji i neusporedivo više etno-nacionalistički vođa. Ako bi do tranzicije došlo unatoč volji ruskog predsjednika, to bi značilo da su ga ruske sigurnosne i vojne elite označile kao prepreku na putu odlučujuće pobjede nad Ukrajinom i nepouzdanim, odnosno neuspješnim faktorom na unutarnjoj sceni. Uspon takvog lidera bio bi povezan s unutarnjom militarizacijom, uključujući društvenu i ekonomsku mobilizaciju za postizanje vojnih ciljeva, kao i pojačane represalije na unutarnjem planu. 

U vanjskoj politici nasljednik tipa Jurija Andropova slijedio bi sličan ili još radikalniji pristup od Putina konfrontirajući Rusiju sa Zapadom u maniru permanentne eskalacije sukoba, uključujući efektivni pritisak na istočno krilo NATO saveza (baltičke države i Poljsku) i realnost uporabe oružja za masovno uništenje (WMD), što u ovom trenutku, osim verbalnih prijetnji, nije slučaj.

Ovaj scenarij nalikuje, kako sam već spomenuo, politici kremaljskog vođe Andropova, čiju su kratku vladavinu (od 1982. do 1984. godine) obilježili intenziviranje hladnoratovskih napetosti i destruktivni autoritarizam ruskih elita. Međutim, ta mogućnost također uključuje potencijalnu reakciju manje tvrdokornih grupacija u društvu, kao što se u povijesti i dogodilo kad je Andropova naslijedio Gorbačov. 

Nasljednik koji bi ublažio tenzije Rusije i Zapada 

U scenariju popuštanja tenzija sa Zapadom na vlast bi došao manje militantan, ali još uvijek autokratski vođa. On bi slijedio pristup "putinizma bez Putina". Do tog bi ishoda moglo doći ako bi ruske elite htjele zadržati sustav koji je izgradio Putin, ali i riješiti se nekih njegovih značajki, koje su, po njihovom uvjerenju, preko neophodne razine degradirale odnose s vanjskim čimbenicima i  uzrokovale nepotrebne unutarnje konflikte.   

Nasljednik Hruščovljevog tipa dao bi prednost gospodarskom oporavku i domaćoj stabilnosti ispred sukoba sa Sjedinjenim Državama i NATO-om. Promatrači smatraju da je takva politika usporediva s početnim fazama vladavine kremaljskog vođe Hruščova, koja je trajala od 1953. do 1964. godine. Nakon što je došao na vlast poslije Staljinove smrti, Hruščov je proveo skromnu ekonomsku reformu zemlje, što ga je na početku njegovog mandata natjeralo da ublaži eskalaciju napetosti sa Zapadom.

Ako bi se takva politika primijenila na trenutačni rat u Ukrajini, nasljednik ovog tipa bio bi otvoren za kompromis u zamjenu za ekonomske koristi, ali je malo vjerojatno da bi u potpunosti povukao ruske snage budući da se neprijateljski odnos prema Zapadu, posebno Sjedinjenim Državama, u biti ne bi promijenio. Pretpostavka je da bi se i smanjila razina unutarnje represije. Preraspodjela bogatstva među elitama ovisnim o državi vjerojatno bi ostala ključni čimbenik u održavanju režima, a oligarsi i elite sa zapadnim vezama igrali bi veću ulogu u pokušaju deeskalacije odnosa sa Zapadom. 

Scenarij fragmentacije

Nasljednik koji bi se pojavio nakon Putina u ovom scenariju vjerojatno bi u političkom smislu bio slaba osoba koja ne bi imala priliku konsolidirati rusko gospodarstvo ni održati političko-sigurnosnu kontrolu u zemlji. Zbog čega?

Ako bi došlo do stanja fragmentacije, pretpostavlja se da bi promjena vlasti rascjepkala federalnu moć i nagrizla njenu kontrolu nad regijama. Ishod bi bila Rusija potpuno okrenuta unutarnjim problemima, okupirana domaćim napetostima i prijeporima između središnje i regijskih vlasti. 

Erozija federalne (centralne) moći u Rusiji povijesno je povezana s njenom slabijom ulogom na međunarodnom planu, što bi u konačnici bilo od koristi Ukrajini i Zapadu. Međutim, postoji i mogućnost opasne nepredvidivosti u vanjskoj politici, ali i još opasnija mogućnost gubitka kontrole federalnog središta nad sustavnim elementima kada se to tiče vojne imovine, a posebno oružja za masovno uništenje, uključujući nuklearno oružje.

Koji je interes Zapada?  

Koji god scenarij se ostvari, kada je u pitanju nasljednik ruskog predsjednika, prioritetan interes Zapada je predvidivost ruskih unutarnjih prilika i vanjske politike. Dakle, paradoksalno, ali ipak logično, kreatorima političko-sigurnosnih agendi na Zapadu najmanje odgovara model fragmentacije ili raspada ruske federalne vlasti, u kojem dolazi do gubitka komunikacije s reprezentantom, odnosno individualiziranim, ključnim centrom moći. To nadalje znači djelomični ili potpuni gubitak uvida u način ostvarivanja kontrole nad najubojitijim i najstrašnijim arsenalom oružja za masovno uništenje na svijetu. Također, gubi se uvid u širenje spomenutog oružja u treće zemlje.  

Uz kontrolu sigurnosti oružja za masovno uništenje, uključujući nuklearno oružje, i sprječavanje nuklearne proliferacije, interes Zapada, posebno Sjedinjenih Država, jest i učinkovita zaštita istočnog krila NATO saveza (Baltika i Poljske), zaustavljanje ruske agresije u Ukrajini, traženje rješenja koje bi zadovoljilo obje strane i održavanje kakve-takve regijske stabilnosti.

Iako su pozitivan pristup, optimizam i "dobra vjera" kod kreiranja međunarodnih odnosa neizbježni čimbenici u ostvarenju željenih rezultata, čini se da suvremena ruska unutarnja scena i kao posljedica njena vanjska politika sliče na gordijski čvor koji se ne može presjeći mačem. Taj bi mač posve sigurno imao dvije oštrice, od kojih bi mogao nastradati i onaj koji siječe.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala