PRIČA o Bjelorusiji i njenom predsjedniku Aleksandru Lukašenku poprilična je iznimka u odnosu na druge bivše zemlje Sovjetskog Saveza. Tranzicija nekih od tih zemalja u demokraciju bila je više uspješna (baltičke zemlje), kod nekih manje (Ukrajina, Gruzija, Armenija), kod nekih nimalo (Rusija, Azerbajdžan, Kazahstan, Uzbekistan).

No u nijednoj od tih zemalja vođa se, bilo demokratski ili autokratski, nije uspio održati na vlasti praktički od neovisnosti do danas. Lukašenko je došao na vlast na prvim i posljednjim slobodnim izborima 1994., manje od tri godine nakon raspada Sovjetskog Saveza.

Osim što je uspio zadržati vlast dugih 26 godina, koristeći, po svemu sudeći, namještene izbore kao legitimaciju vlasti, Lukašenko je uspio održati i pseudosovjetski političko-ekonomski sustav desetljećima nakon njegovog pada.

>>Ukrao je izbore pa poslao vojsku na prosvjednike. Tko je Aleksandar Lukašenko?

No sada se suočava s najvećim izazovom u svojoj 26 godina dugoj vladavini. Masovni prosvjedi zbog izbora od 9. kolovoza, za koje oporba, prosvjednici i Europska unija tvrde da su namješteni, mogli bi se pretvoriti u revoluciju koja će ga srušiti. Baš kao što se to dogodilo Seržu Sargisijanu u Armeniji 2018., Viktoru Janukoviču u Ukrajini 2014. ili Edvardu Ševarnadzeu u Gruziji 2003. 

Lukašenko dvaput razgovarao s Putinom preko vikenda

Stoga nije posebno iznenađenje da je Lukašenko dvaput razgovarao s Putinom prošlog vikenda, tijekom kojeg je njegov skup podrške režimu bio zasjenjen nekih 10 do 20 puta većim Nacionalnim maršem za slobodu oporbe, na kojem je bilo od 100 do 200 tisuća ljudi, prema procjenama organizatora. 

Lukašenko i Putin dogovorili su se u svom telefonskom razgovoru da će imati "redovite kontakte na različitim razinama i da će jačati savezničke odnose". Putin mu je, prema priopćenju njegovog ureda, obećao potrebnu pomoć "kako bi riješio izazove s kojima se Bjelorusija suočava", u skladu s paktom zemalja bivšeg SSSR-a nazvanom Organizacija kolektivnog sigurnosnog sporazuma.

No ta se međusobna vojna pomoć, kako se u pravilu tumači, odnosi na ugrozu izvana - ne i na smjenu režima iznutra zbog narodne revolucije. Kako će onda Putin reagirati?

>>Bjeloruskom diktatoru dogodilo se isto što i rumunjskom, radnici mu prekinuli govor

Ruski analitičar: Bjelorusija je europska Sjeverna Koreja, ako padne Lukašenko, nestat će kao država

Artjom Lukin, izvanredni profesor međunarodnih odnosa na Dalekoistočnom federalnom sveučilištu u Vladivostoku, u kolumni za rusku državnu televiziju na engleskom jeziku RT predviđa da se, s obzirom na razmjere prosvjeda, njegov konačni odlazak čini neizbježnim, s tim da mu je posljednja nada upravo Moskva. 

Putin već dugi niz godina zagovara ujedinjenje Bjelorusije s majčicom Rusijom. Dapače, odnosi između Moskve i Minska su i zahladjeli u posljednje vrijeme zbog Lukašenkovog otpora Putinovom pritisku da se ta ideja provede do kraja. Putin je ideju o "tješnjoj integraciji" posljednji put ponovio 10. kolovoza, samo dan nakon spornih bjeloruskih izbora. Usto, Lukašenko je, uz uobičajenu retoriku o zapadnom miješanju, počeo optuživati i Moskvu da financira njegove protivnike i pokušava ga srušiti. 

Putin vjerojatno nema posebno veliku želju spašavati nekoga tko mu je tako otvoreno odbio poslušnost. A slanje vojske u Bjelorusiju riskantno je za Moskvu iz više razloga: od još težih zapadnih sankcija do mogućnosti antiruskog ustanka u Bjelorusiji ili nezadovoljstva u samoj Rusiji. Intervencija u Bjelorusiji mogla bi, nakon višegodišnjih vojnih intervencija u Siriji i Ukrajini, biti kap koja je prelila čašu za Ruse. 

Malo je vjerojatno da će Putin direktno intervenirati, ocjenjuje Lukin. A ako to ne učini, Lukašenko je uskoro gotov, ali  s njime i bjeloruski suverenitet i državnost. Lukin zaključuje da je Lukašenko željeznom šakom i lukavom diplomacijom učinio od Bjelorusije europsku Sjevernu Koreju - malenu i siromašnu, ali suverenu. U slučaju da Lukašenko padne, Bjelorusija bi vjerojatno bila integrirana u Europsku uniju, a Poljska bi preuzela ulogu njene "skrbnice", smatra ovaj ruski analitičar.

Bivši britanski veleposlanik: Za Rusiju je dobar odnos podčinjeni odnos

Zanimljivo je da je Putin upozorio njemačku kancelarku Angelu Merkel da je europsko miješanje u političku krizu u Bjelorusiji "neprihvatljivo", dok sama Rusija otvoreno pokušava zadržati kontrolu nad svojom susjedom. 

"Rusija neće intervenirati zbog demokracije, već zbog povoljnog ishoda za sebe. Za Rusiju je dobar odnos podčinjeni odnos (prema Moskvi)", komentirao je za Financial Times bivši britanski veleposlanik u Bjelorusiji Nigel Gould-Davies.

Rusiji ide na ruku što bjeloruski prosvjedi nisu primarno obojeni ni nacionalizmom ni proeuropskim sentimentom, već, prije svega, dubokim revoltom prema Lukašenkovoj tiraniji. 

Urednik i novinar CNN-a Nick Patton Walsh pak u svojoj analizi piše da nijedan izbor koji je pred Putinom nije dobar, ali ovo su opcije koje mu stoje na raspolaganju.

1. Puna ruska vojna intervencija u Bjelorusiji

Ovo je nuklearna opcija, piše Patton Walsh, i prilično nevjerojatna. Doduše, Putin ima iskustva s "hibridnim" vojnim intervencijama. Mogao bi tako poslati "male zelene ljude", odnosno vojnike u generičkim zelenim odorama bez vojnih obilježja, kao što je to napravio pri okupaciji i naknadnoj aneksiji ukrajinskog Krima, s opravdanjem referenduma o pripajanju Rusiji koji je otprilike jednako legitiman kao što su posljednji bjeloruski izbori. Ili oni ruski, kad smo već kod toga. 

>>Zašto Rusija uopće ima izbore?

Putin bi isto tako mogao otvoreno poslati rusku vojsku i policiju u susjednu zemlju. Iz geostrateške perspektive ima dobar razlog to učiniti. Rusiji kontrola nad svojom istočnom susjedom pruža defenzivnu tampon-zonu između sebe i Poljske, kao i još sigurniji ofenzivni pristup Suvalkiju - poljsko-litvanskom koridoru između Bjelorusije i ruske enklave Kaljiningrad, koja se nalazi na baltičkoj obali i koja ima golemu koncentraciju vojnih snaga. 

To je, ustvari, jedan od najvećih strahova NATO-a - da će Rusija iznenada preplaviti koridor tenkovima i odsjeći malene i isturene NATO-članice Litvu, Latviju i Estoniju od Poljske i ostalih NATO-članica.

Ipak, Putin je dosad pokazao da pribjegava vojnim intervencijama samo kad su troškovi i rizici takvog poteza ograničeni. U slučaju vojne okupacije Bjelorusije mogao bi se naći u nezgodnoj poziciji da mora slati istu tu vojsku na nenaoružane prosvjednike i štrajkaše. To bi možda bilo previše nezgodno čak i za ruski režim, kojem je bjesomučno bombardiranje civila (u Siriji) te trovanje, rešetanje i defenestriranje domaćih "izdajnika" već prešlo u naviku.

Drugi je rizik već spomenuti odgovor Zapada. Upitno je bi li ruska ekonomija mogla izdržati dodatne sankcije, povrh onih pod kojima je od 2014. zbog aneksije Krima i rata u istočnoj Ukrajini u kojem Rusija sudjeluje. Stoga se čini da Putin u ovom slučaju ima više za izgubiti nego za dobiti. 

2. Koristiti pametnije metode od tenkova

Kremlj je majstor sporog nadigravanja i neočekivanih manevara, piše CNN-ov analitičar. Bjelorusija je nedavno pustila tridesetak ruskih zatvorenika koje je uhitila prije izbora, pod optužbom da su plaćenici zloglasne ruske tvrtke Wagner koji su trebali izvesti puč. Zajedno s priopćenjem o njihovom puštanju, Moskva je komentirala da sada "relevantni odjeli" - što je šifra za obavještajne službe - blisko surađuju.

Stoga bi Putin umjesto tenkova mogao poslati svoje iskusne špijune da pomognu ugušiti prosvjede sofisticiranim metodama.

3. Reći Lukašenku da je vrijeme da ode i pokušati se nositi s posljedicama

Ova je opcija posebno riskantna. Kremlj bi u ovom slučaju praktički stao na stranu oporbe, predvođene kandidatkinjom Svetlanom Tihanovskajom, koja tvrdi da je dobila 60-70% glasova koje je Lukašenko ukrao, i njenim suprugom Sergejom, koji je zatvoren kako se ne bi mogao sam kandidirati. 

No to bi isto tako značilo da je još jedan diktator u ruskom susjedstvu pao, a upitno je bi li Putin mogao zauzdati duh demokracije koji se probudio u Bjelorusiji. Nova vlada bi vjerojatno više gledala prema zapadu nego prema istoku, očekujući od Europske unije pomoć i priznanje. 

4. Pozvati na nove izbore i ubaciti svog kandidata

Ovo je prije desetak godina i više bila omiljena Putinova opcija. Rusija je bila majstor instaliranja vlastitih ljudi na izborima u svojoj "sferi utjecaja" - i to često nepoznatih, nestranačkih tehnokrata.

Novi izbori bi smirili prosvjede, a kandidat "treće opcije" mogao bi primiriti i bjeloruske elite i tajne službe, dajući im nadu da će unatoč smjeni režima zadržati moć. Ipak, to bi također značilo popuštanje prosvjednicima i oporbi, čemu Moskva nije sklona, ni doma ni u susjedstvu. A ako i ti izbori budu namješteni kao i prvi, Bjelorusi će opet izaći na ulice - i stvar će se vratiti na početak.

5. Ne činiti ništa tjedan ili dva

Ova taktika omogućila bi da pritisak na Lukašenka raste, a kaos izazvan prosvjedima eskalira. Osim toga, Minsk i Moskva mogu očekivati da će prosvjedi s vremenom oslabjeti i zamrijeti, pogotovo s obzirom na to da je Tihanovskaja u egzilu u Litvi. S obzirom na to koliko su ostali izbori rizični, ovo bi mogao biti Putinov prvi izbor.