Foto: FAH, Index

SAMO 11 dana nakon što ga je zamijenio prvi američki "alternativni" predsjednik, oglasio se i svježe umirovljeni Barack Obama. Kako smo mogli čuti od njegovog glasnogovornika, bivši predsjednik SAD-a podržao je prosvjede protiv zabrane za imigrante i izbjeglice koju je uveo Donald Trump i osudio njegovo ugrožavanje američkih vrijednosti i diskriminaciju na temelju vjere.

Ali kaos koji je Donald Trump u ovo kratko vrijeme proizveo nije ništa prema kaosu koji je Obama ostavio iza sebe.

U svom govoru prilikom primanja jedinstveno nezaslužene Nobelove nagrade za mir 2009., na samom početku mandata, Obama je upozorio da pasivnost pred masovnim pokoljima "razdire našu savjest i može dovesti do intervencije po većoj cijeni kasnije". Možda tada nije bio ciničan, možda je zaista vjerovao u svoje riječi, možda nije mogao znati da će ih za par godina sam potvrditi na najgori način.

"Nismo naučili ništa"

Samo što mu to nije bio zadnji put. Kad  je u srpnju prošle godine umro Elie Wiesel, slavni židovski autor i aktivist koji je preživio Holokaust, i sam dobitnik Nobelove nagrade za mir, Obama je u svojoj eulogiji naveo kako „nikad ne smijemo biti pasivni svjedoci nepravde ni ravnodušni prema patnji“. Ali upravo njegova ravnodušnost prema strahovitoj patnji naroda Sirije, posebice Alepa, koja je u to vrijeme ulazila u svoju tragičnu završnicu, razotkrila je njegovu uzvišenu retoriku kao sramotno lažnu pozu.

Kao što je gorko primijetio autor i kritičar Leon Wieseltier: "Obveza da se djeluje protiv zla u Alepu nije bila drukčija od obveze da se djeluje protiv zla u Sarajevu i Srebrenici. Nije bila drukčija od obveze da se djeluje protiv zla u Ruandi. Nije bila drukčija od obveze da se djeluje protiv zla u Auschwitzu. A mi smo prezreli tu obvezu. Nismo naučili ništa. Zaboravili smo sve. Nismo niti pokušali."

Grobar Arapskog proljeća 

Pad Alepa, glavnog uporišta pretežno ne-džihadističkih pobunjenika, značio je definitivnu smrt onog famoznog "nikad više". S Alepom je pokopano i Arapsko proljeće, zlosretni pokušaj da se Bliski istok istrgne iz dvostruke tiranije sekularnih diktatora i islamističke teokracije i da demokracija pusti korijenje u tom potlačenom i zapuštenom dijelu svijeta. Obamina administracija samo je stajala sa strane i gledala kako, nakon neočekivanog bljeska, regija tone nazad u mrak i ropstvo. Svo njeno zgražanje i osude nisu promijenile ama baš ništa.

Dok je u Alepu na djelu bio, riječima glasnogovornika UN-a, „potpuni slom humanosti“, Obama je poslao svog državnog tajnika Johna Kerrya u potpuno uzaludnu diplomatsku misiju – uzaludnu jer Rusiji, savršeno ravnodušnoj na apele na savjest, nije dala nijedan dobar razlog da prestane održavati na životu svog klijenta.

Koja smjena režima?

Ali to je i bio Obamin pristup Siriji od početka: malo ispraznog moraliziranja, malo jalove diplomacije, malo sankcija i malo škrte pomoći pobunjenicima, dovoljno da se Ameriku optuži za još jednu agresivnu smjenu režima, a nedovoljno da zaista preokrene ishod rata.

Sama teorija o smjeni režima apsurdna je iz toliko razloga da ih je teško sve nabrojati. Za početak, jer se nikad nije dogodila; za razliku od Iraka, Sirije ili Libije, Asad je tamo gdje je i bio 2011. Zatim, jer SAD nisu, kao u Libiji, upotrijebile svoju vojnu silu protiv Damaska. To je možda postalo neizvedivo nakon što se Moskva direktno uključila u rat 2015.  – ma što Hillary Clinton u predizbornoj kampanji govorila - ali imale su četiri godine prije toga.

I ne najmanje bitno, jer je samo dva mjeseca prije izbijanja prosvjeda protiv režima Washington obnovio diplomatske veze s Damaskom, prvi put nakon 2005. Veleposlanik Frederic Hof razgovarao je s Asadom mjesec dana prije prosvjeda o mogućem sporazumu s Izraelom, po principu zemlja (Golanska visoravan, koju je Izrael okupirao) za mir između Sirije i Izraela. 28. ožujka, kad su prosvjedi i brutalni odgovor režima već ušli u začarani krug, državna tajnica Clinton osudila je nasilje, ali i izrazila povjerenje u Asada, kojeg je opisala kao „reformista“.  Izgleda li to kao politika zemlje koja režira „obojenu revoluciju“?

Asad očito ne mora otići

Amerika nije imala, i još uvijek nema, nikakvu koherentnu strategiju u Siriji. Obama je 2011. ustvrdio da Asad "mora otići", ali nije napravio ništa da bi ga privolio da ode. 2013. je proglasio kemijsko oružje "crvenom linijom" koju režim ne smije prijeći – čime mu je implicitno dao dozvolu za sve konvencionalne načine sijanja smrti – samo da bi pogazio vlastitu riječ i vjerodostojnost SAD-a kad je Asad odgovorio na njegov blef i pobio više od tisuću ljudi sarinom u predgrađu Damaska. Njegova je vojska otada izvela još desetke napada kemijskim oružjem, usprkos dogovoru o uništenju zaliha.

Dok su pobunjenici iz pro-demokratske, ne-džihadističke Slobodne vojske Sirije uzalud tražili pomoć, dok im je famozno američko naoružavanje u jednom trenutku spalo na 16 metaka po borcu mjesečno, dok im je Pentagon postavljao nemoguće uvjete – da se prestanu boriti protiv Asada i fokusiraju samo na ISIS - dok ih je al-Nusra, sirijski ogranak al-Kaide, izolirala i likvidirala, jednu po jednu postrojbu, a Rusija ih uništavala iz zraka – pretvarajući se da se bori protiv ISIS-a, koji je u međuvremeno nesmetano zauzimao njihov teritorij – Obama se pretvarao da ne vidi i ne čuje ništa.

Ponosan na neintervenciju

Uza sve to, Obama je u intervjuu za Atlantic, iz kojeg je proizašao monumentalan esej naslovljen "The Obama Doctrine", prkosno izjavio da je "vrlo ponosan" što je, "unatoč nadmoćnoj težini konvencionalne mudrosti" i "washingtonskog priručnika" donio „ispravnu odluku“ da ne intervenira protiv Asada. Barem trostruko više Sirijaca ubijeno je nakon što je Obama donio tu hrabru odluku nego dotad. Točan se broj vjerojatno nikad neće saznati, ali kreće se oko pola milijuna mrtvih.

"Ono što mislim da nije pametno je ideja da svaki put kad postoji problem, mi pošaljemo vojsku da zavede red. Jednostavno ne možemo to učiniti", zaključio je Obama u svom profesorskom stilu. Iz ovog i drugih intervjua i govora jasno se odražava njegova realpolitička doktrina prema kojoj vojnoj intervenciji treba pribjeći samo radi nacionalne sigurnosti, ne iz humanitarnih ili ideoloških razloga. Možda se čini da mu riječi nisu pratila djela, ali Obama je povukao vojne snage iz Iraka i Afganistana čim je mogao – u slučaju Iraka i morao, iako je ta situacija nešto složenija – i tako nehotice oslobodio prostor za džihadiste. U Libiji je intervenirao, po svemu sudeći nevoljko i pod pritiskom Hillary Clinton, Davida Camerona i Nicolasa Sarkozya. Njima je prepustio glavnu ulogu, a on je "vodio odostraga". U ovom slučaju, takva polovična intervencija bila je dovoljna da se spriječi opći masakr i porazi Gadafija, ali ne i da se spriječi potonuće zemlje u kaos i bezvlašće nakon što je ludi diktator nestao sa scene.

Sofizmi o snazi i slabosti

Ali ne-intervencija u Siriji dovela je do nastanka i širenja Islamske države čiji bezumni teror seže mnogo dalje od granica te zemlje, sve do Pariza i Orlanda na Floridi. Dovela je do skupe i neučinkovite vojne akcije u Iraku i Siriji, kojom se ustvari sanira šteta koja je mogla biti spriječena pravovremeno. I onda je mogla polučiti rezultat, da je Obama problemu pristupio ozbiljno i postavio se kao saveznik pro-demokratske opozicije koja se podjednako borila protiv ISIS-a i Asada. Kao njihov saveznik, mogao je imati presudan utjecaj u deradikalizaciji, demokratskoj tranziciji i stabilizaciji Sirije.Umjesto toga, bacio je sve karte na kurdske militante koji, osim što su u de facto  savezu s Asadom i u ratu s NATO članicom (Turskom), nemaju mogućnosti ni ambicija djelovati izvan svog teritorija na sjeveru zemlje.

Obamina realpolitika dovela je do milijunskog egzodusa Sirijaca iz zemlje kojima su se onda pridružile izbjeglice iz Iraka, Afganistana i odakle već ne. Zapad, kako znamo, nije ostao izoliran od ove humanitarne katastrofe koja je, posredno, dovela do plimnog vala anti-imigrantskog, iliberalnog populizma, izdašno sponzoriranog i poticanog propagandom iz Moskve.

Vakuum koji je Amerika stvorila stajanjem po strani potakao je preporod ruskog imperijalizma koji smo vidjeli na djelu od Alepa do Washingtona. A sve ovo zajedno dovelo je Trumpa, čovjeka jedinstveno nekompetentnog za tu funkciju i opasnog za američku demokraciju, na mjesto Obaminog nasljednika. Ništa od ovoga Obama nije predvidio. Ni za jednu od posljedica svoje, možda dobronamjerne, ali katastrofalno promašene politike nije preuzeo odgovornost.

Na kritiku da Putin izaziva njegovo vodstvo, Obama je odgovorio zapanjujućim sofizmom da je Putin otišao u Siriju i Ukrajinu "ne zbog snage, već zbog slabosti" i dodao da "upropaštavanje vlastitog gospodarstva i potreba da pošalje vojsku kako bi spasio jedinog saveznika" nije vodstvo. Putin se vjerojatno dobro nasmijao na ovo. Da se Amerikance više ništa ne pita, potvrđeno je mirovnim pregovorima u Astani na koje nisu ni pozvani.

Je li Trump toliko različit?

Trump je na prvi pogled čisti antipod Obame – jedan je neuki, nezreli, neuravnoteženi divljak, drugi trezveni, soficistirani, šarmantni kozmopolit. Dok bivši predsjednik vjeruje u otvorenu i egalitarnu Ameriku koja svojim primjerom vodi svijet naprijed, sadašnji je vidi kao posrnulu silu koju samo zatvaranje u sebe i "pametno" vođenje čvrstom rukom - njegovom - može spasiti.

Ali u suštini su sličniji nego bi ijedan htio priznati. I jedan i drugi duboko su nepovjerljivi prema ulozi Amerike kao "svjetskog policajca" i potpuno nonšalantni prema ruskom preuzimanju te uloge. I jedan i drugi su, svaki na svoj način, beznadno zaljubljeni u sebe i spremni da na kritike odgovore bijegom u vlastitu alternativnu stvarnost. I jedan i drugi su produkt pobjede imidža i performansa nad supstancom, Twittera i talk-showa nad ozbiljnom politikom,

Koliko god ponavljao maksimu Martina Luthera Kinga o "luku moralnog svemira koji je dug, ali seže prema pravdi",  Obama je pokazao da se njegova vjera u progres ne odnosi na Bliski istoku. Svojim chamberlainovskim udovoljavanjem Asadu, iranskom ajatolahu Hameneiju, novom egipatskom diktatoru Sisiju, izraelskom predsjedniku Netanyahuu, saudijskoj dinastiji i ostalima, Obama je izdao sve one koji stenju pod njihovom čizmom i traže slobodu. Za njih nije Obamina "nada i promjena".

Glasnik promjene koji nije mogao

Ali nije ni za Amerikance. Gotovo sve goruće probleme - rastuću nejednakost i neimaštinu, dominaciju Wall Streeta i lobista u Washingtonu, rasnu netrpeljivost i nekažnjeno policijsko nasilje, prenatrpane zatvore, masovna ubojstva zbog nedostatka kontrole oružja, promašenu protuterorističku strategiju dronovima i prisluškivanjem, a ne suzbijanjem vjerskog ekstremizma iz kojeg terorizam nastaje - karizmatični crni glasnik promjene ostavio je kako ih je i našao. Njegovi inspirativni govori za "plavu" su Ameriku postali isto što i Trumpovi za onu "crvenu" – ugodna, maglovita iluzija. "Yes, we can"? Ne, Obama očito nije mogao. Nije znao. Nije se usudio.

Ne treba žaliti za njim. Treba žaliti za promjenom koju je one davne 2009. mogao donijeti da je manje brinuo o svom imidžu, a više o svojoj ostavštini. Ono dobro iz nje – zdravstvenu reformu, klimatski sporazum iz Pariza, ženska i LGBT prava - narančasti Mussolini će sad uništiti, a ono loše samo nadograditi. Ali Obama je zadnji koji bi trebao dijeliti lekcije. A nama s ove strane bare ostaje da učimo iz njihovih grešaka.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala