Puhovski odgovorio ustavnoj stručnjakinji: "Ona je na rubu nepristojnosti"
Foto:FAH
PROFESORICA na Pravnom fakultetu u Rijeci i stručnjakinja za ustavno pravo Sanja Barić reagirala je na tvrdnju Žarka Puhovskog prema kojem Hrvatska nije sekularna država ni po svom Ustavu.
>> Puhovski za Index: Hrvatska ustavno nije sekularna država, evo tri argumenta za to
Podsjetimo, Puhovski je u razgovoru za Index iznio tri argumenta za tvrdnju da Hrvatska ustavno nije sekularna država.
Barić je potom na Facebooku objasnila zbog čega sekularnost ne mora biti izrijekom spomenuta u Ustavu da bi se Hrvatska i dalje smatrala sekularnom, odnosno zemljom u kojoj su vjerske zajednice odvojene od države.
>> Ustavna stručnjakinja spustila Puhovskom: "Profesor nije u pravu"
Sad je Puhovski odgovorio na njenu reakciju na Facebooku.
Njegov odgovor prenosimo u cijelosti:
Stručnjakinja griješi
Ustavna stručnjakinja Sanja Barić smatra da sam u krivu tvrdeći kako Hrvatska Ustavom nije određena kao sekularna država (dapače, smatra da sam „nažalost“ u krivu, pa ispada kako bi rado da sam u pravu, da, dakle, Hrvatska nije sekularno uređena). Pritom se bavi uglavnom prvim argumentom (od tri koja sam naveo) da termin sekularnost ne postoji u Ustavu (što je tek uvodno spomenuto). Priznajući to istinitim, SB. „poentira“ tvrdnjom u Ustavu nema, „izrijekom“ ni „riječi solidarnost, ili duhovnost, ili pravičnost, itd.“. No, stručnjakinja – začuđujuće - griješi (i to u svojem području), jer ustavni članak 69. glasi: „Država štiti znanstvena, kulturna i umjetnička dobra kao duhovne narodne vrednote“, dok, međutim, čl, 29. kazuje: „Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.“
Moguće je da SB prihvaća „metodu“ koju obilato rabi Zlatko Hasanbegović, a prema kojoj se nazočnost pridjevnoga vida nekoga pojma u pravnome tekstu (npr. antifašistički/a/o) ne smatra dokazom da je sam pojam (imenica) na djelu. No, ta bi besmislica zahtijevala potanku jezično-filozofijsku raščlambu kojoj ovdje svakako nema mjesta. Očito je, ipak, da ovom „uputom“ nije ništa dokazano, osim to da pojma sekularnost u Ustavu nema – što ionako svi znaju (i da je tekst SB pisan nekako zbrzano).
Neka ne baca kamenje onaj tko živi u staklenoj kući
To pak da profesorica prava nekome izvan struke prigovara „larpurlatističko igranje riječima i formalizam“ na rubu je nepristojnosti, ne samo stoga što to mnogi u javnosti pripisuju baš pravnicima, nego, ponajprije stoga što i ozbiljni teoretici prava naglašeno odbacuju baš pravni formalizam (primjerice, R. A. Posner, „Overcoming Law“. Harvard U.P., 1995, p. 398,399 – a lista je podulja…). Što se pak pravnoga larpurlatizma tiče, još je uvijek, izgleda, aktualna Viskovićeva knjiga „Jezik prava“ – i nakon tridesetak godina. Riječima stare njemačke poslovice: Neka ne baca kamenje onaj tko živi u staklenoj kući.
SB bi htjela da shvatim kako sekularizam „ne uključuje samo francusku varijantu“, što uopće i nisam tvrdio (a posljednjih sam nekoliko godina objavio dva teksta posvećena ovome problemu iz kojih se jasno vidi o kakvome je značenju pojma riječ).
Pustopašna interpretacija
Uputom na čl. 3 Ustava SB ništa ne postiže, jer se radi o, doista interpretacijski bitnim, ali općim načelima. No, kada se tvrdi da „ODVOJENOST države od vjerskih zajednica“ znači „da sve one, uključujući RKC, imaju djelovati u okviru Ustava i zakona (a ne obrnuto, da se ustavne vrednote maju povinovati vrednotama pojedine vjerske zajednice“ (!), onda su problemi golemi. Recimo, to da odvojenost jedne institucije od druge znači da ova prva treba poštovati pravila ove druge jest doista pustopašna interpretacija hrvatskoga jezika (neovisno o pravnim začkoljicama). U realnosti zajednice ne radi se, uz to, samo o „vrednotama“, nego o različitim praksama. A nema spora da su vjerske prakse službeno (formalno) prihvaćene kao dio zakonski određenih rituala (nedavna odluka Ustavnoga suda o predsjedničkoj zakletvi je tek jedan od primjera).
Posebno je problematično – zapravo: kvazireligijsko – uvjerenje SB da „Ustav pruža više, šire, uključivije i tolerantnije okruženje od bilo kojeg vjerskog učenja“. Jer, ponajprije, može li se to doista tvrditi u odnosu na „bilo koje vjersko učenje“ (tko ih naime, sve poznaje). Ali, važniji je sljedeći problem; na ovaj se način ustavni tekst stavlja na istu razinu s vjerskim učenjima, država s crkvom u konsekvencijama. A to odista nije lako braniti u naše vrijeme.
"Deplasirana" teza
Ozbiljni problemi nastaju kada se kao „temeljna vrednota“ Ustava, dakle: pravnoga dokumenta, shvati „sloboda“, kako to ističe SB. Jer, svaki se pravni dokument bitno bavi ograničenjima slobode. Dostatno je upozoriti na Habermasove spise o filozofiji prava, u europskoj tradiciji, ili na stoljetno gombanje amerikanskoga pravosuđa s problemom; u novije vrijeme - Planned Parenthodd v. Casey, 505 U.S. 833 (U.S. 1992).
Ustavna mi stručnjakinja čak priznaje „dobronamjernost“ (što je nebitno u ozbiljnoj raspravi), ali smatra, tko zna zašto, da je moja teza „deplasirana“. Ona bi, u duhu opće pomirbe, poimala sekularnost kao nešto što „nije kontrapunkt vjeri“ (!?), nego dapače „spas za vjerske zajednice“(!?). Ovo dakako nije tek paternalizam (jer vjerske zajednice, uglavnom, ovaj spas ne žele), nego i ukida smisao same rasprave – svejedno je, ispada, postoji li sekularnost u nekoj zajednici ili ne, i ovako i onako vjerske će zajednice biti spašene (a možda čak i mi, nevjernici).
"Ustav ljubavi"
O tomu da sam pojam spasa ne pripada pravu ovdje i ne treba raspravljati, No što onda s (barem za neke) poželjnom racionalno uređenom javnom sferom? Nastavljajući svoj izlet iz sfere prava, SB., naime, završava gromovitom tezom: „sloboda=ljubav za bližnjega svoga“. No, u ozračju ljubavi nema potrebe ni za sekularnošću, niti za tolerancijom (jer ju ljubav niječe), a posebice nema potrebe za ustavom (čak ni Robespierreu u najboljim danim ne bi palo na pamet na sklada „ustav ljubavi“).
Šteta što to Sanji Barić, izgleda, pada na pamet, pa, u konačnici, svojim konceptom spasa kao da zastupa neku religijsku interpretativnu opciju ne samo ustavne materije, nego i državnosti (što ne bilo problematično da se isprva nije postavila kao da je drukčije nastrojena)", napisao je Puhovski.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati