Foto: HRT/Vlada/N1

Nakon što je državni tajnik Matko Glunčić u nedjelju šokirao hrvatsku javnost svojim tvrdnjama da su za naše loše rezultate na PISA-inim testovima krive manjine i učenici s posebnim potrebama te da druge zemlje varaju u istraživanjima tako što slabije učenike ne zovu da dolaze u škole kada se ona održavaju, brojni političari i mediji zatražili su da podnese ostavku.

>> Tko je Matko Glunčić, čovjek koji je zgrozio Hrvatsku?

Međutim, Glunčić se u ponedjeljak s adrese resornog ministarstva oglasio priopćenjem u kojem je pokušao objasniti da se samo „nespretno izrazio“, da tako ne misli, da je „svjestan mogućega pogrešnog tumačenja dijela njegove izjave“ i najavio da će se „kao državni tajnik zalagati za široku nacionalnu uključivost i zaštitu prava svakog pojedinca u području obrazovanja i znanosti“.

Iz sadržaja njegove isprike može se iščitati da nema namjeru sam odstupiti te da to od njega resorni ministar Pavo Barišić ne očekuje.

Iz ovog slučaja, kao i brojnih drugih prijašnjih, proizlazi da je u Hrvatskoj postala uvriježena tradicija da je za ozbiljne povrede dužnosti i moralne prijestupe dovoljno ispričati se i to u stilu „žao mi je što netko može pogrešno protumačiti moje izjave pa se ispričavam ako se zbog toga netko uvrijedio“.

Pokušali smo doznati što o takvoj tradiciji i praksi misli naš politički komentator Žarko Puhovski.

Može li izjava kakvu je dao Glunčić biti nespretno sročena ili krivo shvaćena? Ima li po vama neke opcije u kojoj bi njegova tvrdnja kojom se vrijeđaju djeca s posebnim potrebama, manjine i druge europske države, a koja je usto i neistinita, mogla biti ispravno sročena i dobronamjerno protumačena? Može li netko tako nešto reći, a da zapravo misli i zalaže se za nešto sasvim suprotno?

To bi morao biti netko tko je zaljubljen u državnog tajnika, nitko drugi to ne bi mogao dobronamjerno protumačiti. Javnost ne može tako funkcionirati. Teško je reći pokazuje li ta izjava potpuno neznanje o poslu kojim bi se on morao baviti ili implicira neku vrstu rasizma. Pitanje je čega je tu više. Vjerujem da je ovoga prvoga. Vjerujem da se radi o neznanju, što je za državnog tajnika jako loše.

Čini se da naši političari smatraju da je sasvim prihvatljivo i moguće, bubnuti ili napraviti nešto – ukrasti, plagirati, pogodovati, vrijeđati - za što se u civiliziranim zemljama podnosi ostavka čak i na manje odgovornim funkcijama, i potom se izvući uz neku ispriku tipa „nespretno sam se izrazio, a to je pogrešno shvaćeno“. Što mislite o toj hrvatskoj tradiciji izvlačenja uz nemušte isprike?

Najčešća formulacija kod nas je da je nešto izvučeno iz konteksta. Postoje, naravno formulacije koje su očito nespretno formulirane. Mi smo to kao klinci zvali 'lipsus langve'. Ovdje se ne radi o tome. Ovdje je sve od prvog do zadnjeg slova pogrešno i pokazuje u najmanju ruku neznanje. Tu nema nikakvog konteksta. Osim toga mi imamo još gore situacije da se ljudi koji su rekli grozne stvari ili laži ni ne ispričavaju i ništa im se ne događa. Primjerice, saborski zastupnik Željko Glasnović ovih je dana rekao da komunisti nisu izgradili niti jednu bolnicu u Zagrebu nego im je zadnju izgradio Ante Pavelić. To je dvostruka neistina jer je 1987. izgrađena tadašnja vojna bolnica, a Pavelić nije izgradio Rebro, već je samo dovršio ono što je u osnovi bilo izgrađeno još u vrijeme stare Jugoslavije, odnosno Banovine Hrvatske. Izrekao je dvostruku laž i nikome se nije ispričao niti je to ispravio. Dakle, prva i najgora varijanta je kada se uopće ne ispričavaju jer su toliko bahati da smatraju da im nitko ništa ne može. Druga je kada se ispričavaju tako glupo da se zapletu pa stvar ispadne još gora nego što je bila na početku. Treće na red dolazi pitanje ostavke. Za to je potreban osjećaj odgovornosti koji oni očito nemaju. Sveti Augustin je odlično rekao da postoje dvije vrste ljudi, oni koji imaju nečistu savjest i oni koji nemaju savjesti. Ovi se stalno ponašaju kao da imaju čistu savjest. To znači da su moralni idioti. Oni koji ne osjećaju potrebu preuzeti moralnu odgovornost, potpadaju pod definiciju moralnih idiota.

Naš aktualni resorni ministar nedavno se Stephenu Schlesingeru ispričao što je preuzeo neke dijelove njegovih tekstova bez navođenja izvora. Pritom je za naše medije objasnio da je to bila tiskarska pogreška. Nemamo informacija da se ispričao i drugim znanstvenicima od kojih je preuzimao sadržaje. Također uporno ističe da su ga određena fakultetska etička tijela oslobodila optužbe za plagijat. Čini se da je to za njega i ljude oko njega gotova priča. Mislite li da bi trebala biti, da je to minorna stvar kojoj se u medijima pridaje preveliki značaj?

Ja mislim da se od ministra znanosti zapravo ne očekuje da bude prvorazredni znanstvenik. Mi smo već imali ljude bez ikakvog znanstvenog ugleda koji su bili ministri znanosti, primjerice Ante Čović i Ivo Sanader, da navedem samo dvojicu. Od njega se očekuje da bude sposoban funkcionirati kao ministar, a Barišić dokazano nije bio sposoban funkcionirati čak niti kao pomoćnik ministra tako da je morao biti smijenjen. Meni se to čini puno važnijim problemom od toga ima li on dobrih znanstvenih radova i piše li on o ustaši Makancu ili ne. On sigurno nije prvoklasni autor na području hrvatske filozofije, a kamoli šire. To ne znači da ne bi mogao biti dobar ministar. To da ne može biti dobar ministar proizlazi iz činjenice da nije mogao biti niti dobar pomoćnik ministra. To se meni čini glavnim argumentom protiv njega. Mi ovdje ne biramo člana Akademije, nego političara koji će funkcionirati u državnoj upravi, odnosno koji će nadgledati državnu upravu. Ovo s plagijatom samo pokazuje kako Barišić na nespretan način pokušava zabašuriti svoje grijehe iz prošlosti.

Mislite li da će Barišić od Glunčića tražiti ostavku? Naime, akademik Silobrčić nedavno je rekao da je upravo Glunčić na sastanku Odbora za etiku na kojem se trebalo raspravljati o Barišićevu plagijatu sjedio kao ministrov čovjek za kontrolu štete, da je bio tamo kako bi izvršio pritisak na članove.

Postoji jedna stara njemačka poslovica koja kaže da tko sjedi u staklenoj kući ne treba bacati kamenje. Dakle, Barišić ne može od drugih tražiti ostavku kada se sam pokazao nesposobnim shvatiti da mjesto ministra nije primjereno njegovim sposobnostima i kvalitetama. Stoga je od njega potpuno deplasirano očekivati da bi učinio ono što sam nije u stanju učiniti. Očito mu moralni kontekst nije pred očima. Što se povjerenstva tiče, meni se čini potpuno nepojmljivim da postoji etičko povjerenstvo na koje bi neki državni tajnik mogao utjecati. Naprosto je nezamislivo da u takvom odboru sjede takve kukavice. Ako sjede, onda se pitam što je uopće s njima gospodin Silobrčić radio do sada. Čak ni u socijalističkim vremenima, u zadnjih 30-ak godina Jugoslavije, nije se moglo događati da bi neki zamjenik ministra preplašio neke sveučilišne profesore. Takve kukavice ne bi smjele biti ni izabrane u etičko povjerenstvo. Kada je pak riječ o tzv. etičkim povjerenstvima koja su Barišića ranije oslobodila, očito se tu radilo o nekoj vrsti sprege, o ljudima koji su se međusobno podržavali preko časopisa Filozofska istraživanja i dalje. Konačno mislim da je bitan argument za nepodobnost Barišića za funkciju ministra onaj video koji pokazuje kako govori engleski. To da danas u nekoj državi poput Hrvatske postoji ministar znanosti koji ne zna pristojnim engleskim reći dobar dan je po definiciji nedopustivo. No to je naša tradicija. Mi smo deset godina na čelu časopisa Filozofska istraživanja imali čovjeka koji nije na engleskom znao reći dobar dan. Istovremeno smo imali i glavnu urednicu Političke misli koja nije znala komunicirati na engleskom. To pokazuje da to nije samo politički problem nego problem znanstvene zajednice.

Sjetimo se da je nobelovac Sir Tim Hunt podnio ostavku zbog šale koju je izrekao u nekoj ležernoj situaciji koja bi se stoga, u danom kontekstu, mogla doživjeti manje uvredljivom – rekao je da ima problem s miješanim muško-ženskim sastavom u laboratorijima jer se žene zaljubljuju i plaču kada ih se kritizira. Zanimljivo je da je on postupio sasvim drugačije. Nije se pravio lud, priznao je da je mislio to što je rekao, izjavio je da mu je jako žao i konačno podnio ostavku. No još je zanimljivije da je on neprekidno bio pod jakim pritiskom medija i javnosti. Kod nas takve stvari budu medijska tema dan ili dva i potom se zaborave. Što mislite, zašto je tome tako?

Kod nas je struktura javnosti takva da objektivno takvi iskazi ne štete onima koji su ih izrekli, ili im štete u tako zanemarivoj mjeri da se onima na vrhu ne isplati insistirati na njihovoj odgovornosti. To je zato što postoji logika naših i njihovih. Jedne su naše novine, vezano uz Barišićev slučaj, nedavno objavile popis hrvatskih plagijata, a da pritom nisu spomenuli jedan od skandaloznijih profesorice na medicinskom fakultetu koja je plagirala gotovo čitav udžbenik iz anatomije. Čini se da su novinari procijenili da je to čovjek na njihovoj strani. Dokle god imate tu logiku da postoje naši i njihovi plagijati, neće biti realne opasnosti za plagijatore. Slično vrijedi za korupciju. Ljudi će reći. „Svi oni kradu, ali neki su naši kradljivci, a neki njihovi“. Dakle, glasat ćemo za naše kradljivce, a protiv njihovih kradljivaca. Također imate primjer osobe koja vodi etičko povjerenstvo novinara koja je javno priznala da je kopirala dvije stranice svojeg kolege i objavila pod svojim imenom. Nitko ne smatra da je tu potrebno nešto reći jer jedni smatraju da je to njihov čovjek. S druge strane ovi drugi su vjerojatno već oguglali. To oguglali valjda dolazi od guglanja.

Ljudi bi od premijera Plenkovića očekivali da reagira u oba slučaja, no on šuti. Vlada se na upite Indexa nije oglasila. Štoviše, u slučaju Barišićevih plagijata odgovor je bio da presuda Odbora za etiku, kakva god bila, za njih neće biti obvezujuća. Kako vidite njegovu ulogu u svemu?

Plenković ni ne treba reagirati jer je on zapravo izabran kao osoba koja ne reagira na takve stvari. On je izabran kao osoba koja na sve reagira s odmakom, kao neki HDZ-ov Ivica Račan koji bi uvijek kada se pojavio neki problem rekao: „U redu to je ozbiljan problem, hajde da o tome sutra još jednom porazgovaramo“. On je kao čovjek koji ne odlučuje odmah već polako ili nikada, dobio svoju funkciju. Stoga ne treba očekivati da se ponaša mimo logike po kojoj je izabran. To se nakon Karamarka činilo ljekovitim, no to ima i svoju cijenu. U politici i u životu svaki uspjeh ima svoju cijenu.