HRVATSKE institucije su profesionalno pristupile krizi, Hrvati su poslušniji od Francuza, ali ne i od Kineza, a gomilanje toalet papira je nova pojava u krizi, dio su tvrdnji koje je u intervju o aktualnoj pandemiji izrekao Hini psiholog Domagoj Švegar, docent na Sveučilištu u Rijeci.

Kako stanje pandemije i izvanredne situacije s takvim opsegom ograničenja kakva se ne pamte utječe na opće raspoloženje i ponašanje ljudi?

Naš uobičajen način života zaustavio se preko noći. Otkazane su svadbe, rođendani, svakodnevna druženja, odlasci u školu, frizeru, na trening. Više se ne može čak ni izaći iz grada, a to je posljedica nametnutih mjera, ali ujedno i jakog socijalnog pritiska na one pojedince koji nisu skloni pridržavati se tih pravila. Različiti ljudi na različit način podnose izolaciju, ovisno o karakteristikama ličnosti. Mnogi su bili oduševljeni gledajući Talijane kako su tijekom karantene izašli na balkone i bodrili se pjesmom.

Nisu svi?

Da, s druge strane, neki su se grozili pri samoj pomisli da tako pjevaju sa susjedima. U prvom slučaju radi se o ekstrovertima, koji izolaciju podnose teško, osobito ako su skloni traženju uzbuđenja, poput recimo ekstremnih sportova i slično, a u drugome o introvertima. Izraženijim introvertima ove okolnosti ne samo da ne smetaju, njima je ovako stanje raj. Ima nas svakakvih. Savjesniji pojedinci lakše podnose izolaciju u usporedbi s manje savjesnima, kao i emocionalno stabilni naspram onih povišenog neuroticizma. Bitno je i drugo: zamislite pakao žene koja je 0-24 zatvorena s nasilnim suprugom!

Kakva je uloga straha, i kako se s njime nositi? Koja je još emocija osim straha važna u ovim okolnostima?

Strah je emocija koja ima funkciju da nas zaštiti, a aktivira se u situacijama kad se u okolini pojavi prijetnja našem zdravlju i sigurnosti. Kao i druge emocije, strah je adaptivan, a karakterizira ga širenje očiju, čime se povećava vidni kut i vjerojatnost uočavanja prijetnje, otvaranje usta da bi mogli što brže udahnuti što veću količinu kisika, neophodnog za ubrzavanje srčanog ritma, što nas priprema za napad ili bijeg.

Sve to povećava vjerojatnost preživljavanja u slučaju opasnosti poput rata, kada civili moraju čim brže potrčati u sklonište, međutim u situaciji virusne pandemije, takva fiziološka priprema nije adaptivna, već je čak i kontraproduktivna. Na primjer, ako smo u okruženju ljudi koji su potencijalni izvor zaraze, definitivno nam širom otvorene oči i usta ne povećavaju vjerojatnost da ostanemo zdravi, pogotovo ako netko od tih ljudi zakašlje ili kihne. Dakle, naš obrambeni mehanizam straha u ovakvim situacijama baš i ne funkcionira, a to znači da nemamo kontrolu, što je vrlo važna činjenica sa psihološkog aspekta.

Gdje su tu mediji?

Jačanju straha pridonosi cjelodnevna izloženost informacijama o koronavirusu, posebno video materijalu o osobama koje boluju od koronavirusa, putem medija i društvenih mreža. Ona  povećava osjećaj straha zbog čega ljudi još više čitaju i slušaju o novostima vezanim za koronavirus, što stvara začarani krug straha iz kojeg je teško pobjeći. Najgore je to što strahu pridonosi i ljudska slaba sposobnost nošenja s neizvjesnim i nepredvidljivim situacijama, a korona virus je upravo to – nešto vrlo nepoznato i nepredvidivo. Osim toga, reakcije drugih ljudi u našem okruženju, koji se također boje, također interpretiramo kao veliku opasnost. To još dodatno povećava strah i dovodi do nerazumnih, nedjelotvornih i ponekad bezobzirnih pokušaja da se opasnost izbjegne, poput ekstremnog gomilanja namirnica.

Spomenuli ste zalihe u kućama. Zašto ih gomilaju?

Gomilanje je prirodni ljudski odgovor na postojeću ili moguću nestašicu i potaknuto je nastojanjima ljudi da minimaliziraju nadolazeći rizik. Takvo je ponašanje emocionalno, a ne racionalno. Vođeno je strahom, panikom i anksioznošću. Češće se i u izraženijoj mjeri javlja upravo kod onih ljudi koji se teže nose s nesigurnošću i stresom, a koji su trenutno prisutni. Takvo se ponašanje širi i promatranjem drugih. Ono će dovesti do dodatnog straha od nestašice, a zbog toga će se sve veći broj kućanstava odlučiti na takve pothvate. Zauzvrat, gomilanje zaliha dovodi do osjećaja kontrole i barem trenutačnog olakšanja, čime pomaže umanjiti strah i anksioznost koju osjećamo.

Zašto je toalet papir postao neka vrsta (anti)ikone ove krize i u svijetu i kod nas?

Da, toalet papir u ovoj situaciji neće ni na koji način doprinijeti zdravlju i preživljavanju. Mogući razlog tomu jest da se radi o tzv. pristranosti nultog rizika (zero risk bias): ljudi se odlučuju na ponašanje koje će u potpunosti eliminirati neki mali rizik, umjesto na ona ponašanja kojima bi smanjili, ali ne i u potpunosti otklonili ukupan rizik. Ovakva se ponašanja najčešće manifestiraju upravo kada su u pitanju zdravlje, sigurnost ili okoliš. Ovo je nova i nepoznata situacija nad kojom gotovo da uopće nemamo kontrolu, pa nam ne preostaje puno više nego kontrolirati male i relativno nebitne stvari, kao što je dovoljna količina toalet papira u slučaju da se nađemo u karanteni.

Što je s drugim emocijama?

Vrlo važnu ulogu u ovim okolnostima igra emocija gađenja, koja nam je poput straha neophodna za preživljavanje. Funkcija gađenja je zaštita od zaraze. Svaki potencijalni izvor zaraze, poput fekalija ili rabljenog narkomanskog pribora, izaziva gađenje kod ljudi, neovisno u socio-kulturalnim čimbenicima. Na primjer, već sam miris fekalija aktivira refleks povraćanja, a pojedinci kod kojih takav zaštitni mehanizam ne funkcionira, teško da će prenositi svoj genetski materijal na potomstvo. Oni će vrlo vjerojatno pojesti pokvarenu hranu i brzo se razboljeti, a mnogi od njih neće ni doživjeti reproduktivnu dob.

Dakle, možemo reći da je gađenje evolucijski razvijen i adaptivan mehanizam zaštite od bolesti, a da bi takav mehanizam bio uspješan, on se mora aktivirati ne samo kada je nešto sigurna prijetnja za zdravlje, nego i onda kad je možebitna prijetnja. Dobar primjer za to je recimo psorijaza, stanje kože koje je ljudima gadljivo iako uopće nije zarazno.

Je li se u ovoj pandemiji pojavilo nešto posebno?

Ono što je u ovoj pandemiji zaista fascinantno jest aktivacija mehanizma moralnog gađenja, koje također ima funkciju da nas zaštiti od bolesti, a gotovo da je univerzalno za sve ljude. Kao što nam se gadi ispovraćani sadržaj nečijeg želuca, slično tako nam se gade i oni virusom zaraženi pojedinci, koji krše pravila o izolaciji. Mehanizam je u oba primjera isti, a funkcija mu je zaštita od zaraze. Zato mnogi ljudi za nemoralnog pojedinca čije ponašanje može imati tragične posljedice, smatraju prikladnim i dugogodišnji zatvor. Ali, slično kao i na primjeru psorijaze, koja izaziva gađenje iako nije zarazna, moralno gađenje će izazvati i pojedinci koji su zdravi, ali se ne pridržavaju uputa vlasti, čak i onda kada na primjer samo odu na vikendicu pridržavajući se svih zaštitnih mjera.

Zašto nastaju masovne glasine i teorije zavjere koje svakodnevno čujemo?

Znanstvenici su gotovo sigurni u porijeklo ovog virusa, ali postoje brojne teorije zavjere koje smatraju da je on, slučajno ili namjerno, stvoren u laboratoriju. Teorije zavjere su u ovakvim situacijama očekivane. Ljudi imaju određeno nepovjerenje prema svijetu u kojem žive, a koje se pojačava svaki puta kada se pronađe neko zrnce istine u nekoj od takvih teorija. Zanimljivo je da, iako postoji nebrojeno puno teorija zavjere, vjerovanje u jednu dobro predviđa vjerovanje u drugu. To, također znači, da postoje određene karakteristike ljudi koje povećavaju vjerojatnost vjerovanja u takve teorije.

Tko su česti nositelji teorija zavjere? Koje su im socio-demografske značajke?

To su, primjerice, niža razina obrazovanja, ali i brojne psihološke karakteristike. Jedna od njih je potreba za sigurnošću, odnosno potreba za razrješenjem, što odražava želju da se pronađe objašnjenje kada ono nedostaje te je često povezano s teleološkim razmišljanjem, odnosno vjerovanjem da se sve događa s određenim ciljem.

Kod ljudi koji su skloni teorijama zavjera česta je i potreba za jedinstvenošću, odnosno želja da budu drugačiji od drugih zbog čega se osjećaju posebnima i iznad svih drugih. Ona se često manifestira i kroz neobične hobije, ljubimce i iskustva koja ih razlikuju od drugih. Osim toga, skloni su nižim razinama analitičkog mišljenja te uočavanju uzoraka ondje gdje ih nema. To im daje dojam da su uvidjeli „pravu istinu” o događaju te lažni osjećaj sigurnosti o tome kako svijet “zaista“ funkcionira. Treba uzeti u obzir i ulogu interneta, koji olakšava povezivanje ljudi s istim vjerovanjima, što dodatno potvrđuje, ali i pojačava takve stavove.

Je li za uspješno provođenje izvanrednog stanja potrebna određena vrsta konsenzusa među ključnim partnerima ili su dovoljni mehanizmi prisile?

Korištenje mehanizama prisile nije najugodnija metoda, ali se pokazuje učinkovita kad vladajući trebaju smanjiti broj ljudi koji krše propise, što ova trenutna situacija i zahtjeva. Najefikasniji način borbe protiv širenja ove zaraze svakako je izolacija građana, no kako velik broj ljudi to shvaća nedovoljno ozbiljno, vladajući širenje korona virusa suzbijaju koristeći prisilu, nastojeći na taj način očuvati zdravlja stanovništva.

Pandemija koronavirusa je uzdrmala cijeli svijet, zbog čega je razina anksioznosti i stresa među građanima ovih dana prilično visoka, a ta se razina spomenutim mehanizmima prisile regulira, odnosno snižava. Međutim, mjere kontrole kod nekih ljudi rezultiraju kontraefektom i povećavaju strah i nezadovoljstvo, a što dulje ovakvo stanje potraje, takvih će ljudi, kojima smeta ograničavanje slobode kretanja i drugih prava i sloboda zajamčenih Ustavom RH, biti sve više i više.

Vode li institucije vlasti dovoljno računa o svim tim aspektima kad upravljaju kriznim situacijama i je li i to ovisno o općem razvoju pojedinog društva?

Aktualni mehanizmi prisile, u Hrvatskoj su efikasniji nego u državama koje, poput primjerice Francuske, imaju dugotrajniju povijest demokracije, ali su manje efikasni nego u jednoj Kini u kojoj je demokracija na nižoj razini. Pojednostavljeno govoreći, moglo bi se reći da smo poslušniji od Francuza, ali ne i od Kineza, to je moje mišljenje koje ne mora biti točno.

Smatram da su institucije vlasti u Hrvatskoj, ali i nevladina udruženja, profesionalno pristupili trenutnim kriznim situacijama. Otvorene su linije za psihološku pomoć građanima RH, najugroženiji su zbrinuti, stožer civilne zaštite se dva puta dnevno obraća javnosti s novim informacijama, a učenicima je omogućena online nastava što je izuzetno bitno radi održavanja njihove dnevne rutine i psihološke dobrobiti.

Što će biti kad završi kriza?

Ove krizne mjere su privremene i nedovoljne, jer učenici će se uskoro vratiti u škole, a istraživanja pokazuju da većina škola u RH ne zapošljava psihologa, iako mnoge od njih prema državnim pedagoškim standardima imaju to pravo. Razina svijesti o važnosti brige za mentalno zdravlje djece još uvijek je nažalost na preniskoj razini.